Ova Zagrepčanka rasprodala je dva izdanja kuharice za autoimune bolesti. Za treće izdanje treba vašu pomoć

Petra Krolo je svoju borbu s autoimunom bolešću podijelila ranije, a sada je pokrenula crowdfunding kampanju za treće prošireno izdanje kuharice

Aromaterapeutica i prvi licencirani Aip Paleo Certified Coach u regiji, Petra Krolo (@autoimmunenutrivore) se sa svojom autoimunom bolešću bavi već nekih deset godina. Nakon traženja liječničke pomoći i niza odbijenica ili ismijavanja, počela je sama proučavati kako funkcioniraju autoimune bolesti. Eksperimentirala je s autoimunim protokolom koji je uvelike urodio plodom i poboljšao njezino stanje, a do sada je rasprodala i dva izdanja priručnika i kuharice Autoimuni nutrivor. Upravo je pokrenula crowdfunding kampanju koja joj je potrebna za treće, prošireno izdanje i rekla nam je više o svemu tome.

“Statistika je nemilosrdna. Brojke na globalnoj razini pokazuju da čak 45 posto hipohondara s godinama dobije dijagnozu autoimune bolesti. Čak 77 posto anketiranih u nutrivor zajednici ima iskustvo gdje su tražili pomoć samo da bi ih ubacili u kategoriju osobe koja traži medicinsku pažnju, iako za to nema uporišta u nalazima. Pritom je važno je znati da nalazi unutar referentnih intervala nisu nužno optimalni, ali ne možemo kriviti liječnike, oni samo prate službene smjernice”, riječi su s kojima započinje Petra.

SVE AUTOIMUNE BOLESTI IMAJU ISTU POVEZNICU

U prosjeku je potrebno 15 godina da znanstvena istraživanja postanu praksa što je Petra osjetila na svojoj koži. “Prije 7 godina kada sam tražila da me liječnica prati u eksperimentu s autoimunim protokolom ismijala me i napomenula da trebam psihijatra, a danas sve više liječnika zna za protokol i svojim pacijentima skreće pozornost na važnost prehrane. Sve autoimune bolesti imaju istu poveznicu – propusna crijeva ili crijevnu disbiozu što sam i sama otkrila kada sam prije protokola napravila ciljane pretrage nutrijenata samo da bih otkrila da se svi nalaze na donjoj crti ili ispod crte.” Bez obzira na to što je njezina prehrana tada bila raznovrsna i nutritivno bogata, nutrijenti se nisu apsorbirali – morala je liječiti crijeva i fokusirati se na mikrobiom. “U tome su mi pomogli svakodnevni temeljci od kostiju koje sam pila kao zajutrak umjesto kave, dodavanje kolagena u napitke i gumeni bomboni koje sam sama radila (da, gumeni bomboni mogu biti super hrana), kao i fermentiranje povrća i fokus na raznolik tjedni unos voća i povrća.”

KRENULA JE S PONUDOM U TRGOVINAMA, A ZAVRŠILA NA SAMONIKLOM JESTIVOM BILJU

Počela je s onim što je dostupno u trgovinama, potom je krenula istraživati bogatu sezonsku ponudu na tržnicama, a završila educiranjem o samoniklom jestivom bilju. “Raznolikost je izuzetno važna jer osim raznih nutrijenata i antioksidansa koji se nalaze u različitim biljkama, probiotici u crijevima imaju svoje preferencije s čime se vole hraniti. Primjerice, osobe koje jedu puno slatkog imaju siromašan mikrobiom koji izaziva žudnje za šećerom pa se nađu u začaranom krugu.” Objašnjava ipak da je dobra vijest je to što se okusni pupoljci, baš kao i mikrobiom, prilagođavaju onome što jedemo pa je potrebno svega nekoliko tjedana da nam se promijene preferencije.

NIJE SVE U HRANI, TREBA SE I DOBRO NASPAVATI

“Često kažem da fakat nije sve u hrani pa čak ni savršeni jelovnik ne može nadomjestiti važnost odlaska spavanja na vrijeme. U organizmu je sve povezano pa je znanstveno dokazano da nakon noći u kojoj smo spavali svega nekoliko sati, idući dan donosimo lošije odluke imamo potrebu za dizalicama u obliku kofeina, šećera i masne hrane. Tri stupa zdravlja su prehrana, san i pokret, a sve drugo se samo nadograđuje na temelje.” Objašnjava mi da namjerno koristi izraz pokret, a ne vježbanje jer za osobe s autoimunim bolestima intenzivne fizičke aktivnosti mogu imati kontraproduktivan efekt. “Šetanje ili plesanje mogu biti dobar način da se povežemo s prirodom i vlastitim tijelom. Izuzetno je važno naučiti osluškivati poruke koje nam tijelo šalje. Bolest se ne razvija preko noći.”

Dodaje da autoimune bolesti počinju s prvom fazom u kojoj nema nikakvih značajnih simptoma, a dijagnosticiraju se tek u trećoj fazi kada se mogu otkriti na pretragama između čega u prosjeku prođe 5 godina. “U tih pet godina možemo napraviti jako puno samo kada bi počeli vjerovati sebi, priznali da nam je potrebna pomoć, da nas stara uvjerenja ograničavaju i da je potrebna promjena iako imamo ogroman otpor. Proces promjene prehrane i iscjeljenja je intenzivan rad na sebi i nije svatko za to spreman.”

Ako ste spremni podržati ovu priču, to možete napraviti ovdje.