PRIČA

Ova mlada biologinja iz Zagreba naprosto obožava pauke. I pomoći će vam da ih se prestanate bojati

Iva Čupić Instagram koristi, između ostalog, kao platformu za razbijanje mitova o životinjskom svijetu koji nas okružuje

Kao netko tko se doista panično boji pauka, skakavaca, žohara, škorpiona i svih srodnih bića, iskreno ću priznati da mi pri prvom pogledu na Instagram profil Ive Čupić (@samsa_critters) nije bilo svejedno. Na njemu sam završila posve slučajno, kako to već ide u trenutcima nesvjesnog skrolanja koje se kroz dan periodično ponavlja.

No, jednom kad sam se ondje našla, nisam mogla skrenuti pogled; na brojnim sam fotografijama Ivu gledala kako u ruci drži zmije, insekte, guštere i razne druge životinje, uz edukativne opise u kojima redom pojašnjava zašto se one ponašaju kako se ponašaju, zašto su uglavnom bezopasne i zašto ih se ljudi svejedno boje. Ne vjerujem u sudbinu, ali bog zna da mi je svaki savjet u pogledu savladavanja dugogodišnje fobije dragocjen, pa sam Ivu brže bolje zamolila za intervju.

Djetinjstvo je provela u vrtovima i šumama, a kući donosila razne životnje

Sandro Lendler

Kako ubrzo doznajem, ima 27 godina, apsolventica je biološkog odsjeka na PMF-u, a primarni znanstveni interes su joj – pauci. I to nije slučajno. Zoologiju od malih nogu smatra svojom strašću; cijelo djetinjstvo provela je u vrtovima i šumama Podsljemena te ljeti u okolici Drniša, gdje je ostajala oduševljena svim malim i velikim organizmima na koje je nailazila.

“Moji uvijek pričaju kako sam kao jako mala čučala dugo na dnu vinograda, a kad su me pitali što radim, odgovorila sam da ‘cekam miju’. Nije im na prvu bilo jasno što im želim poručiti, ali onda opet, čekanje zmija nije najčešća razbibriga djece! Ja sam vjerojatno vidjela sljepića, za kojeg tada još nisam znala da je beznogi gušter, kako bježi od mene u zemlju i odlučila sam pričekati da se vrati. Taj sljepić se naravno nije vratio, ali od kad sam naučila reći č i z te razliku između zmija i beznogih guštera, na sveopće oduševljenje ukućana, svako malo sam donosila razne pauke, guštere i zmije iz vrta i vinograda pred kuću”, prisjeća se.

Naše vrste pauka, kukaca, gmazova i vodozemaca su mi jako bliske, pa ovisno o tome kojoj vrsti pristupam mijenjam i razinu opreza

U glavi mi još odzvanja rečenica o paucima kao primarnom znanstvenom interesu, pa Ivu pitam što je to u njima što je toliko privlači, ali i zašto ih se većina nas ostalih toliko boji. Objašnjava mi da ju je njihov svijet posebno privukao radi raznolikosti vrsta kojima je bila okružena kao mala; imala je svoju bilježnicu pauka u koju je crtala vrste iz vrta i davala im imena, pa su ona i mlađa sestra imale specifične nazive za te vrste, koje i dalje, kaže, koristi kad razgovora s njom, budući da ona nije biologinja i ne zna latinske nazive.

Strah od nepoznatog utkan je u kulturu, ali se na njemu može raditi

Mlada tarantula Caribena versicolor
Sandro Lendler

Što se, pak, tiče spomenute negativne konotacije, Iva kaže da misli da nam je ona utkana u kulturu. Strah od nečeg nepoznatog lako je prenijeti na nove generacije, pogotovo ako se u cijelu jednadžbu doda još i stavka otrova. Međutim, ističe, istina je da jako malo pauka kod nas ima otrov značajan za čovjeka, a i tih par koji potencijalno mogu nanijeti bolnije posljedice po čovjeka nerado koriste svoj otrov za obranu. Ovaj podatak pohranjujem u svoju mentalnu mapu, a Ivu molim da mi ukratko predstavi svoj projekt Pauk nije bauk kojim nastoji publici približiti pauke i informirati ih o njima.

“Kako sam dobivala puno poruka s upitima o vrstama pauka, nastao je i Pauk nije bauk, mali projekt gdje dajem informacije o tome koja vrsta se našla u blizini ljudi i koje su njene karakteristike. Voljela bih kada bi to preraslo i u tiskani mini vodič o našim vrstama s kojima se ljudi najčešće susreću koji bih i ilustrirala, a odabrala bih samo one vrste koje se mogu odrediti bez potrebe povećanja nekih struktura na pauku”, pojašnjava.

