Nekad je nužno odabrati stranu
PRIČA

Živjela sam bez mesa mjesec dana i nijednom nisam pomislila na juneće potkoljenice

Zanimalo me hoću li nakon nekog vremena početi maštati o junećim potkoljenicama

FOTO: TMG CREATIVE

Evo što sam sve pritom naučila

U proteklih godinu dana dogodile su se tri stvari ključne za promjenu mog stava o vlastitoj prehrani. Zaljubila sam se u vegana (1) koji mi je za rođendan poklonio air fryer (2) i uspjela sam istrenirati algoritam na svojim društvenim mrežama tako da mi se ondje pojavljuju samo recepti i slatke životinje (3). I prije svih tih velikih događaja, razmišljala sam o tome da izbacim meso, ali bilo me strah jer nisam bila sigurna želim li se u mraku posljednje dvije godine zaista odreći povremenog burgera iz Burgeraja s masnim krumpirićima. Priznajem, kao dijete sam s bakom znala počupati kojeg pilića, ali zapravo sam za prosječne hrvatske standarde lagani mesojed, onaj koji najviše voli bijelo pileće meso i koji vadi jetrice iz nedjeljne juhe. A odrasla sam u kućanstvu u kojem se meso jelo za svaki ručak, redovito srkala hladetina, a kobasice, čvarci i špek pohranjivali na donjim policama u frižideru.

Iako o hrani često razmišljam i više od dva sata dnevno, shvatila sam da me meso zapravo uopće ne usrećuje. Umjesto odrezaka i telećih obraza, redovito sam sanjarila o jelima na bazi sira i mekim, sočnim teksturama (poput zapečenih njoka s gorgonzolom i mozzarellom). Krajem prosinca odlučila sam samoj sebi dati šansu te na mjesec dana izbaciti meso iz svoje prehrane. Željela sam vidjeti hoću li zaista nakon nekog vremena početi maštati o junećim potkoljenicama. Evo što sam sve naučila.

1. Tofu mi ne izaziva leptiriće u trbuhu

Tofu je za mene poput one osobe koja zvuči sjajno na papiru, ali nakon što se s njom prvi put poljubite, shvatite da između vas jednostavno nema kemije. Odete na drugi dejt, naručite još jednu čašu vina, napravite pros&cons listu, organizirate zajednički izlet, ali vam i dalje, bez obzira na sav trud, to jednostavno nije to. Marinirala sam ga, posipala gustinom (u koji se inače kunu veganski food blogeri), pržila ga i pekla u pećnici, ali ništa. Nije izazvao leptiriće u trbuhu.

No, iako je tofu odličan izvor proteina (100 g proizvoda sadrži oko 15 g proteina), shvatila sam da ga ne moram voljeti ako iz prehrane želim izbaciti meso jer postoje i druge opcije. Primjerice, tempeh i seitan, ali i činjenica da obožavam ječam i grahorice koje su prirodni izvor proteina. Također, uvijek su tu i orašasti plodovi koje možete grickati tijekom dana (i aktivno ignorirati činjenicu da su jako kalorični). Sve u svemu, ako se za veganstvo/vegetarijanstvo odlučujete iz etičkih razloga, tada možete preživjeti i koji susret s tofuom, zar ne? Mnogi kažu da su leptirići u trbuhu ionako precijenjeni.

2. Zbog mahunarki sam spremna žrtvovati i petak navečer

Uvijek sam se ponosila svojim čeličnim probavnim sustavom. Kao studentica sam za ručak mogla pojesti juhu, sladoled, gumene bombone i pizzu s četiri vrste sira bez straha od toga da ću ostatak dana provesti u agoniji na podu kupaonice. No, s godinama su se stvari malo zakomplicirale. Iako bih mahunarke mogla jesti za svaki obrok (jako ih volim!), nakon njih sam toliko naduta da se trudim svoj jelovnik planirati u odnosu na društvene aktivnosti tijekom tjedna. Ukratko, grah se kuha danima kada ne moram izlaziti iz kuće.

Iskusni vegani tvrde kako je nadutost nuspojava koja se nakon nekog vremena raspline (pun intended) te prestane predstavljati toliki problem. No, nažalost, neka hrana poput grahorica, brokule, cvjetače i leće uzrokuje nadutost neovisno o tome jeste li vegani mjesec dana ili čitav život. Slijedila sam savjete iskusnih kuhara pa sam tako svoj grah namakala najmanje osam sati prije kuhanja, izbjegavala sam onaj iz konzerve, a nisam se libila ni tijekom kuhanja u njega dodati žlicu sode bikarbone, ali ništa od toga nije pomoglo. Nasreću, za tanjur dobrog graha (ovog pogotovo) spremna sam žrtvovati i petak navečer.

3. U Zagrebu nema dovoljno veganskih pekarnica

Članovi moje obitelji uglavnom su i dalje zgroženi idejom veganstva jer još uvijek misle da su vegani neobična sorta ljudi koja preživljava na radiču i matovilcu, poput zečeva. Zagreb daleko prednjači po broju veganskih restorana (ali i restorana koji nude vege opciju), ali i dalje mi se čini da većina nema volje niti želje na svoj meni uvrstiti više od jedne veganske opcije. Kada bi se to promijenilo, možda bi se tada razbio i mit o tome kako je veganska hrana neukusna.

U svakom slučaju, odlasci na večere nisu bili toliko problematični, ali definitivno jesu potaknuli razmišljanje u smjeru – “je li sebično to što zbog mene svi moramo ići u baš ovaj restoran”? Nasreću, većina mojih prijatelja poprilično je otvorena prema ideji eksperimentiranja s hranom pa tako s tim aspektom izbjegavanja mesa nisam imala problem. Pretpostavljam da bi on nastupio onda kada bih vegansku opciju pokušala potražiti u nekom manjem gradu ili na nekom otoku, ali s time još nemam iskustva.

Ono što me poprilično razočaralo jest činjenica da si nisam imala gdje u kvartu kupiti veganske pekarske proizvode. Ubrzo sam shvatila da mi je najjednostavnija opcija zasukati rukave i sama ih doma ispeći, što je super, ali teško da bi svaki dan pronašla vrijeme i volju za to. Razmišljala sam o tome što bi se dogodilo kada bih se vraćala doma iz izlaska i naišla na kvartovsku pekaru… Većina vegana s kojima sam o tome razgovarala rekla mi je da ponekad zažmiri na jedno oko kada se zaželi pekarskih proizvoda jer najčešće nema drugog izbora s obzirom na to da se, koliko mi je poznato, jedina veganska pekara u Zagrebu nalazi u Zelinskoj ulici.

4. Unaprijedila sam svoje kulinarske vještine

Na tragu toga, moram priznati da sam u posljednjih mjesec dana češće no ikada do sada morala zasukati rukave u kuhinji. To mi je vjerojatno najdraža stvar u vezi ovog izazova jer sam svoj jelovnik osvježila jako zanimljivim kombinacijama okusa i začina, a izbacivanje mesa (i nepovjerljivost prema tofuu) potaknulo me da izađem iz vlastitih okvira i odvažim se na nešto drugačije. Svoju sam kuhinju tako obogatila novim začinima (chili pahuljice su must have!), a shvatila sam i da bih zapečeni češnjak mogla jesti uz/za svaki obrok. Od food blogera sam naučila i nekoliko super kulinarskih trikova (poput onog, primjerice, da ako u svoje noodlese ili tjesteninu dodate žličicu sode bikarbone, dobit će okus po jajima), a shvatila sam i da si obavezno moram kupiti bolji blender i početi uzgajati začinsko bilje na balkonu.

5. Još uvijek ne maštam o junećim potkoljenicama

Meso mi uopće ne fali, a veganski su burgeri gotovo istog okusa kao i oni pravi. Osjećam se puno poletnije i svježije, ne znam je li to zbog nove hidratantne kreme ili zbog vlakana, ali čini mi se kao da mi je i koža puno sjajnija i čišća. Moguće je da je placebo, ta prošlo je tek nekoliko tjedana, ali izbacivanje mesa iz prehrane me inspiriralo na više različitih razina. Puno pažljivije planiram svoje obroke, trošim manje, jedem raznovrsnije, više razmišljam o sebi i svojim (štetnim) navikama. Budući da je riječ o zaista velikoj životnoj promjeni, odlučila sam postepeno mijenjati svoje navike te si ne stvarati prevelik pritisak oko baš svake odluke vezane uz hranu. Željela bih uživati u njoj, na promišljen i društveno odgovoran način, a kada sve zbrojim i oduzmem, čini mi se da sam na dobrom putu.