Od haljinica za lutke i Lego kocki, preko glazbe i arhitekture do kostimografije. Impresivan život Dženise Pecotić

Sonja Braut razgovarala je s Dženisom Pecotić o životnom putu, karijeri i entuzijazmu za posao koji ni danas ne gubi

Kao djevojčica je šivala haljinice lutkama i slagala Lego kocke, obožavala bajke, balet i klasičnu glazbu, ali ne i vježbanje klavira. Arhitektura je ostala njezin neostvaren profesionalni san, ali i područje koje i danas voli, prati i poznaje.

Svejedno da li je ponese sjećanje na kostime iz neke davne predstave čiji katalog rado lista, neka misao iz knjige koju čita ili treviški radič s Dolca kojeg stavi na crtež drveta i napravi instalaciju, Dženisa Pecotić često i rado s prijateljima na Facebooku podijeli svoja zrnca ljepote. Mašta, um i prsti ove vrsne kostimografkinje, modne i dizajnerice nakita, torbica i umjetnice koja od ostataka materijala, traka, perlica pa i baletnih papučica stvara instalacije nikada ne miruju.

I zato svakoga dana, pa čak i kada je u špici nekog projekta, preslaguje svoju komodu i nešto sastavi i rastavi i potom snimi mobitelom pazeći da svjetlost bude savršena. Zato dok pijuckamo cijeđene sokove od naranče u podrumu Kazališne kavane ispod čijih stuba stoji njezin aranžersko-kostimografski podsjetnik čvrste veze ovog kultnog zagrebačkog mjesta s HNK krećemo putovima njezinih davnih interesa i nagnuća.

“Imala sam pet godina kada je tata diplomirao medicinu i kada smo se iz Zagreba preselili u Sarajevo, gdje je dobio posao. Stanovali smo nedaleko Zemaljskog muzeja i Miljacke, u zgradi ispred koje je bilo divno sjenovito dvorište, idealno za dječje igre. Nama djevojčicama najvažnije su bile lutke i krpice od kojih smo im šile haljinice, pa je stvaranje tih ‘kreacija’ bila moja prva važna preokupacija.

A ubrzo i slaganje Lego kocaka koje mi je tata donio iz Njemačke gdje je specijalizirao stomatologiju. Imala sam 12 godina kada je tata ocijenio da je pomogao osnivanju Stomatološkog fakulteta koliko je mogao, pa smo se vratili u Zagreb”, prisjetila se Dženi, kako je zovu svi koji je znaju ili vole i cijene izdaleka.

LJUBAV PREMA GLAZBI OD MALIH NOGU

U Vojnovićevoj nije bilo ‘šnajderaja’ u dvorištu, ali su joj zato osnovna u Križanićevoj i Muzička škola Pavao Markovac u kojoj je učila svirati klavir bile blizu. No, kako kaže, “bila sam previše lijena za vježbanje, pa sam završila pet razreda osnovne muzičke i zaklopila poklopac”. Zbog čega joj je danas žao! Voljela je bajke, balet i, osobito, glazbu koje je uvijek bilo u njezinom domu u kojem se često pjevalo. Pridružila bi se i Dženi svojim “sopranićem”, no u talentu i glasu nitko nije mogao nadmašiti njezinu mamu.

“Tada nisam voljela kada bi mama pjevala i tek sam kasnije shvatila koliko je vrijedio njezin predivan baršunasti glas i fantastičan raspon od četiri oktave, kakav je imala Yma Sumac čije je pjesme znala pjevati. Mama je pjevala i klasične arije pa ju je, dok sam još bila sasvim mala, a roditelji bili u stisci s novcem, znao pozvati Dinko Fio da ih uživo pjeva na Radio Zagrebu.

Svi moji lijepo pjevaju, no nitko kao mama koja je uz to bila lijepa i vrlo dotjerana žena nalik na Avu Gardner

No voljela je i prave sevdalinke i španjolske pjesme. Svi moji lijepo pjevaju, pa i moja kćerka Verena za koju smo se nadali da će otići na konzervatorij u Beč, a odlično pjeva i njezino četvoro djece, kao i moja nećakinja Lana Jurčević koja sada gradi svjetsku karijeru. No, nitko kao mama koja je uz to bila lijepa i vrlo dotjerana žena nalik na Avu Gardner”, prisjetila se Dženi i dodala da razmišlja o satovima pjevanja kako bi mogla pjevati za svoje veselje.

VELIKI SAN O ARHITEKTURI

Rijetki odmalena znaju što žele biti kad odrastu, no iz različitih interesa i izbora mogu se prepoznati tračci budućih sklonosti. Dženisa Pecotić je, zajedno s kolegama iz razreda, krenula u 2. gimnaziju prirodnoga smjera što se, zbog matematike, za nju pretvorilo u veliku muku. Ali joj i pomoglo da ostvari san o studiranju arhitekture koja joj je važna i danas. ‘Krpicama’ se u to doba vraćala samo radi neke intervencije na kupljenoj odjeći (što radi i danas), ili kada si je sašila prve lude žute hlače širokih nogavica.

A rasplet Dženisinih arhitektonskih snova dokaz je kako se život zna poigrati sa željama i snovima. U njezine se uplelala ljubav s desteljeće starijim i već afirmiranim arhitektom za kojeg se udala na prvoj godini studija. A onda su na putu prema Veneciji na bračno putovanje doživjeli tešku prometnu nesreću u kojoj je Dženi bilo oštećeno oko i “narezuckano” lice.

U bolnici su je odveli očnom kirurgu koji je iz oka uklonio gotovo sve krhotine stakla, ali i sašio rane na njezinom licu, što je bila prava sreća jer kao da ih je vezao petit poen bodom, pa ožiljcima nema traga. No kako su joj u oku ostale mrvice stakla zbog kojih slabije vidi, ali i zbog traume koju je teško proživljavala, odustala je od studija arhitekture. A ubrzo na neko vrijeme i od Zagreba, jer je njezin suprug dobio više od 30 ponuda za posao u inozemstvu. Izabrao je jednu u Münchenu i odselili su, barem za Dženi, doslovce u nepoznato.

ŽIVOT U MÜNCHENU U 70-IMA

“Kada si mlad ne razmišljaš nego kreneš pa što bude, a u mom slučaju to je značilo da sam stigla oboružana znanjem francuskog i mrvicama engleskog i s potpunim neznanjem njemačkog jezika. No, učila sam ga i upijala visokocivilizirani način života zbog kojeg se ondje već 1971. trošilo deterdžente bez fosfata pa sam i ja pažljivo čitala etikete, na veliko čuđenje prijatelja koji su nam dolazili u posjet.

Život u tom gradu bio mi je jako koristan jer se sve što sam vidjela i doživjela, osobito u kazalištu, na koncetrima i izložbama, ugradilo u moju osobnost. Vjerujem da nam ukus nije dan, nego da se uči kao i sve ostalo i da je zato važno čemu smo izloženi tijekom odrastanja i kasnijeg života. Zato sam svoje starije unuke vodila na putovanja i događanja, a sada ću i unuke.

Vjerujem da nam ukus nije dan, nego da se uči kao i sve ostalo i da je zato važno čemu smo izloženi tijekom odrastanja i kasnijeg života

Fraza da se o “ukusima ne raspravlja” tumači se krivo, jer potječe od pravila odijevanja na dvoru Luja XIV. donesenih kada je kralju dosadilo gledati kojekakva “čuda”. Ta su pravila bila ono o čemu se nije moglo raspravljati, a ne sloboda izbora neukusa u svakoj prigodi i situaciji”, sa smješkom je objasnila Dženi poznata po nevoljkosti da išta nameće, ali i čvrstoj uvjerenosti da su važni samo znanje i širina pogleda. Na pitanje “midi ili mini” odgovorit će da to ovisi o stavu osobe koja bira, ali će svoje asistente uporno poticati da uče, gledaju i promišljaju i tako grade sebe i svoj ukus.

Kada je svladala govorni jezik, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu upisala je germanistiku i povijest umjetnosti, no bilo je teško studirati na udaljenosti od 700 kilometara, pogotovo nakon što se 1976. u Münchenu rodila njezina kćerku kojoj je tata već kao bebi izmišljao i pričao najfantastičnije bajke koje, nažalost, nije snimila.

RADITI ONO ŠTO VOLIŠ

Za jednog boravka u Zagrebu povjerila je profesorici Zlatki Mencl-Bajs da bi željela raditi nešto što voli, a ona joj je predložila da upiše dizajn na tadašnjoj Višoj školi za dizajn tekstila i odjeće. I tako su joj ‘krpice’ ponovno ušle u život i postale i ostale veselje, nagnuće i osnova umjetničkog izražavanja.

“Uvijek mi je bilo važno raditi ono što volim, pa sam tijekom studija vjerovala da će to biti moda, no brzo se pokazalo da sam ju doživljavala previše kostimografski, što mi je rekla i profesorica Nina Režek-Wilson. No meni to još nije sjelo, bavila sam se i stylingom, uključila se u Modagram, udruženje nas osmoro modnih dizajnera iz ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja povezanih sličnim pogledima na modu, a slobodnih u njegovanju vlastitih izričaja.

Uvijek mi je bilo važno raditi ono što volim, pa sam tijekom studija vjerovala da će to biti moda, no brzo se pokazalo da sam ju doživljavala previše kostimografski

U to zlatno doba hrvatske mode pripremala sam kolekcije za revije, no i osjećala da ću ubrzo krenuti drugim putem”, ispričala je Dženi, a ja sam se sjetila kraja osamdesetih godina kada je ona, kao i mnoge od nas, nosila afro frizuru i dolazila na snimanja mode za reviju ‘Svijet’ s golemom torbom u kojoj je bilo sve što je moglo zatrebati ako na brzinu treba nešto promijeniti, rastaviti ili sastaviti.

Dženi i danas nosi velike torbe, a asistente koje angažira za pojedine koreografije prvo pouči da sa sobom uvijek moraju imati iglu, konac i “ziherice”. Davno je popustio minival na njezinoj kosi pa se vratila svojim vječnim ravnim šiškama, a novo je bilo što se počela vrtjeti njezina kostimografska priča nakon što ju je Ika Škomrlj pozvala da joj bude asistentica. Vatreno krštenje imala je radeći s njom za televizijsku emisiju, od kojeg se počeo razvijati i za Dženi vrlo važan i topao odnos s Ikom Škomrlj.

VIŠE OD STOTINU KOSTIMOGRAFIJA

Slijedio je film o Tinu Ujeviću kojeg je režirao Milko Šparemblek, a ubrzo i prva samostalna kostimografija zbog koje je, kaže, bila prestravljena. I potom se nadovezao fantastični niz više od stotinu kostimografija baleta, opera, filmova, dramskih predstava u zagrebačkim i kazalištima u drugim gradovima. Na početku su ovaj niz pratile i promjene u privatnom životu – razvod, pa nova ljubav i kasnije brak, bolest zbog koje je godinama bila makrobiotičarka, rođenje prvog unuka koji je nedavno proslavio 25. rođendan.

Zajedno s Ikom Škomrlj osmislila je službene, a sama i svečane časničke i dočasničke odore kopnene vojske i zrakoplovstva. A s Vesnom Muhić dizajnirala je odore djelatnika Pravosudne, Specijalne i Financijske policije. Nagrađivana je zbog oblikovanja odjeće i kostima, cijenjena zbog umjetničkih instalacija koje je izlagala u Hrvatskoj i inozemstvu i, što joj je jako važno, mnogo putovala da bi utažila potrebu za umjetnošću i spoznajama.

Svemu što radi Dženisa Pecotić se predaje moćnom kombinacijom znanja, usredotočenosti i žara zbog koje djeluje i razigrano i odlučno. I jako, jer je uvijek sposobna odvažiti se i ustrajati do željenoga cilja koji bi, prema njezinim željema, trebao biti skoro savršen. Odustala je od modnog dizajna zato što se u njemu moraju raditi kompromisi i opredijelila se za kostimografiju koja joj daje više stvaralačke slobode i izazov kako osmisliti kostim koji će savršeno pristajati i liku i osobi koja ga predstavlja.

Za svaki projekt priprema se kao da je prvi i najvažniji i svemu što radi daje cijelu sebe. Zato ju se može vidjeti dok juri na prijenos neke opere iz londonske Royal Opera House da bi uživala u rješenjima i izvedbi kostima, sresti je u subotnje prijepodne i samo se pozdraviti s njom jer joj se u glavi roje ideje za kostime i muči briga hoće li uspjeti napraviti ono što želi. Ili je, kao tijekom našeg razgovora, vidjeti ozarenu što će u travnju putovati u Milano da uživo vidi Sergeja Polunina u baletu Rasputin.

NEUTAŽIVE STRAST I LJUBAV PREMA POSLU

“Najvažniji su ljubav i strast prema onom što se radi, pa sam sretna što sam ih ne samo održala, nego i ojačala. Volim misliti da je život satkan od bajki i to mi dobro dođe kao štit prema stvarnom svijetu koji me često zaboli. A osim rada, ‘liječe’ me i klasična glazba kao, recimo, Ravelov Koncert za lijevu ruku, te čitanje autobiografija i biografija. Obožavam knjigu Zec jantarnih očiju Edmunda de Waala, a očarala me i njegova keramika kada sam je vidjela u Veneciji i Grazu.

A ove me godine posebno veseli što je Max Emanuel Cenčić postao umjetnički direktor festivala u Bayreuthu i već smišljam kako ujesen otići onamo”, povjerila je Dženisa koja je lani za kostime za predstavu Tonček i Točkica dobila Nagradu hrvatskog glumišta, te uspjela vjerno obnoviti kostime za operu Ero s onoga svijeta.

Volim misliti da je život satkan od bajki i to mi dobro dođe kao štit prema stvarnom svijetu koji me često zaboli

A da bi mogla ostvariti projekt za pjevače, svirače i plesače koji još finišira u glavi, opskrbila se materijalom kojem ne može odoljeti – čak 57 metara svilenoga tafta različitih boja omiljenog u doba Luja XIV. koji i danas plijeni “antiknim”, ali i suvremenim izgledom. Na snimanju u Galeriji Kranjčar u kojoj je prije 16 mjeseci imala izložbu Flirt, fotograf Sandro Lendler i ja smo joj uglas rekli da bismo joj rado “oteli” haljinu, na što se nasmijala i objasnila da ju je napravila ovakvom “šatorastom” kako voli od dvije iste crne haljine, a potom je oslikala.

Sjetilo me to mota spomenute izložbe “Just go over and flirt a little bit“, jer njezine predanost, oduševljenje, odlučnost i sposobnost uvijek daju posebne i nezaboravne rezultate zbog sposobnosti Dženise Pecotić da se prepusti flertu s onim što voli.