Shvatila sam da su sve one stvari koje su meni svakodnevica zapravo jako interesantne ljudima

Komentiram kako mi je posve nezamislivo da je moguće da je ni u jednom trenutku susreta sa svim tim stvorenjima nije bilo strah, a ona mi spremno odgovara da se strah smanjuje time što više znaš o pojedinom organizmu, što uključuje poznavanje njihovih karakteristika poput ponašanja ili otrova. “Naše vrste pauka, kukaca, gmazova i vodozemaca su mi jako bliske, pa ovisno o tome kojoj vrsti pristupam mijenjam i razinu opreza. Manjem broju vrsta pristupam s oprezom da bih zaštitila sebe, a svima pristupam s oprezom kako bih zaštitila njih. Nisam, primjerice, iskustvom upoznata s ponašanjem velikih sisavaca, pa mi sigurno ne bi bilo svejedno kada bih se u šumi susrela s medvjedom ili divljim svinjama, dok bi netko tko se bavi sisavcima bio sigurniji u sebe”, priča. S pojmom fobije, dodaje, upoznala se tek prilikom penjanja i susretanja s većim visinama. Ipak, i nju je odlučna što prije pobijediti pomoću izravnog izlaganja.

Rijetke vrste pauka i zmija planira tražiti na Madagaskaru i Tajlandu

Paučnjak iz reda Amblypygi, Damon diadema
Sandro Lendler

Unatoč tome što nema omiljenu životinju, jer su joj sve čije ponašanje može promotriti u prirodi fascinantne, priznaje da postoje dvije destinacije koje planira posjetiti čim će to biti moguće. Prvo bi voljela vidjeti rod Nephila na Madagaskaru, pauke koji u svoju mrežu nerijetko mogu uhvatiti i manje ptice, ali i herpetofaunu Tajlanda, jer obiluje predivnim vrstama zmija, poput kraljevske kobre, te paucima i strigama.

Kaže mi i kako se smatra sretnom jer je nakon srednje škole upoznala velik broj ljudi koji također gaje strast prema nekom dijelu biologije, pa joj je to stvorilo divan krug ljudi s kojima se uvijek može pričati o zanimljivostima iz struke i dogodovštinama s terena. S druge strane, prijatelji koji nisu u tome već znaju da će svaka šetnja s njom uključivati povremeno stajanje radi žohara, pauka i kukaca koje nađe na putu, ali nikome to nije neobično.

Sandro Lendler

Svemu tome se ne čude ni njezini roditelji, koje je, kako mi je već ispričala, od malih nogu trenirala donošenjem raznih životinja u kuću. Iva danas, očekivano, ima nekoliko egzotičnih kućnih ljubimaca u svome domu; neke egzotične pauke dobila je na poklon, neke je udomila od ljudi koji ih više nisu mogli držati, a neke je člankonošce specifično i tražila. Odlični su, pojašnjava, za edukaciju jer su za razliku od naših vrsta veći, najčešće dulje žive, a ljudima koji se prvi put susreću s njima su interesantniji.

Ako postoji želja za riješiti taj iracionalan strah, on će se smanjivati što više znate o tim životinjama koje vas plaše, za što je potreban trud i upornost

Neke od njih vidjela sam na njezinom feedu, a zanima me i kako je uopće došla na ideju korištenja Instagrama kao platforme za edukaciju o onome čime se bavi. “Moram priznati sasvim slučajno. Prije sam stavljala samo svoje najbolje fotografije kukaca i pauka s minimalno teksta misleći kako će to interesirati isključivo biologe i zaljubljenike u prirodu, ali polako mi se počelo javljati sve više ljudi koji nisu padali u te dvije kategorije, a sviđalo im se čitati o njima. Shvatila sam da su sve one stvari koje su meni svakodnevica zapravo jako interesantne ljudima koji se ne bave time pa sam s time počela pisati i o svim onim stvarima koje uzimam zdravo za gotovo, a posebno mi je drago bilo vidjeti i koliko ljudi se želi riješiti svoje arahnofobije ili drugih strahova vezanih uz životinje”, prepričava s osmijehom.

Znanje čini svu razliku

Australski paličnjak
Sandro Lendler

Osim što je strastvena biologinja, Iva je i umjetnica. “Obožavam crtati i slikati, uz životinje mi je to kao maloj bila skoro jedina razbibriga i zato sam zapravo prvo upisala Akademiju likovnih umjetnosti umjesto biologije, ali sam brzo shvatila da mi previše nedostaje znanstveni pristup. U zadnje vrijeme nekako ne stižem koliko bih htjela, ali kada crtam, to su obično životinjski motivi u olovci. Stilski sam uvijek bila između realizma i nadrealizma, ali jedva čekam ponovno pronaći vremena za crtanje i otići u nekom novom smjeru”, priča mi.

Kako se naš razgovor bliži kraju, još uvijek neuvjerena u svoju sposobnost da se pauku približim više od nekoliko metara, Ivu sam zamolila za posljednju ohrabrujuću poruku svima nama fobičarima. Odgovor je stigao instantno – znanje čini svu razliku. “Ako postoji želja za riješiti taj iracionalan strah, on će se smanjivati što više znate o tim životinjama koje vas plaše, za što je potreban trud i upornost. Fobijama treba pristupiti nježno, nikako iznenadno, jer je lako odustati ako ponovno doživimo šok od onoga što nas plaši”, zaključila je.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba