Očarane su ljepotom i najbolje se izražavaju kroz svoj rad. One su Alise u zemlji kreacija, a osobito za blagdane

Sonja Braut okupila je četiri ustrajne umjetnice koje su hrabre i rastu potaknute radoznalošću i talentom, a zove ih Alise u zemlji kreacija

Mnogima se nedavno svidio post na Facebooku u kome je autorica napisala da postoje kreativne žene koje su prave Alise. I izdvojila lutkaricu Jasminu Kosanović, kostimografkinju Dženisu Pecotić, slikaricu i keramičarku Nataliju Klarica, ilustratoricu Sanju Pribić (koju ćemo predstaviti u nekoj prilici) i preskočila samu sebe. A Diana Sokolić, slikarica, umjetnica svjetlosti i pleksi-nakita također je Alisa.

Ove žene žive u jedinstvenim svjetovima ljepote i stvaranja, nerijetko svemu usprkos. No zašto su Alise? Jer uvijek nastoje rasti, pa i onda kad izgleda da ne mogu. I znaju što žele i drže se toga. Ne plaše se reći što misle, barem kroz ono što rade. I, svjesne svojih životnih uloga, uspijevaju rasporediti svoje snage i ne gube iz vida prioritete. Usude se biti drukčije i kada to izgleda ludo i živjeti svoje snove. I uvijek su znatiželjne pa, kao i Alisa Lewisa Carrolla, slijede svaka svog bijelog zeca. Uostalom, život je ono što odlučimo da će biti, a Alise to znaju pa, upadnu li u rupu, uvijek se ne samo izvuku, nego i uspijevaju uspeti na vrh.

JASMINA KOSANOVIĆ

“Prihvatila sam da sam staromodna i da se najbolje izražavam lutkicama, a to je zato što volim proživjeti cijeli proces stvaranja i čarolije koji on izaziva”. U ‘Božićnu šumu’ uspinje se iz prizemlja kraj girlandama ukrašene ograde stuba i ispod lebdećih bijelih kuglica, prvo do bijele šume iz koje se kao magla diže plavkasti dim, a potom uz još jedan niz stuba do prvoga kata Etnografskog muzeja. U okrugloj dvorani lutkice Jasmine Kosanović izgledom, držanjem i inscenacijama pričaju svaka svoju i, sve zajedno, jedinstvenu blagdansku priču.

S Jasminom sam prvi put razgovarala prije 20-tak godina u kvartovskoj slastičarnici, kada je još sanjala o mjestu na kojem bi mogla stvarati, izlagati i prodavati svoje lutkice. Što je ostvarila prije osam godina. I u zgradi u kojoj je odrasla otvorila je dućan čudesa od ‘krpica’, žice, drva i pozamanterijskog pribora. “Rođena sam ’76. i, umjesto na Disneyjevim princezama, rasla sam na ruskim crtićima i filmovima za djecu pa su mi Baba Jaga i ostali popularni likovi iz njih bliži od Snjeguljice. Volim vile, vilenjake i životinje te, posebno, mačke i lisice, za što je zaslužno i to što sam bezbroj vikenda, praznika i sva ljeta provodila kod bake na selu kod Jasenovca. Ondje je, usprkos jeze koju se posebno može osjetiti noću, a o kojoj moga baka nije željela govoriti, priroda prelijepa u svako doba godine, kao i šume i životinje koje se mogu sresti. Sve doživljeno ondje u mojoj se glavi stopilo s ruskim crtićima i ostavilo trajni trag”, ispričala je Jasmina Kosanović.

Sjedile smo za velikim stolom u njezinom dućanu i iz finih porculanskih šalica pijuckale čaj koji, kako je rekla, ‘opušta i nekako je blagdanski’, okružene materijalima i poluzavršenim lutkicama. S jednom vilom na kojoj je nešto šila Jasmina me je i dočekala kada sam otvorila vrata, a radila je s prekidima na njoj i dok smo razgovarale. Za svaku lutku treba joj osam do 12 sati strpljivog bockanja iglom i koncem, nabiranja tila ili nekog drugog materijala i stvaranja izraza lica, svejedno radi li se o životinjskoj, ljudskoj ili vilenjačkoj lutki. A jasan znak koliko Jasminu očaravaju lutke i proganjaju nove ideje je taj da svaka mora proći kroz njezine ruke. Jasmina je naučila šiti, plesti i vesti još u srednjoj školi, potom je studirala i završila dizajn odjeće na TTF-u. I pokušavala se baviti izradom odjeće i brzo odustala, ne osjećajući se dobro u ulozi modne kreatorice. U svom je svijetu samo dok smišlja i stvara lutkice i scenografije za njih u dva izloga svoga dućana.

“Shvatila sam i prihvatila da sam staromodna i da volim proživjeti cijeli proces nastajanja svega što zamislim, jer samo tako imam osjećaj čarolije koji mi je potreban. Toga sam postala svjesna pogotovo nakon potresa koji me je jako prestrašio, toliko da sam pobjegla iz Zagreba. I lutala Europom, gledala, otkrivala nepoznate sadržaje, upijala. Otkako sam se vratila vježbam slušati samu sebe i ustrajem u izradi onog što zamislim, jer mi je najvažnije da stvaram. Ne radim planove, ali sanjam o tome da barem jednom uspijem ostvariti neki svoj san bez da razmišljam da, zbog gole egzistencije, ne smijem eksperimentirati”.

Jasmina je bila sretna kada su je pozvali da priredi izložbu u sklopu ‘Igračke – djetinjstvo zauvijek’, velikog projekta Etnografskog muzeja, a posebno jer je dobila blagdanski termin. Ondje se u njezinu ‘Božićnu bajku’ može ulaziti do 9. siječnja i sa sobom ponijeti djelić čarolije. A Jasmina Kosanović već razmišlja o tome kako će ilustrirati tri slikovnice za koje je potpisala ugovore (‘Ne volim risati na ekranu, pa svaki crtež slikam kistom i bojom jer mi je važno osjetiti svaki potez’, otkrila je) i nastavlja puniti svoj svijet lutkica u koje vole zaviriti i mali i veliki.

DIANA SOKOLIĆ

“Bor je moje djelo, dnevnik i simbol ljubavi i zajedništva, a posebno mi je važno da je dobro osvijetljen jer je mi je svjetlost jedan od najdražih medija i važno izražajno sredstvo.” Diplomiranoj slikarici, autorici nagrađivanih svjetlosnih instalacija i nakita od pleksiglasa i svjetiljki ‘Island’ i ‘Sosa’, Diani Sokolić posebno je važan bor na kojem je, kaže, ‘cijeli njezin život’. Djelić se vidi i na njezinoj fotografiji jer, osim što je načičkan staklenim kuglicama, bor je gust, velik i savršenog oblika. Diana cijelu godinu sprema svakog ‘medu’ petkunaša kojeg ima i onda krajem studenog naručuje bor koji bi pristajao i manjem trgu. Već prvog prosinca on, zamotan u mreži, leži kao nasukani kit na podu njezine dnevno-radne sobe, a prije polovice mjeseca obitelj prione na njegovo uspravljanje i još teži posao ukrašavanja.

“Od djetinjstva su mi svi ukrasi za bor – od svilenih bombona do srebrnih staklenih kuglica koje je kupovala i čuvala moja mama – jako važni, pa sam naslijedila svo roditeljsko božićno blago, slično takvo dodao je moj suprug, a tijekom godina kuglice su se množile jer bi ih kupovali na putovanjima. Nikad plastične, nego uvijek od stakla puhanog na starinski način, mnoge s ‘rupama’ koje su kćerka i sin punili kako su željeli dok su bili mali. A onda sam za pedeseti rođendan prijateljicama rekla da mi ne kupuju išta drugo osim kuglica za bor i otada je to postalo tradicija. A moja blagdanska riznica značajno se povećala”, prisjetila se Diana Sokolić.

Diana na neupadljivom mjestu svake kuglice lijepi malu naljepnicu na kojoj piše od koga ju je dobila i kad, a oznake imaju i kuglice s njezinih putovanja i one koje su joj donijela djeca ili suprug. Zato je uzimanje svake iz kutije u kojoj su prespavale dugi san početak uzbudljivog sentimentalnog putovanja, jer ondje su i Švrćo iz njezinog djetinjstva u Rijeci, i prozirna kuglica ispunjena snjegovićem i bijelim borom na vati koje je napravila Karla dok je bila mala, kuglica kao od čipke i druga brokatna od prijateljica, kao i Djed Mraz kojeg je Diana nedavno kupila kod posljednjih zagrebačkih puhača staklenih kuglica.

“Bor je i dnevnik i simbol zajedništva i ljubavi, a kada se na njemu upale sve žaruljice preplavi me čista radost. Jer svjetlost mi je jedan od najdražih medija, znam da je važno kakva je i kako je što osvijetljeno još otkako sam bila mala i pratila kako su moj tata scenograf i mama kostimografkinja riječkog narodnog kazališta razrađivali projekte na kojima su zajedno radili, posebno pazeći na svjetlost. Tata je za svaku scenu radio precizan tehnički nacrt i pratio svaki detalj do konačne izvedbe, a odlučivao je i kakva će gdje i kad biti svjetlost.”

Ovoga prosinca ostvario se Dianin san da s djecom Karlom i Dorianom Kocijan, zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt donira tristotinjak predmeta i bogatu arhivu svojih roditelja Ružice i Doriana Sokolića stvaranu zamalo pola stoljeća. I jedva čeka da bude predstavljena javnosti. A velika novogodišnja želja joj je komercijalizacija ‘letećeg’ lustera ‘Sosa’ koji je na uglednom međunarodnom natječaju LIT dobio jedno od 20 priznanja. Sastavljen je od okrugle ploče probušene 21 put da bi se, koliko to i kako želi, kroz te rupice se mogle provlačiti žice različitih boja s grlima istih ili kontrastnih boja.

DŽENISA PECOTIĆ

“Imam jednu veliku i svima zajedničku želju da nestane korona, i onu meni posebno važnu da napokon osmislim izložbu svog Wunderkammera ili, doslovce, ormarića važnih stvari i sjećanja.”
Poznata zagrebačka kostimografkinja nedavno je na FB-u priznala da je ‘skuhala’ prvu sarmu u životu, a zapravo kostim za prigodnu blagdansku predstavu namijenjenu djeci od 5 do 95 godina ‘Zagrizi u bajku’ glumice i redateljice Petre Radin. Ta predstava doslovce je ‘za pojest’, a nastala je nakon što je Petra Radin srela food blogericu Sandru Rončević (koja u predstavi glumi sarmu), a koja na kraju peče palačinke zajedno s trećom glumicom, lovkinjom iz ‘Potjere’ Moranom Zibar koja glumi puricu.

“To ‘kuhanje’ sarme u golemom loncu ispalo je lako prema zahtjevu da je svaki od tih kostima ima dva lica, jer se glumice svako malo pretvaraju u drugi lik. No, uživala sam, kao što, vjerujem, uživa i publika gledajući ovu vedru i slasnu predstavu”, rekla je Dženi koja je, pazeći da se maksimalno čuva od korone, ipak uspjela urediti bor u izlogu u Masarykovoj koji je već proglašen najboljim u gradu. A posvetila ga je virusu koji već dvije godine koči cijeli svijet i zato je bor okitila elegantnim bijelim dugim rukavicama.

U domu supružnika Pecotić, a prvenstveno stoga što Dženi ondje stvara svoje kostime i instalacije i čuva različita blaga od kojih će svako jednom naći mjesto gdje će idealno pristajati, blagdansko ruho već od početka prosinca dobiva škrinja kojem posebnu čar daje dobro smišljena rasvjeta i igra sjena po zidovima. No Dženi najviše voli svoj ‘bor’, a zapravo stalak pun srebrnog pribora za jelo koje namjerno ne sidolira zato što joj baš takvo patinasto priča najljepše priče. I ukrasi ga samo s nekoliko srebrnih starinskih kuglica.

“Zbog pandemije ne možemo nastavljati tradiciju da nas se oko stola nagura osam do petnaest najbližih i dragih osoba, no nadam se da ćemo ovaj Badnjak provesti barem s mojim unucima Jakovom i Filipom. I uživati u jelima koje majstorski spravlja moj suprug, a kojima ja dodam samo makrobiotski kolač zvan Jadrankin kojeg pripremam već 24 godine”, povjerila je Dženisa Pecotić i izrazila nadu da će iduća godina svima donijeti konačan uzmak korone. A njoj i ostvarenje izložbe koju odgađa od početka pandemije, a koja je izazovna ne toliko zbog veličine, koliko zbog razmišljanja i smišljanja svog Wundekammera ili (doslovce) ormarića važnih stvari i sjećanja koja joj se neprestano vrte po glavi, nadmeću jedna s drugim i mijenjaju joj zamisli.

NATALIJA KLARICA

“Izazovno je i neizvjesno raditi keramiku jer nijedan komad nije kao drugi, a i često se dogode pogreške. S njima ću prekriti jedan zid u kući jer su efektne i motiviraju me da zdušnije stvaram.“ Njezine bijele keramičke kuglice ukrašene naslikanim pticama, osobito vrapčićima, crvendaćima ili u Dalmaciji posebno dragim grdelinima ili češljugarima, iz godine u godinu vise na sve više borova i girlanda u domovima ljudi očaranih njihovom ljepotom i njezinom vještinom. Diplomirana slikarica Natalija Klarica keramiku je otkrila nakon studija i prvo naučila najosnovnije, a potom se usavršavala i isprva većinom bila usmjerena na izradu suvenira u obliku riba. Napravila je tisuće jadranskih girica, inćuna i srdela i oslikala ih isto toliko, a potom ih kao motiv prenijela i na tanjure i zdjele. Osim ove ‘produkcije’ koja joj je pomogla da, kako je rekla, podigne kćerku Danu koja je u Berlinu diplomirala povijest umjetnosti (‘Valjda sam je zarazila umjetnošću jer sam je odmalena vodila na sva otvorenja izložbi’, rekla je Natalija), pa ondje danas radi u jednoj prestižnoj galeriji. Usporedno se Natalija usmjerila i na rad po narudžbi, najviše servisa za jelo i posluživanje, te šalica koje prvo oblikuje, a potom svaki oslikava apstraktnim uzorcima i zlatom.

“Najradije radim u svom većem ateljeu nedaleko naše kuće u koji mogu ući u sedam i ne izlaziti do 18 sati. I na miru i koncentrirano raditi ili nešto što moram ili što baš želim, što mi je u posljednje vrijeme postalo sve važnije. A raditi keramiku vrlo je izazovno i neizvjesno: prvo zato što ni jedan komad nije isti kao drugi, a i često se dogode i pogreške, pucanja i slično. Zato sam odlučila jedan zid u našoj kući prekriti svojim ‘pogreškama’, jer zapravo djeluju efektno. I motiviraju me da još zdušnije stvaram“, rekla je Natalija koja zrači dobrom energijom i snagom zbog čega može ostvariti što god poželi.

Kada smo se našle na kavi priznala je da joj se čini nevjerojatnim da će uspjeti do Božića završiti servis za 12 osoba (koliko ima članova njezine šire obitelji koji će se okupiti na božićnom ručku u njezinom i domu njezinog supruga, kipara Roberta Zdarileka), a koji uključuje i pladnjeve, zdjelice i zdjele. Oblici su, kao što Natalija Klarica najviše voli, jednostavni, organski, no zato je motiv neočekivan – list blitve. “Kćerka mi je dala ideju da iskoristim neki list i ja sam izabrala blitvu koju volim i često jedem uz ribu koja je moje jedino meso”, otkrila je tada. A onda, kada je nekoliko dana prije Božića fotograf došao u njezin dom, servis je doživio pretpremijeru na stolu i pokazao se jednako dobrim modelom kao i njezini ljubimci Malena i Vito koji su ležali na sofi i pravili se kao da ih se sve to ne tiče. A u novoj godini Natalija će, obećala je sama sebi, svoju energiju usmjeriti na ostvarenje želje da stvara po narudžbama, u komotnim rokovima i iz gušta.