Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PRIČA

Ona je bivša kustosica, trkačica, organizatorica maratona i žena koja je pobijedila bolest. Upoznajte Gogu Bralić

Goga Bralić svojim primjerom dokazuje kako nikad nije prekasno za promjenu karijere, profesionalnog fokusa, ali i pronalazak hobija koji će vam promijeniti život

“Ne doživljavam se kao nešto posebno jer sudbina poput moje najvjerojatnije ima još mnogo. A opet, znam da je svaka životna priča osobna i jedinstvena pa tako nastojim i sebe percipirati između ta dva kuta gledanja”, svoju nam priču započinje Goga Bralić, koju smo upoznale u komunikaciji oko najave Zagrebačkog maratona. No, prije nekoliko smo je godina mogle sresti u potpuno drugačijoj životnoj priči, koja ni na koji način ne uključuje trčanje.

Umjetnost kao prvo neočekivano utočište

Aleksandar Selak

Studirala je na Akademiji likovnih umjetnost i to, kako kaže, spletom životnih okolnosti koje su uključivale zdravstvene probleme, iako priznaje da je obrazovanje gledala prvenstveno kao alat koji će joj osigurati egzistenciju. Umjetničke struke u tom smislu nisu najsretnije, pa je razmišljala o naknadnom upisu još jednog fakulteta, ali spletom novih okolnosti, umjetnost je iskreno zavoljela i počela je smatrati svojim utočištem.

“Nisam to doživljavala kao prostor za stvaranje egzistencije već je umjetnost postala i ostala moja osobna egzistencija. Umjetnost je postala odraz mog cjelokupnog bića. Ostalo mi je organizirati posao i financije. Radila sam kao kustos u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika tri godine, potom donijela odluku da se posvetim svom djetetu jer je do moje 27. godine nastupila zrelost i svijest da je to najvažniji projekt mog života. U tom razdoblju radila sam manje izložbene projekte u Galeriji Academia Moderna da bi početkom 2013. na poziv tadašnje ravnateljice Marine Viculin došla u Galeriju Klovićevi dvori raditi na projektu PR-a izložbe Picasso”, prisjeća se. Ispostavilo se da joj područje odnosa s javnošću ide, i tako je, sve donedavno, bila zadužena upravo za taj sektor Galerije.

Profesionalni obrat i trčanje kao nova životna strast

Aleksandar Selak

“No, da bi moj životni put u potpuno bio začinjen brojnim karijernim obratima, sada sam zaposlena u Državnom zavodu za statistiku, u Sektoru obrazovanja, kulture i informatizacije i uz primarni posao ulazim u vrlo izazovan projekt popisa stanovništva 2021.”, nastavlja svoju priču, taman kad krećemo razgovarati o njezinoj strasti koja joj je potpuno promijenila život – trčanju. Pa, o čemu je točno riječ, kako je sve krenulo?

U to vrijeme sam trčala 90 do 120 kilometara tjedno i to mi je bilo sjajno

“Trčanje je nekako paralelan, ali ne i potpuno odvojen segment mog života. Privlačilo me i ranije, no tek negdje 2009. krenula sam malo intenzivnije s trčanjem kako bih si olakšala proces prestanka pušenja. Iz jedne ovisnosti sam doslovno utrčala u drugu. Krenule su utrke kao testiranje same sebe, prvo one kraće, zatim sve duže do prvog polumaratona na proljeće 2012. u Rijeci. Dovoljno je reći da sam nakon njega odmah istrčala još tri iste godine. U to vrijeme sam trčala 90 do 120 kilometara tjedno i to mi je bilo sjajno. Kako je to bilo vrijeme intenzivnog traženja posla, osjećala se dosta nesigurno pa mi je nakon gomile prijava i odbijenica trčanje značilo više od sporta. Imala sam neku satisfakciju u tome da je barem u jednom segmentu mog života uloženi trud rezultirao pomakom nabolje”, priča nam Bralić.

Bilo je tu baš divnih uspomena, puno smijeha i zabave, dosta boli, ali one lijepe

I to je, dodaje, bio trenutak u kojem su njezine strasti počele ispreplitati. Trčanje je, baš poput umjetnosti, postalo njezinim utočištem, ali i intimni prostor u kojem nije htjela druge, zbog čega ni škole trčanja nisu dolazile u obzir. “Bilo je tu baš divnih uspomena, puno smijeha i zabave, dosta boli, ali one lijepe. Rezultat mi nikad nije bio važan. Da ne nabrajam sve redom, naravno da su mi bili potrebni novi izazovi, od punog maratona koji je sasvim jedna nova dimenzija trčanja do pokušaja triatlona, gdje sam prvo trebala savladati plivanje. Upravo ta predanost i dosljednost povezuje ove dvije moje strasti”, nastavlja Bralić.

Bolest koja je stavljena pod kontrolu

Štoviše, među njima je uspjela povući i vrlo konkretne paralele. “U umjetnosti se nikad nisam povodila za trendovima, radim naoko identične, relativno monotone radove crnih linija na bijeloj površini od 2001. Možda su moje slike nekom promatraču sve iste, ali meni je svaka nova i drukčija, uzbudljiva svojim ritmom i odnosom u prostoru. Slično je i s trčanjem, trčim satima monotono jednolično, a opet svaki korak je drugačiji, nekad lakši, nekad teži, i svaka utrka ima posebno mjesto. Ustvari, pričajući sad o karakteristikama obje aktivnosti, shvaćam da je riječ o mojim prostorima meditacije. Repetitivan ritam koji svakoj akciji daje mirnoću i meni osobno mentalni odmor”, zaključuje.

Aleksandar Selak

Priča s trčanjem zahuktala se kad je shvatila da joj je pomoglo i u borbi s bolešću.”Dodatni boost sam dobila kad sam nakon šest mjeseci od početka trčanja prestala imati epileptične napade. Nemojte me krivo razumjeti, ne mislim da je trčanje lijek za epilepsiju i svaka aktivnost treba biti uz savjet i preporuku doktora. U mom slučaju aerobni sport je postizao suprotan učinak od svakodnevnog stresa. Od 2009. nisam imala niti jedan napadaj, uz stalni nadzor i kontrole liječnika nalazi su mi iz godine u godinu bili sve bolji te se od prošle godine više ne vodim kao epileptičar. Do otkrića da zapravo trčanje meni zdravstveno jako pomaže došlo je slučajno, uz nadzor mog liječnika slušala sam vlastito tijelo”, sretno nam prepričava i kreće detaljno objašnjavati što ono za nju danas znači.

Trčanje mi je i danas jednako važno kao i obrok ili spavanje, čini sastavni dio moje svakodnevice, meni osnovna fiziološka potreba

“Trčanje mi je i danas jednako važno kao i obrok ili spavanje, čini sastavni dio moje svakodnevice, meni osnovna fiziološka potreba. Trčim gotovo svaki dan, napravim pauze ponekad kad shvatim da mi je tijelo iscrpljeno ili kombiniram s treningom bicikla ili plivanja. Ovisno o raspoloženju i vremenu koje imam na raspolaganju prilagodim dužinu i trajanje. Imam još dovoljno izazova na horizontu da mislim da mi motivacije neće ponestati ni nakon 80-te. Želja mi je biti zdrava i vitalna do kraja i jednoga dana biti jednom od onih sudionica utrke koja zadnja, ali s osmjehom na licu utrči u cilj”, priča nam.

Fraze poput ‘ne mogu’ ne postoje

Trčanje je, dodaje, srušilo i dalje ruši puno barijera u njezinom životu. Fraze ‘ne mogu’ i ‘nisam sigurna’ spontano su joj, kaže, ispale iz vokabulara, a zamijenile su ih ‘idem probati’ i ‘mogu to’. “Najvažnija paradigma moje priče o trčanju je zapravo odgojni aspekt. Moja kćer Ema je odrastala stojeći uz cilj i navijajući za mamu, gledala me cijeli život kako u najtežim trenucima oblačim tenisice. Danas je ona mlada djevojka koja ima vlastite izazove, ciljeve i nesigurnosti. U sport je krenula sa mnom kako bismo imale više zajedničkog vremena, sada se ona bavi trčanjem i opet me čeka u cilju, ali ovaj put zato što je prva prošla kroz njega. Gledam nju kako oblači tenisice kada joj je najteže i hrabro se suočava sa svojim izazovima”, ponosno nam govori.

Najvažnija paradigma moje priče o trčanju je zapravo odgojni aspekt

I tu dolazimo i do dijela s početke priče, njezinog sudjelovanja u organizaciji Zagrebačkog maratona. Ljude iz organizacije, kaže, slučajno je upoznala, a određeni propusti u komunikaciji s javnosti, ali i trkačima, bili su joj očiti. Stoga je odlučili ponuditi svoje PR usluge i pomoći koliko može. Prvo je s njima surađivala u manjem obimu, a angažman je s godinama postajao sve veći.

“Prošle godine smo imali stvarno najbolju utrku dosad uz skoro 5000 sudionika i čak 1500 stranaca iz 72 zemlje svijeta što je bilo povećanje od 30 posto u odnosu na 2018. Na Trgu je dva dana bilo puno događanja, nasmijanih lica i radosti. Želja mi je postići da zagrebački maraton bude više od sporta, da bude mjesto dobre zabave, lijepog druženja i solidarnosti. Trčanje je ipak moja velika ljubav i bilo je logično da mu vratim pomažući njegovoj popularizaciji. Ova godina će zbog specifičnih okolnosti biti izazovna za organizaciju, no mi smo se potrudili napraviti dobar plan pa ćemo uz malo sreće najesen imati još jedan fenomenalan 29. po redu Zagrebački maraton”, kaže nam.

Humanitarni karakter Zagrebačkog maratona

Aleksandar Selak

Posebno se ponosi i projektom Zagreb diše, pa smo je zamolili da nas u njega kratko uputi. Zagrebački je maraton, objašnjava, i inače humanitarnog karaktera, a s Udrugom Inspiro (Udruga osoba s transplantiranim plućima) pokrenuli su kampanju prikupljanja donacija za rehabilitacijski centar za članove udruge. No, nakon otvaranja prijava došlo je do pandemije koronavirusa, a onda i potresa, te je postalo jasno da rehabilitacijski centar postaje uzaludan ako nema ni bolnice.

Posebno me veseli ovaj projekt jer je pokrenut na čistom entuzijazmu pojedinaca kao znak velike solidarnosti i želje da skupa pomognemo našim sugrađanima kojima je pomoć najpotrebnija

“Boraveći doma u neizvjesnosti počeli smo slati mailove našim prijateljima i partnerima. Njihove reakcije uslijedile su odmah s izvrsnim idejama kako da pridonesu i budu dio nekog novog entuzijazma i solidarnosti koji smo pokrenuli. Krenuli smo s online treninzima kod kuće koje su vodili treneri iz Ljubljane, team Priprave LJMARATON, te su kroz njih pozivali sve sudionike da doniraju za Jordanovac. Simboličan iznos, koliko bi dali za uobičajene treninge. Potom smo uključili i druge partnere Zagrebačkog maratona i dobili ambasadore cijele akcije. Uključili su se braća Sinković, Ivica Kostelić, braća Fantela i Filip Zubčić”, ponosno nam priča.

Maraton je više od sporta

Kompletnu kampanju osmislili su i realizirali u agencija SvePet, snimljen je promo video, spotovi, plakati, medijski pokrovitelji osigurali su prostor i sve je skupa jako lijepo zaživjelo.

“Posebno me veseli ovaj projekt jer je pokrenut na čistom entuzijazmu pojedinaca kao znak velike solidarnosti i želje da skupa pomognemo našim sugrađanima kojima je pomoć najpotrebnija. Smatram da je jedino prirodno tako vratiti zajednici i promovirati zdravlje kao najvažniji faktor sporta. Donirati mogu svi, preko naše web stranice. Kako naglašavamo i kroz kampanju, ovo je utrka gdje smo svi pobjednici jer maraton je više od sporta”, poručuje Bralić.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba