Ova Hrvatica jedna je od traženijih dizajnerica interijera u Berlinu. Pričali smo s njom

Ivana je u Berlinu pokrenula Ivy’s Design & Art studio za uređenje interijera. Sve je krenulo kao hobi, a onda je osvojila berlinsku scenu

Ivanu Bukvić ljubav je prije 11 godina iz Zagreba odvela u Berlin gdje danas živi, radi i vodi uspješan vlastiti posao. Oduvijek je voljela dizajn i uređenje interijera pa je tako kroz godine svoj hobi pretvorila u biznis, a 2017. godine osnovala i Ivy’s Design & Art studio za uređenje interijera. Danas, sa svojih 36 godina, postigla je zbilja puno, ali dodaje kako joj je izbjegličko, ratno iskustvo ostavilo razne životne pukotine te naučilo da uvijek ostane svjesna snova i ciljeva.

Naime, Ivana je rodom iz Bosne, a tijekom rata kao dijete stigla je u Zagreb. U svim tim osjetljivim godinama velika podrška bili su joj obitelj, roditelji, prijatelji, a sve što danas radi, kako ističe, radi za ljude. “Da mi je netko prije rekao da ću živjeti u Berlinu, ne bih mu nikada vjerovala jer me, iskrena da ti budem, Njemačka nije nikada privlačila. Ali, Berlin me oduševio” prisjeća se Ivana svog dolaska i kako je oduvijek imala afinitet za sve vrste dizajna, iako je prvobitno studirala ekonomiju. No, život ju je ipak odveo u smjeru u kojem je istinski željela ići. Danas je iza nje tako stotinjak uređenih ureda, stanova, restorana, kafića, slastičarnica, a svim tim prostorima zajedničko je jedno: odišu toplinom, maštom i ljubavi prema prirodi. Osim toga, Ivana je u svoj rad unijela i zaštitni znak kao svoj prepoznatljivi motiv i potpis, a u pitanju je bršljan (eng. ivy) koji nerijetko spretno i suptilno implementira u prostore.

Govoreći o pitanju samih interijera ističe kako od nečeg prosječnog ili manje zanimljivog voli raditi posebno. To joj je premisa od koje nekako uvijek kreće u svom radu. Kaže mi i kako se često uhvati da manje privlačne stvari, prostore, a često i ljude vidi drugim očima i voli istaknuti pritajeni potencijal. Dok je još živjela u Zagrebu Ivana se onako za dušu bavila i modnim dizajnom, a u Njemačkoj se bacila u dizajn interijera s obzirom na to da je u obitelji gdje ima jako puno građevinara.

“Majka mi je građevinske struke i potajno se nadala da ću biti arhitektica. Iskreno, donedavno mi je bilo žao što nisam studirala arhitekturu, ali sada sve više vidim prednosti svog studija i odrastanja u poduzetničkoj obitelji. Radim od malih nogu i moram priznati da ne znam sjesti i odmoriti” priča mi ova dizajnerica i kaže kako je sve naučila kroz iskustvo dok je ostatak kombinacija ludosti i hrabrosti.

Pročulo se Berlinom da zna napraviti čudesa i to u zadanim rokovima

Osim što voli izazove, otkriva mi i kako su joj najdraži projekti oni koji su bili u nerealnim rokovima s manjkom budžeta jer si je tad dopuštala da najviše kreativnosti izađe na vidjelo. Lakše je, govori, kad imaš veliki budžet, dobar prostor i dovoljno vremena, ali u tim slučajevima voli podizati ljestvicu i zakomplicirati si život jer teži napraviti uvijek nešto drugačije. Pitam je i da se prisjeti kako je sve skupa krenulo.

“Pa, mojim dolaskom u Berlin, suprug i ja smo smišljali startupove, a paralelno smo kupovali stare trošne stanove, renovirali ih i kasnije prodavali. I tako je sve zapravo krenulo. Proslavila sam se kada je jedan coworking prostor postao popularan, kažu baš zbog dizajna interijera, i onda su drugi počeli zvati i tražiti moje usluge. Pročulo se da znam napraviti čudesa jer prostori su bili vrlo zanimljivi, nisko budžetirani, a završeni u rekordnim rokovima. Onda je sve krenulo uzlaznom putanjom” nastavlja dalje Ivana koja mi otkriva kako svoj studio od siječnja ove godine više nije samo njezin jer ga ravnopravno dijeli sa svojom partnericom Ilonom Pintar.

Proslavila sam se kada je jedan coworking prostor postao popularan, kažu, baš zbog dizajna interijera

Naime, Ilona je bila Ivanina prva zaposlenica kada je osnovala Ivy’s Design & Art studio za uređenje interijera i prisjeća se kako su s radom započele na trošnim kompjuterima na podu dječje sobe, doslovno bez radnog stola. Danas su obje ponosne na sve, a već tada imale su čak dva projekta. Doznajem i kako je Ivana prije toga radila za drugu tvrtku, a u samostalne vode se ubacila bez previše razmišljanja. Da je bilo suprotno možda bi se prestrašila i odustala. Za sebe sada kaže kako je jako sretna jer se usudi odbiti projekte i reći ‘žao mi je, ali to nije projekt za nas’. No, za tu razinu joj je trebalo desetljeće aktivnog rada i iskustva. Osim toga, sada može reći i kako radi manje hektično nego prije, ali i dalje jako srčano.

Partnerski odnos i da se na nekoga možeš osloniti je sve

“Shvatila sam da mi na kraju nikada nije bilo žao ako se neki projekt nije ostvario jer se nismo složili primjerice oko cijene, načina rada ili nečega trećeg sto se prelomilo. Ali, uvijek mi je bilo žao ako sam na nešto pristala što je bilo ispod moje cijene. Tako sam i stekla to samopouzdanje koje mi je bilo vrlo potrebno. No, bez partnerice Ilone koja mi drži leđa, gura me kada stanem, vuče me prema gore kada padnem ili legne kraj mene kada ne mogu i moram odmoriti, ne bih vjerojatno ni ja imala toliko hrabrosti. Sve je lakše u poslu kada imaš nekoga na koga se možeš osloniti” nastavlja i ponosno govori kako uživa sve prednosti svog posla, baš kao i kod svih poslova koje radiš za sebe jer u tom slučaju sam određuješ tempo svog rada, uvjete i stil.

Kao još jednu od prednosti navodi i kreativni dio u dizajniranju, a kao nagrada tu su uvijek zadovoljan klijent i predivan prostor. Što se pak tiče mana, one su slične prednostima jer je sav teret na tvojim leđima, kao i sva odgovornost, a tvoje ime i prezime je ono što gradi reputaciju pa je zato dovoljan jedan nezadovoljan klijent da sruši sve ono što gradiš godinama. Srećom, priča Ivana, takvih negativnih iskustava nisu dosad imale.

Bez partnerice Ilone koja mi drži leđa, gura me kada stanem, vuče me prema gore kada padnem ili legne kraj mene kada ne mogu i moram odmoriti, ne bih vjerojatno ni ja imala toliko hrabrosti

Kad smo već kod klijenata pitam je i tko su oni zapravo odnosno pronalazi li ona njih ili oni nju. “Klijenti pronalaze mene, odnosno nas, i svi dolaze usmenom preporukom. Najčešće budu u nekom od prostora koje smo uredile, i znaju kakav je prostor bio prije. Osim toga nerijetko doznaju i da imamo ekipu za sve jer doslovno kontroliramo sve radove – od ishođenja dozvola, marketing strategija, pa do posljednjeg dekoriranja, i onda traže da nas spoje za njihove projekte. Pokušavamo i na našem Instagramu tu i tamo objaviti neki od radova, ali vrlo često tu su i klijenti koji ne dopuštaju da objavljujemo javnosti fotografije njihovih prostora. Profil ljudi su imućni poslovni ljudi koji žele imati drugačije i posebnije uredske prostore, a kada završimo njihove urede nerijetko preuređujemo i njihove domove.”

Želje klijenata u kombinaciji s potencijalom prostora

Što se pak tiče samog stila, on je nastavak prijašnjih priča, dakle u pitanju je toplina. Klijentima obje pristupaju individualno, no načela Ivanine radne filozofije uključuje u biti pet bitnih elemenata koji su uvijek isti: to su zajednica, ljudskost, boje, priroda i umjetnost. Govori kako se u svakom prostoru spajaju prirodni materijali, s daškom elemenata industrijskog stila, ali svima je zajedničko da prostori uvijek odišu toplinom. No, ističe kako svaki prostor priča priču o svom vlasniku. Ako pak već ne o investitorima, onda je to priča o povijesti građevine ili mjesta u kojem se prostor nalazi.

