Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

intervju

Ognjen Vučinić je plesač, koreograf, ali i rejver u duši. Pričali smo ususret njegovoj prvoj solo izvedbi

‘Rave (ON)!’ je plesna predstava i prva solo izvedba umjetnika Ognjena Vučinića. Pričale smo s njim uoči premijere

Ovih dana naziv jedne plesne predstave privukao nam je veliku pažnju, kao i to da je riječ o prvoj solo izvedbi plesača, koreografa i pedagoga Ognjena Vučinića. Kako je u subotu, 26. listopada, za njega vrlo bitan dan, koji će ujedno biti i njegov svojevrsni karijerni pomak jer će premijerno izvesti svoj plesni solo imena ‘Rave (ON)!’ u Zagrebačkom plesnom centru s početkom u 20 sati, našle smo se s Ognjenom.

Dovoljno je da vam za početak kažem kako je Ognjen lik koji je cijeli svoj život posvetio plesu, kazalištu, stvaranju i prenošenju plesnog iskustva na druge. Svoj prvi susret s plesom imao je kao četverogodišnjak u Puli, u plesnom studiju Zaro koji je onda vodila Slavica Šenk. Od tada do danas, ponosno mi kaže, ples je vrlo važan dio njegovog života.

Pitam ga odmah otkuda rave u cijeloj toj priči. Odgovara kako ta kultura za njega predstavlja društvenu uspomenu, pokušaj da se on osjeća kao dio zajednice stvarajući vezu s plemenom kroz ples i tjelesnost. Glazba i estetika pokreta rave plesa za njega imaju i značenje koje se osjeća kao putovanje, transformacija, transcendencija i moć oslobađanja; prepoznavanje individualnosti unutar kolektiva. Objašnjavajući mi motivaciju, doznajem i kako se u Ognjenovom tijelu rave zapravo rezonira kao osjećaj koji se izaziva zvukovima i ritmom.

Njegov solo, koji će u subotu izvesti, tako balansira između parodije nejasnih pokušaja da se objasni fenomen rave kulture i ozbiljnog pokušaja da se vidi u unutarnje Ja.

Aleksandar Selak

Ideja za ovako neobičnu i rekla bih predstavu nostalgičnog karaktera, nastala je kada su Aleksandra Mišić i on, ujedno koreografkinja predstave, počeli razmišljati kako je pravo vrijeme da nakon nekoliko dueta i predstava s više plesača Masa Dance Companyja, treba solo izvedbu. I dok je Aleksandra prije par godina imala svoj solo ‘ONA’ u produkciji njihove kompanije, sada je red došao i na Ognjena točnije projekt ‘RAVE (ON)!’. “Odabrali smo temu i krenuli sa stvaranjem” kaže mi ovaj veliki umjetnik te nadodaje kako je za njegov prvi solo bila potrebna zapravo velika sprema, ali i odgovornost.

Ovdje nema mjesta za veće pogreške jer predstava ima svoj tok u kojem nema povratka i ponavljanja

“Ono što pak olakšava cijelu situaciju jest ustvari tema koja je osobna, i povjerenje koje Aleksandra i ja imamo. Dugogodišnji smo prijatelji i poznajemo se do srži tako da smo pazili na svaki detalj u procesu stvaranja. Moj osjećaj dok izvodim predstavu je zbilja sjajan. Jako je zanimljivo igrati se s pažnjom gledatelja, lijepo je vidjeti i čuti reakcije publike tijekom predstave, tako da ustvari nisam sam. Sve u svemu, biti na sceni je jako osjetljivo, ranjivo i traje sat vremena. Ovdje nema mjesta za veće pogreške jer predstava ima svoj tijek u kojem nema povratka i ponavljanja. Jako je bitno biti koncentriran.”

No, ono što je ustvari bilo zanimljivo za cijeli autorski tim jest i pitanje na koje žele doznati odgovor – može li se rejvati solo i gledati, doživjeti ga bez sudjelovanja.

Aleksandar Selak

Iako sam imala drugačiji dojam, moj sugovornik naglašava kako rave scena zapravo nikada nije nestala. Prema njegovom mišljenju, ona se uvijek negdje ‘skrivala’ po underground mjestima. Danas postoje klubovi koji zbilja kvalitetno njeguju rave kulturu i broj DJ-eva je sve veći, a tu su i vrlo kvalitetna gostovanja na tjednoj bazi. Ognjen mi govori i kako ima osjećaj da ima sve više publike koja odlazi i želi odlaziti na partyje.

“Rave je za mene bio dio odrastanja, traženja svoje individualnosti, pripadnosti i osjećaja slobode, dijeljenja prostora s drugima, otkrivanja tjelesnosti. A tu je naravno ono najbitnije – ples i ritam, odnosno glazba koja pokreće ono unutarnje JA.”

Rave je za mene bio dio odrastanja

S obzirom na težinu solo izvedbe općenito i cijelog tog procesa, pitam Ognjena kako je to bilo upustiti se u ovakav jedan autorski izazov te koji su ciljevi nekako inicijalno bili zadani.

“Puno prije same realizacije se razgovaralo i iz toga bi kroz koreografske zadatke tražili vokabular koji podržava ideju kojom se bavimo. Sam proces je ustvari bio izazvati određeni osjećaj koji bi kroz improvizaciju prenio u pokret. Kasnije materijal postaje fiksan, ali do te faze je bilo puno ponavljanja, izrađivanja detalja. Ovaj proces je zahtijevao i rad s dramaturgom (Filip Povrženić), jer u predstavi koristim i tekst, pa je i to trebalo posložiti kao i raspored scena, događanja, atmosfere. Tekst je isto neko novo iskustvo za mene. Nisam ga baš imao previše puta koristiti u plesnim predstavama, a tu je svakako pomogao i rad sa suradnicom za govor (Anita Tripalo), tako da sam kroz proces postao sigurniji i samopouzdaniji na sceni.”

Aleksandar Selak

I iako je možda sam na sceni, kaže kako iza scene ima puno timskog rada, povjerenja i podrške. Tu su dizajner zvuka (Luka Gamulin), kostimografkinja (Ljerka Zmajić) i dizajner svijetla (Saša Bogojević).

Pričajući pak o glazbi, ima potrebu naglasiti još jednom kako je ona jako bitna jer stvara atmosferu te podržava zbivanja na sceni. Za ovu predstavu, Aleksandra i on su je zajednički odabrali, ali ono što je zanimljivo jest što u predstavi imaju tek dvije stvari koje su zapravo rave. Ostalo je, govori, dizajner zvuka autorski odrađivao s obzirom na njihove želje. “Ono što nam je bilo bitno jest da glazba ne bude u prvom planu u smislu rave glazbe, nego da tijelo bude najbitnije i ono što osjećam za vrijeme izvedbe.”

Naravno da i u plesu postoje problemi, ali ako stvari radiš do kraja i kvalitetno, nema straha

Iako je stvarno dugo već u ovom poslu, koji je daleko od poimanja da je sve med i mlijeko, Ognjen mi priča kako je u suštini život plesača predivan, dinamičan i inspirativan. “Ponekad stvarno mislim da imam najbolji posao na svijetu. Koliko god dan ili svakodnevni problemi mogu biti teški i naporni, poslije predstave, plesnog sata ili vježbanja, stvari postaju lakše. Naravno da i u plesu postoje problemi, ali ako stvari radiš do kraja i kvalitetno, nema straha. Samo rad.”

Aleksandar Selak

Nadovezujemo se zajednički i na perspektivu plesača u Hrvatskoj općenito. Iskreno govori kako bi htio vjerovati da je perspektiva za mlađe plesače dobra, no ima osjećaj da to baš u stvarnosti i nije tako. Podsjeća da stvari neće doći same od sebe i da je konstantan rad ključan za uspjeh. “Ali, kao što sam spomenuo prije, treba preuzeti odgovornost za sebe i odabir zanimanja.”

Za kraj, pitam ga još i koji su mu neki generalni ciljevi, ambicije, projekti i želje. Dodaje da ga prije svega zanima kakva će se transformacija dogoditi s godinama. Zanimaju ga i nove spoznaje o sebi i tijelu. Želi raditi na vlastitim koreografijama, s mladim plesačima i naravno, baviti se pedagogijom.

“Jako me zanima pratiti razvoj mladih plesača i biti dio njihovog sazrijevanja. Ma, želim plesati što duže budem mogao i istraživati se u svakom trenutku.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba