Kad sam negdje tijekom prošle godine diljem centra Zagreba počela primjećivati plakate za razne predstave u Hrvatskom narodnom kazalištu, i kad sam shvatila da oni odjednom izgledaju suvremeno, da privlače pažnju i da nisam jedina koja je zastala da ih promotri, odmah sam htjela doznati tko stoji iza njih. Doznala sam da se radi o kolektivu Oaza, a nakon malo detaljnijeg čitanja o njima i njihovim radovima, uvidjela sam da su članice Oaze zaslužne za još niz jednako impresivnih projekata. Na moje veliko zadovoljstvo, uskoro smo se i susreli.

Dizajnerice okupljene prema sličnim afinitetima

Oazu čine Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec. Radi se o kolektivu šest dizajnerica koje su se, kako doznajem, okupile zbog sličnih afiniteta prema temama u dizajnu i principima rada. “Našu smo suradnju formalizirale 2014. godine okupljanjem u umjetničku organizaciju unutar koje radimo na zajedničkim projektima. Osim toga, svaka od nas ima i svoju samostalnu praksu i različite sklonosti pa se prilično dobro nadopunjavamo”, započinje mi pričati Tina.

U nekim osnovnim crtama, u Oazi, nadovezuje se Ivana, dizajniraju, istražuju, kuriraju, vode i editiraju sadržaj za kulturne i komercijalne projekte u domeni dizajna, uključujući dizajn sistema, izložbi, vizualnih identiteta, kampanja, digitalnih medija. “Naš rad je kontekstualan, temeljen na istraživanju, baziran na kolaboraciji i dijeljenju znanja, i karakteriziran je preuzimanjem inicijative i odgovornosti – posebno kroz samoinicirane projekte koje provodimo, a koji se tiču socijalnih i političkih pitanja današnjice i uloge dizajna u njezinom kreiranju”, poručuje.

Njihovo se međusobno povezivanje, nadalje čujem, dogodilo spontano, budući da su već za vrijeme studija i neposredno nakon u manjim formacijama i raznim kombinacijama ostvarile zajedničke projekte. “Prvi, veći zajednički projekt bio je natječaj za vizualni identitet i postav Izložbe suvremenog hrvatskog dizajna In a nutshell koji smo zajednički realizirale s kolegom Androm Giuniom. Nakon toga su uslijedili i drugi naručeni, a onda i prvi samoinicirani projekti, između ostalih Projekt Ilica i Made in, te projekt nezavisnog izdavaštva Oaza Books. Malo po malo dogurale smo do desete godišnjice”, ponosno priča Roberta.

O Projektu Ilica i izdavanju više od 25 knjiga

Made In projekt se, upućuju me, direktno nadovezuje na lokalni Projekt Ilica, s tim da on uzima elemente njegove metodologije i testira ih u različitim mjerilima i u različitim zemljama. Tako projektni partneri postaju, uz Oazu, u Hrvatskoj Muzej za umjetnost i obrt, u Sloveniji Muzej za arhitekturu i dizajnu, u Srbiji Beogradska Nova Iskra i Mikser, a u Austriji Werkraum Bregenzerwald koji mapiraju obrtničke potencijale u različitim mjerilima – na razini države, grada, regije, susjedstva te organiziraju suradnje između obrtnika i dizajnera kako bi se adresirala važna pitanja vezana za budućnost proizvodnje te odnosi između obrta, dizajna, umjetnosti i novih tehnologija.

“Kako arhiviramo i prezerviramo obrtničko znanje? Kakav je odnos dizajna i obrtništva u suvremenoj proizvodnji? Kako koristimo prirodne resurse u kontekstu dizajna? Made In u tom smislu djeluje kao svojevrstan dizajnerski katalizator ili barem indikator toga kakav je doprinos dizajna u kreiranju dobrih praksi i političkih promjena. Projekt provodimo kontinuirano od 2017., a trenutačno radimo na njegovoj sljedećoj iteraciji Made in 2.0 koja uključuje 10 europskih partnera”, priča Maja. U međuvremenu, dodaje Tina, projekt je osvojio nekoliko značajnih nagrada za dizajn: 1. Nagradu na zagrebačkom salonu dizajna i primijenjenih umjetnosti, Veliku nagradu HDD-a na Bijenalnoj izložbi dizajna 19/20, te europsku nagradu za socijalnu inovaciju Sozial Marie.

Drugi projekt koji izdvajaju je Oaza Books, projekt nezavisnog izdavaštva. U njemu djeluju kao art direktorice, urednice i dizajnerice, a koji su formalno započele knjigom Registar nositelja znanja, vezanu za već spomenuti Projekt Ilica 2017. godine, a za koju u trenutku njezinog izdavanja na našem tržištu nije postojao adekvatan izdavač. Stoga su se, pojašnjava Nina, odlučile same pokrenuti ediciju oBook, specijaliziranu za izdanja vezana za istraživačke projekte u području dizajna. Paralelno s tim prvim izdanjem, započela je i suradnja s kustosom Klaudijom Štefančićem na aBook ediciji, čiji cilj je kroz suradnju sa suvremenim lokalnim i inozemnim umjetnicima povezati umjetnost, izdavaštvo i dizajn, koji su u klasičnom procesu često odvojeni.

“aBook je specifičan jer uzima kao polazište umjetničku ideju i pretače je u medij knjige, ali ne tako da umjetnik sam producira knjigu, već je riječ o kokreaciji. Kroz medij papira, ritam listanja, boju, format, izbor tipografije itd. kao dizajnerice ravnopravno sudjelujemo u procesu nastanka knjige. Tijekom vremena pojavila se potreba za edicijom ilustriranih knjiga koja se obraća djeci, ali i odraslima, a koju smo nazvali Oaza&Sons”, nastavlja Roberta. Najnoviju ediciju Oaza&Friends čine njihovi suizdavački projekti u kojima djeluju kao dizajnerice knjiga, a dosad su ukupno, unutar četiri spomenute edicije, izdale preko 25 knjiga. A prije nekoliko dana, upravo je projekt Oaza Books nominiran za Veliku nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva.

Moćni plakati za zagrebački HNK

Pitam ih i da me kratko provedu kroz njihov kreativni proces koji zasad mogu zamisliti tek apstraktno, kako pristupaju klijentima, što im je važno, i to možda baš kroz primjer HNK plakata koji su me do njih doveli. “Proces nije uvijek jednak, on često ovisi o vrsti angažmana, suradnicima i samom klijentu što naš posao čini posebno dinamičnim”, započinje Nina. Ne podilaze željama naručitelja koje nisu usklađene s njihovim holističkim pristupom oblikovanju, nego ih educiraju putem, i zajedno s njima razvijaju dobra rješenja. Suradnju s kazalištem započele su još tijekom studija. Nakon Zagrebačkog kazališta mladih, HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, Scena Gorica u Velikoj Gorici došlo je i do višegodišnje suradnje s HNK-om u Zagrebu. U dvije sezone, na poziv intendantice Dubravke Vrgoč, sudjelovale su u izradi vizualnog identiteta kazališta. “I u kazalištu je riječ o kolektivu, tako da je izazov u pomirbi mišljenja svih uključenih u proces”, ističe Roberta.

Daljnje detalje doznajem od Nine. Objašnjava mi kako je nositelj identiteta za obje sezone fotografija – prve sezone su surađivale s fotografkinjom Karlom Jurić (925 Studio), koja je radila fotografije za plakate, i Marom Bratoš koja je radila fotografije za najavu sezone. Prošle godine su, pak, sezonu najavile s fotografom Markom Ercegovićem, dok su fotografije za plakate snimale s Darijom Jelinčić. Jedinstven tipografski tretman informacija o predstavi postavljen je u modularnim bijelim marginama varijabilnih širina na svim vizualnim materijalima. Fotografija za plakat nema direktne veze sa samom predstavom u smislu podudarnosti s kastom, režijom ili kostimom, ona se snima s vlastitom dramaturgijom kao nagovještaj njene atmosfere ili emocije.

Predstavljanje Projekta Ilice na Trijenalu arhitekture u Oslu

“Koncept se uvijek osmišlja puno prije početka sezone, ideja je da se postigne jedinstveni identitet sezone koji se provodi kroz sve vizuale, pri čemu svaki vizual dočarava atmosferu pojedine predstave”, zaključuje Roberta. A uz sve navedene projekte i uspjehe, ove su mlade žene nedavno zabilježile još jedan – njihov Projekt Ilica bio je predstavljen na ovogodišnjem Trijenalu arhitekture u Oslu. Oslo Architecture Triennale je, pojašnjavaju mi pobliže, međunarodni arhitektonski festival i platforma za istraživanje, razvoj i širenje arhitekture i urbanog razvoja, koja kroz razne formate izložbi, konferencija i radionica nastoji propitivati područje arhitekture, uključiti javnost i potaknuti lokalne i međunarodne debate o arhitekturi i urbanizmu.

Radi se o gostovanju, odnosno izlaganju Projekta Ilica koji je ujedno Oazin prvi višegodišnji samoinicirani site-specific projekt započet 2013. godine. Projekt je, važno je spomenuti, vezan za njihovu neposrednu okolinu, ulicu Ilicu u kojoj je lociran i njihov dizajnerski studio.

“S jedne strane, globalno gledano proizvodnja se u zadnjih 30 godina izmjestila iz Europe, a s druge strane, postojeći lokalni proizvođači, osobito obrtnici koji su u centru ovog projekta, uslijed tranzicijskih procesa koji su zahvatili Hrvatsku od 90-ih naovamo, nestaju. Te su nas dvije premise vodile do ideje mapiranja obrtničkih resursa u neposrednoj blizini iz čega smo kasnije izvele tezu da je kroz razne akcije moguće ostvariti suradnju i koristiti znanje kao valutu razmjene između obrtnika, dizajnera i lokalnog stanovništva. Gradeći na toj tezi posljedično je moguće i rekreirati identitet mjesta”, priča mi Maja.

Ovogodišnji Trijenale u Oslu, koji se održao krajem rujna, bavio se temom lokalne zajednice pod nazivom Mission Neigbourhood / Reforming Communities, te promatrao susjedstvo kao mjesto društvene aktivnosti koje reflektira društvene strukture u cjelini. “U tom kontekstu metodologija Projekta Ilica može poslužiti i drugim gradovima za aktivaciju mjesta, pa je projekt zato i dalje relevantan”, dalje pojašnjava. Rad je predstavljen u mediju videa, nadovezuje se Ivana, kao jedan od 10 radova tematske izložbe odabranih između 400 prijavljenih.

Istraživanje povijesti ženske dizajnerske scene od 1930.

Zanimalo me čuti više i o još jednom njihovom projektu, Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930-1980. Radi se o projektu istraživanja povijesti ženske dizajnerske scene, započetom 2014. “Predmet istraživanja su autorice koje su djelovale od 1930. godine u Hrvatskoj, njihovi autorski projekti, utjecaj na suvremenike i dizajnere danas, okruženje i uvjeti u kojima su djelovale. Projekt je prepoznat od strane Vitra Design muzeja, i uključen je i u njihovu međunarodnu izložbu, Here We Are! Women in Design 1900 – Today koja se bavi temom na europskoj razini, i pokušava sagledati poziciju i ulogu žena u povijesti dizajna, kao i suvremenu situaciju i poglede na budućnost koje zastupaju dizajnerice kao što su Matali Crasset, Patricia Urquiola, Julia Lohmann, kao i kolektivi Matri-Archi(tecture) i Futuress”, kaže Maša.

Rado izdvaja i niz kolegica iz generacije čiji rad poštuju i smatraju vrijednim, kao što su Rafaela Dražić, Lana Grahek, Petra Milički, Alma Šavar, Maša Milovac, Sanja Rotter, Marina Jukić i mnoge druge, a kratko se osvrće i na moje pitanje o rodnim predrasudama. “Povremeno smo se susretale s predrasudama, uostalom kao i bilo koja žena, u bilo kojoj profesiji”, odgovara mi. Upravo mi se ovo mjesto učinilo kao dobro polazište za moje sljedeće pitanje, vezano za ono što bi poručile djevojkama koje razmišljaju da se krenu baviti dizajnom, što moraju znati i što za taj posao smatraju najbitnijim.

Nina mi nudi precizan odgovor – važno je promatrati okolinu i na nju reagirati, biti perceptivan, primati vanjske podražaje i razmišljati o njima. “Jedino tako možemo stvarati bolju sredinu, ako kontekstualiziramo svoj rad. Također, važno je da mladi ljudi budu ustrajni u razvoju ideja u koje vjeruju, iako se ne uspijevaju ostvariti od prve. Potrebna je širina interesa i znanja, otvorenost za suradnju i dijalog, kao i hrabrost da eksperimentirate, da zauzmete stav, da se izložite. Dizajn je zanimanje u kojem se rodne razlike ne osjete u rezultatu, eventualno u pristupu i odabiru tema koje se obrađuju”, naglašava.

Što od Oaze možemo očekivati u (skoroj) budućnosti

A kako se naš ugodni razgovor polako bliži kraju, zamolila sam ih još da nam otkriju neke konkretne planove, odnosno projekte kojima se vesele u budućnosti. Prije svega, ističu neke recentne; u Oaza Books Publishingu nedavno su izašle tri nove knjige umjetnika: The Artist Job Description… umjetnika Vijai Maia Patchineelam, zatim Resistance Persistence umjetnika Bena Caina te Kako smo stanovali umjetnice Maje Marković, a objavile su i novu slikovnicu Tepih na ražnju, autorica Jasne Jasne Žmak i Jelene Oroz.

“Od budućih knjiga najavile bismo suradnju s umjetnicom Sanjom Iveković u obliku artist booka, kao i nastavak suradnje s MMSU Rijeka i kustosicom Brankom Benčić na dizajnu publikacije za istu umjetnicu. Također, nastavlja se suradnja s književnicom Dubravkom Ugrešić na novoj slikovnici koju će ilustrirati Vendi Vernić. Radimo ilustriranu knjigu sa slikarom Stipanom Tadićem, pripremamo i jednu s ilustratoricom Apolonijom Lučić i dramaturgom Goranom Ferčecem. Zanimljiva je suradnja s Mousse Magazine i umjetnicom Dorom Budor, kao i s brazilskim izdavačem Editora Ayiné na dizajnu serije knjiga za kustosicu i urednicu Giuliu Menegale”, u dahu mi je ispričala Maša, a Maja kaže i da je u pripremi je i knjiga dugogodišnjeg bliskog suradnika i koreografa Matije Ferlina povodom 20. godišnjice njegovog profesionalnog rada prepoznatog i u inozemstvu.

Made in Projekt nastavlja se, nadovezuje se Ivana, s naglaskom na prirodne resurse u kontekstu suvremene hiperprodukcije, tu su edukativne radionice s kustosicama iz BLOKa, i projekt sa Selmom Banić na digitalnoj zbirci Radnice. Rade, kako čujem, i na projektu dizajna namještaja za budući brend Miena, bave se dizajnom za novu dubrovačku gin destileriju Habitat, kao i redizajnom jednog kauča, a pripremaju i izložbu o izdavaštvu u Galeriji HDD – i još mnogo toga. “Cilj nam je da nastavimo djelovati predano i odgovorno, a da nam je usput i zabavno uz nove izazove koje donosi svaki projekt”, zaključuje Nina.