“Pokušavam uvijek otkriti sve želje klijenta, ali i ispuniti puni potencijal prostora. Ako zadobijem potpuno povjerenje klijenta želim ga opravdati. Jako bih se naljutila na sebe da klijent na kraju ne bude ponosan na prostor koji je dobio. Ne volim se dovoditi u situacije gdje su odnosi na toj relaciji neiskreni, gdje moram nekome raditi nešto iza leđa ili skrivati, i gdje netko treći izvlači svoju korist preko mojih leđa. U takve situacije se ne želim uvlačiti i čim osjetim neku igru, pokušavam pobjeći iz toga. Živciraju me neiskreni ljudi i predrasude. Ilona i ja smo dvije mlade žene koje ne se boje zasukati rukave, penjati po krovovima i uhvatiti se bilo kojeg posla u građevini kako bi se posao priveo kraju. Ali, ne volimo kada nas podcijene i onda na osnovu toga stvaraju krivu sliku o nama. Prije mi je to sve skupa smetalo više nego danas, i pokušavala sam se dokazati. Sada se samo maknemo od takvih ljudi. Ali, ne volim nikako kad ustanovim da nas netko na neki način iskorištava. To nikako” objašnjava mi ova svestrana poduzetnica koju sam zamolila i da mi otkrije kako točno izgleda jedan njezin radni dan kada je baš u poslu.

Ilona i ja smo dvije mlade žene koje ne se boje zasukati rukave, penjati po krovovima i uhvatiti se bilo kojeg posla u građevini kako bi se posao priveo kraju

Kaže mi kako je prije korona ludila prvo odvela djecu u školu nakon što im je prethodno poslužila doručak, a onda jurila u ured na drugom kraju Berlina. Kako je on dosta udaljen iskoristila bi taj period za razgovor s obitelji, s mamom u Zagrebu, a onda bi se bacila i na poslovne razgovore. Kad bi stigla u ured krenula bi s delegiranjem zadataka, praćenjem dizajnera dok crtaju, pritom stalno provjeravajući idu li u smjeru kako je zamislila. Slijedi smišljanje strategija kako smanjiti još više troškove i zadovoljiti klijenta, pregovaranje s B2B partnerima, stolarima i ostalim dobavljačima robe, izvršiteljima usluga. Kratko prije tri sata ponovno kreće jurnjava, skupljanje djece u školi kada slijedi mama posao i traje 100 na sat dok djeca ne zaspu kada kreće odgovarati na mailove, odgovoriti na upite partnerice Ilone vezane uz nove ideje, vizije i komentare. Jednom do dvaput tjedno govori, uspije izbjeći odlazak u ured jer obilazi projekte i razgovara s izvođačima radova, odnosno nadgleda ih u procesu. No, s obzirom na pandemiju, sav taj red i raspored nekako se pogubio, ali je, dodaje, uštedjela puno vremena.

Pandemija je unijela velike promjene

“Pandemija me jako razdrmala. Poslovno i dalje sve ide dobro, ali otvorila mi je oči i donijela sam nekoliko odluka s kojima se osjećam bolje. Npr. Ilona i ja smo postale partnerice, 50 posto svoje tvrtke sam prepisala njoj i smatram da je definitivno zaslužila svaki dio da bude tu gdje jest. Okrenule smo se i u neke druge vode, pokrenule smo nekoliko vlastitih projekata i usudile smo se pogledati izvan balona u kojem se nalazimo i tako proširiti posao. Ali s druge strane, home office i home schooling su donijeli jedan drugi teret na moja leđa i svakodnevno se borim još više. Ljuta sam na sebe što nisam koncentrirana s djecom kako bih htjela biti, ljuta sam i s druge strane što nisam posvećena poslu kako bih trebala i koliko sam do sada bila. Puno je toga, a pritisak je golem. Žongliram s puno loptica, ali osjećam i da sam umorna od konstantnog stresa koji si sama nabijam. Ali, zato Ilona uskače poslovno, i pokriva sve moje rupe” prepričava mi Ivana situaciju i novo normalno koje nas je nažalost sve sustiglo s pandemijom.

Ne znam bih li dospjela ovako daleko u ovom zanimanju da sam ostala u Hrvatskoj. Vrlo vjerojatno bih se bavila financijama jer sam to studirala i to je moja druga ljubav

I iako je Ivana predana svom poslu maksimalno, a tu je i velika ljubav prema njemu koja joj daje veliki push, morala sam je upitati i je li ikada ipak osjetila zasićenje, odnosno je li joj nekad baš teško. Govori odmah kako je svaki posao težak i ima svoju težinu i odgovornost, ali da ga recimo ne bi uspoređivala s težinom posla jednog liječnika, kirurga. “Mi stvaramo prostore u kojima ljudi provode vrijeme, poslovno ili privatno, i želimo da se osjećaju ondje ugodno, ponosno, i da prostori ispune sav svoj potencijal. Ali, često mi bude dosta svega. Ponekad neki klijenti nisu sigurni u ono sto žele i lako ih pokolebaju mišljenja drugih ljudi, npr. supružnika ili poznanika, i onda ih mi moramo uvjeravati i mijenjati nekoliko dizajn koncepata dok na kraju ne dođemo na ono što je skoro uvijek identično prvom konceptu” prepričava moja sugovornica i otkriva da nije dizajnerica i da živi u Berlinu vjerojatno bi bila u nekim drugim poduzetničkim vodama. Vjeruje kako bi to bio neki online portal.

Na pitanje koja je neka razlika iz njezine perspektive posla na relaciji Hrvatska-Njemačka, govori kako je najveća mana u Njemačkoj što to nije njezina zemlja niti naš jezik što utječe na dozu opuštenosti i prirodnosti osobe. Ali, s obzirom na njezinu otvorenost ponekad to bude i vrlina, jer pričaš manje nego što bi na svom jeziku i manje otkriješ što nerijetko zna biti zanimljivo sugovorniku. “Ne znam bih li dospjela ovako daleko u ovom zanimanju da sam ostala u Hrvatskoj. Vrlo vjerojatno bih se bavila financijama jer sam to studirala i to je moja druga ljubav. Hrvati imaju dobro oko za estetiku, oduševe me interijeri svaki put kad se vratim. Ali, ovdje u Berlinu je možda malo lakše biti drugačiji, rekla bih”.

A kako izgleda njezin dom?

Što se pak tiče cijena usluga u Njemačkoj i u Hrvatskoj, kaže mi kako ih ne može usporediti jer ih ne zna. U Njemačkoj su troškovi života skuplji i tako su i njezine usluge vjerojatno skuplje nego u Hrvatskoj. Tu veliku ulogu igra i njezino ime koje je postalo svojevrsni brend, pa i to podiže cijenu, ali sve ovisi na kraju o paketu usluga koju nude i investitor prihvati.

Naravno da me u cijeloj priči zanimalo i koji stil Ivana zapravo preferira te kako izgleda njezin dom u kojem živi s obitelji u Berlinu. Naglašava kako voli eklektične domove koji odišu uspomenama. Nije ljubiteljica high end prostora, suviše su joj hladni ako nemaju karaktera bez obzira na sve tople palete boja. Svoje prijatelje, ako je pitaju za savjet i mišljenje zato često ohrabruje da budu odvažniji i ubace pokoji detalj koji ih karakterizira jer prostor mora odisati vlasnikom. Što se pak tiče trendova, Ivana smatra da su trendovi bit, posebice u detaljima. Ne prati ih slijepo, ali ih voli ubaciti. Najčešće kupuju namještaj od Skandinavaca, ali je zanimljivo kako niti jedan prostor koji su uredile nema skandinavski stil dizajniranja. Razlog tome je što svemu pristupaju individualno.

A što se pak tiče njezinog obiteljskog doma, on prije svega odiše ukućanima. Ivana kaže kako je prilagođen djeci i psu te da ima puno otvorenog prostora. No, kako se radi o staroj kući, ima i nekoliko tradicionalnih elemenata. “Ma, miks je to tradicionalnog, klasičnog i modernog dizajna. Rekli bi na engleskom da je to transitional style. U kući mi jedino nedostaje jedan prostrani home office, a u našem idućem domu sigurno ću ga imati. Ova kuća je ‘skroz Ivana’ kažu svi koji uđu. Name, potpuno je drugačije uređena od stanova u kojima smo prethodno boravili i opet sam uspjela u tome da bude nekako slična, iako nemamo niti jedan jedini isti komad namještaja.”