PRIČA

Nije završila glamuroznu školu niti ima skupi lokal u gradu, ali Petra Jelenić je ikona slastičarstva u Hrvatskoj

Za Super1 otkrila je kako vidi budućnost ugostiteljske industrije, kakvo je stanje na domaćoj slastičarskoj sceni, ali i koje su joj slastice osobno omiljene

Sredinom prosinca prenijeli smo jednu lijepu vijest. Petra Jelenić, koju mnogi smatraju ponajboljom hrvatskom slastičarkom, otvorila je webshop, Petra i Mak. Njezini su slavni macaronsi tako, na opće oduševljenje, sada našli put do širokog broja zainteresiranih. Kako nam je ispričala, riječ o ideji koja se već dulje vrijeme formirala, što u njezinoj glavi, što na papiru. Ukratko, otkriva, Petra i Mak je neka njezina verzija platforme za slastičarstvo preko koje se može izraziti točno onako kako želi. Kaže da ju je naprosto puno ljudi pitalo za macaronse, pa je krenula razmišljati o opcijama te na kraju ostvarila suradnju s kolegama iz Majstor Kuhar Akademije.

“Korona nas je sve zgrabila za gušu i ne da nam živjeti. Tko zna do kada će biti tako. Vrijeme nije idealno, no tako je kako je. Da smo čekali idealno vrijeme, nikada ne bismo krenuli. Uspjeli smo se upogoniti u prosincu. Htjeli smo i ranije, ali imali smo problema s izradom webshopa pa smo ga na kraju ‘sklepali’ sami. Nije pravi webshop, više je stranica za naručivanje. Nije idealno, ima svoju problematiku, no za to smo jedino imali vremena i odlučili se baciti u vatru. Konkretan webshop sa spretnijim rješenjima je u izradi, nadam se da će u skoro vrijeme biti gotov”, rekla nam je Jelenić.

Intenzivno se bavi konzultacijama i edukacijom

A osim ovim projektom, Jelenić se, otkako je zatvorena kultna slastičarnica Mak na konac koju je vodila, a po kojoj je šira javnost poznaje, bavila i brojnim drugima. Neposredno nakon zatvaranja slastičarnice, počela je raditi kao konzultantica i baviti se edukacijama. Prihvatila je, kaže, ponudu Blue Sun hotela za mjesto korporativnog slastičara, i godinu dana radila na toj poziciji. Godinu dana kasnije, otvara svoju firmu i ponovno se baca u područje konzaltinga i edukacija.

“Zadnje dvije godine sam primarno u Rovinju. Radim puno stvari paralelno. Profesionalne edukacije u firmi Gourmandise, macaronse, savjetujem povremeno na razvoju novih proizvoda, vodim radionice s amaterima i profesionalcima u Majstor kuhar Akademiji, Kuhaoni, pohađam tečajeve novih tehnika, pišem povremeno za neke časopise, iz gušta napravim tu i tamo koju tortu, učim fotografirati… Radim sve što mogu”, priča.

Što više ljudi razumije slastičarstvo kao zanimanje, to će im biti jasnije što se i kako radi

Ideju o eventualnom ponovnom vođenju ili otvaranju slastičarne trenutačno odbacuje. “Nije sve za svakoga. Ja obožavam slastičarstvo i često sanjarim o nekoj maloj romantičnoj slastičarnici u Samoboru, gdje bi se stvarale ukusne slastice od kvalitetnih, primarno domaćih sastojaka i gdje bi uvijek sjalo sunce. No, to je nerealno. Može se, no ne na način na koji bih ja to htjela raditi. Zato primarno educiram. Što više ljudi razumije slastičarstvo kao zanimanje, to će im biti jasnije što se i kako radi. Što je kvalitetno, a što je smeće”, objašnjava.

Slastičarska se scena razvija unatoč nepovoljnoj klimi za poduzetnike

Spominje i loše stanje u hrvatskom poduzetništvu, gdje se poduzetnicima stalno, kroz razne namete i davanja, nastoji otežati rad. U tom smislu, kaže da je svatko tko danas otvara svoju slastičarnu, restoran ili nešto slično, ili jako hrabar i pomalo lud ili uopće nema pojma u što se upušta. “Ja nisam dovoljno hrabra, nisam dovoljno luda, a svjesna sam u što bih se upustila. To ne znači da nikada neću. Toliko sam u životu sam naučila, nikad ne reci nikad”, zaključuje.

No, unatoč nepovoljnoj klimi za poduzetnike, pa tako i ugostitelje, kaže da se domaća scena svejedno razvija. Priznaje i utjecaj društvenih mreža, putem kojih se svašta može naučiti, ali ponovno podsjeća na važnost prave edukacije i certifikata. Od kolega čijem se radu divi izdvaja Luciju Tomašić (koja se školovala u Le Cordon Blue u Londonu), Teu Mamut (koja se educirala na CIA u SAD-u), kolegu Roberta Hromalića (koji se educirao na Ferrandiju u Parizu) te Terezu Alabandu koja se bavi edukacijom, a znanje je stekla na Le Cordon Bleu u Parizu.

“Ti ljudi su educirani, radišni i kroz svoj posao pokazuju kako se edukacijom i radom oplemenjuje naša struka. To ne znači da se treba ići u skupe škole da bi se nešto postiglo. To je svakako nešto brži put, no može se i ovdje. Ja sam završila Zagrebačku srednju ugostiteljsku školu, smjer slastičar”, priča.

Toliko sam u životu sam naučila, nikad ne reci nikad

Spominje i neke druge, hvalevrijedne primjere, poput Nastasje Chiare Petrić, koja je debitirala u Masterchefu, radila po renomiranim hrvatskim restoranima, a danas putem društvenih mreža promiče važnost zdrave prehrane kod odraslih i djece. Tu je i Julija Beroš, koja je diplomirala ekonomiju, a kasnije krenula u slastičarske vode, Dragana Lovrić iz Meneghettija koja za svoje genijalne kreacije crpi inspiraciju iz neposrednog okruženja, kao i brojni drugi kolege iz svijeta koji su, bez ikakavog formalnog obrazovanja, došli i do Michelinovih zvjezdica, zbog svog predanog rada, volje i upornosti.

“Neizmjerno sam zahvalna i firmi Gourmandise koja je shvatila koliko nam u Hrvatskoj nedostaje edukacije, i počela organizirati masterclassove prvorazrednih svjetski poznatih slastičara. Time je omogućila da puno ljudi koji nemaju uvjete za studiranje i staževe u inozemstvu stekne ozbiljna znanja. Tko malo prati slastičarsku svjetsku scenu zna kako su jaki Karim Bourgi, Emannuel Hamon, Johan Martin, Toni Rodriguez ili Nina Tarasova, koji su gostovanjem u Zagrebu jako oplemenili našu struku. Predavanja su uvijek bila puna. Kada su me iz Gourmandisea kontaktirali da držim njihov dvomjesečni slastičarski tečaj, smatrala sam to velikom časti i priznanjem”, priča s osmijehom.

Na nama je da izaberemo što nam je kod hrane važno

Na pitanje o posljedicama još uvijek aktualne korona-krize, Jelenić odgovara vrlo iskreno. Struka im je jako pogođena, budućnost je neizvjesna i nije sigurna kad će biti bolje. S druge strane, kaže, život je borba, a ova situacija rovovska bitka. Na kušnji su njihova snalažljivost, spretnost, skromnost, a prije svega – ljudskost. U tom smislu, dodaje, nada se da će cijela situacija barem poslužiti kao vrijedna lekcija za dalje.

“Industrije će se prilagoditi i preživjeti. Bez hrane se ne može, pa će i to naći način funkcioniranja, ovako ili onako. Koliko ‘malih’ ljudi će nastradati, to će vrijeme pokazati. Mislim da se sve nekako raslojava u dva smjera; industriju s masovnom beskrupuloznom proizvodnjom koja jako igra na to da ljudi nemaju vremena i sve je instant, dostupno, ‘šareni artikal’, a onda i teški artisan, manufakture, male OPG-ove. Na nama je da izaberemo i da se borimo za pošteno, kvalitetno, zdravo, sigurno te iskreno. A to svakako nije kategorija gdje su zdravlje i fair play debelo iza profita. No to je već stara vijest”, govori Jelenić.

Ljudi nemaju vremena pa ni ne čitaju deklaracije i ne vide kako ih industrija muze

A brine je i masa ljudi koja ne prepoznaje pravi proizvod, ne razlikuje osnovne izvorne namirnice od industrijski teško procesiranih i kupuje gotovu smjesu za kolače koja dolazi u šarenim ambalažama za 19,99 kuna nudi 250 g praha, prepunog emulgatora i šećera. Takvim se pripravcima, naglašava, svejedno trebaju dodati jaja, mlijeko i maslac, malo umutiti i tek ćete onda dobiti kolač, koji ste komotno mogli sami zamutiti.

“Ljudi nemaju vremena pa ni ne čitaju deklaracije i ne vide kako ih industrija muze. Više ne razlikuju slatko vrhnje od biljnog vrhnja, pa me pitaju zašto se slatko vrhnje zove slatko kad u njemu nema šećera. Za to ima onaj jedan zgodan emotikon, zove se facepalm”, kaže.

Društvene mreže kao korisni alat koji se lako može i zloupotrijebiti

Detaljnije se dotičemo i teme društvenih mreža, danas vjerojatno najčešće korištenog alata brendova, ali i uspješnih pojedinaca, za komunikaciju s publikom. I Jelenić kaže da one mogu biti sjajne, ali koliko ih voli, toliko ih i mrzi, a smatra i da su često zloupotrebljavane.

“Najjači su mi oni koji na sliku slastice u komentar napišu jednu jedinu riječ – recept. Bez pozdrava, molbe, interpunkcijskih znakova i ikakve kulture obraćanja. Ili kad na stranicama ljudi koji nešto lijepo izrađuju stave u post opet samo jednu riječ – cijena. Mislim koji vam je bog?! Netko se nešto potrudi napraviti, kreirati, poslikati to, napisati nešto, sve to objaviti, a ti napišeš ispod – recept. Cijena. Možda pretjerujem, ali meni je meni je to isto kao da me pljuneš. Ako nisi u stanju napisati jednostavnu upitnu rečenicu ne zaslužuješ odgovor. Dosta se pjenim oko gluposti ove dane”, priča nam.

Najjači su mi oni koji na sliku slastice u komentar napišu jednu jedinu riječ – recept

Cijeni tzv. znanje na klik i to što nam je danas sve dostupno, ali muči je što će se većina ljudi odlučiti baviti nebitnim stvarima, što dokazuju i statistike najčitanijih objava, članaka, … I baš se zato, doznajemo, nastoji rigorozno držati svoje struke, sadržaja u koji se razumije i objavljivati ono što veseli nju i njezine pratitelje, a naglašava da, kad je riječ o suradnjama, nikad ne predstavlja proizvode ili brendove koje sama ne koristi.

Društvene mreže, naravno, koristi mahom za dijeljenje svojih recepata, a pitali smo je i koliko ih još uvijek privatno voli. Znamo da šanse nisu velike, ali možda ih se zasitila. Osim toga, otkrila nam je i uživa li uvijek u elaboriranim slasticama ili se ponekad zaželi i onih posve običnih. “Moram reći da ja zbilja volim slastice, kako ih raditi, tako ih i konzumirati. A posebno me veseli kad u inboks dobijem fotku slastice koju je netko napravio po mom receptu. Da, to su samo kolači, ali mnoge uveseljavaju i to je fantastično”, započinje objašnjavati.

Mamine kremšnite i štrudla od jabuke kao favoriti

Priznaje i da je zbog svoje velike ljubavi prema slasticama često na dijeti, i ima osjećaj da se vrti u začaranom krugu. Može je razveseliti obična lijepa jabuka ili žlica finog meda, a posebno je, kaže, luda za maminim kremšnitama, finom štrudlom i čokoladom. No, tu je, ističe, izbirljiva. “Čokolada mora biti kvalitetna. One silne šećerne table po dućanima bih zabranila zakonom, ali nisam ništa manje sretna kad imam priliku uživati u visoko rafiniranim kompleksnim stvarima. Samo neka je sve to u dobrom društvu. Onda je i čaša vode najbolja na svijetu”, priča.

Čokolada mora biti kvalitetna. One silne šećerne table po dućanima bih zabranila zakonom

Na naše inzistiranje otkriva da joj je, ako mora birati, omiljena slastica pita od jabuka i Medenkov sladoled od lipe s tostiranim sjemenkama suncokreta (ili Dupla čokolada, kako koji dan), dok bi eventualnim nenadanim gostima uvijek mogla poslužiti macaronse koje drži u ledu, ponovno uz neki Medenko sladoled. Rekla nam je da, budući da joj se u životu i krugu ljudi u kojem se kreće sve vrti oko hrane, voli i kuhati, ali na meniju se, zbog manjka vremena, uglavnom nađe nešto jednostavno.

Kako je naš razgovor došao kraju, zamolili smo je i da nam otkrije eventualne planove za budućnost. “Imam neki grubi petogodišnji plan, no jako je sklon promjenama. Korona je puno toga promijenila. Pokušavam ostati pozitivna. Voljela bih vam otkriti, kad bi sama znala što ću raditi…”, zagonetno zaključuje Jelenić.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube