Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

REPORTAŽA

Naša kolumnistica Sonja Braut napravila je emotivan foto-dnevnik s opustjelih i razrušenih zagrebačkih ulica. Naježit ćete se

Zagrebačka kruženja ljubavi i sjete

Posljednjih godina često odlazim u samačke šetnje “mojim” Zagrebom, od Palmotićeve pa na zapad do Kačićeve i Britanca, na sjever do Ilirskog trga na rubu Griča ili Zvijezde i zapadne Šalate, na istok do Heinzelove i na jug do željezničke pruge.

I o tim kruženjima isprepletenim ljubavlju, sjećanjima i brigom pišem na Facebooku, valjda zbog nade da se tako mogu sačuvati i osjećaji i grad. A onda je stigla korona i tjerala me na lutanja zbog straha da ga zbog karantene dugo neću moći vidjeti, a potom se dogodio potres koji je veliki dio grada doveo na rub nestajanja.

Volim cijeli Zagreb, ali ne poznam toliko dobro svaki njegov kutak. I zato se nadam da će neki drugi sanjari opisivati svoje osjećaje i sjećanja prema ostalim dijelovima. A ovaj moj je zapravo svačiji i posebno važan za Zagreb jer je, kako je nedavno napisala jedna moja prijateljica, “potresen i srušen sa svim predmetima, sadržajima, ljudima i sudbinama”.

I treba mu obnova u svakom detalju. U danima nakon potresa šetala sam i snimala da uhvatim ovu bolnu zagrebačku zbilju, ali i održim nadu da će biti spašen i obnovljen kakav je bio – lijep i naš.

Jutro je u srijedu 25. ožujka bilo sivo i cmuljavo kao da je početak listopada, ali sam bila uzbuđena zbog odluke da obiđem svoj najuži kvart. I krenula lica skrivenog iza marame i s rukavicama na rukama, da bi mi suze uskoro ispunile oči.

Prošlo je tri dana, no još me držao grč šoka zbog buđenja usred prvoga potresa. Snijeg je lepršao kada sam oko deset izašla u prvi obilazak i, valjda zbog uzbuđenja, stala na uglu Palmotićeve i Boškovićeve kao da sam ovdje prvi put i kao da ne znam doći do Zrinjevca. Preblizu kuća nije pametno, a kraj nekih niti moguće. Rijetkim automobilima ostavljene su njihove tri trake, pa preostaje samo crveni biciklistički trak.

Podigla sam kapuljaču i, okrećući se svako malo da ne naleti neki biciklist, napokon stigla do Zrinjevca koji je bio sav svoj i savršen. A Strossmayerov trg je bio, vidjela sam to iz daleka, pretvoren u parking. Akademija čvrsto stoji, ali ne i krov njezine južne depadanse.

“Razmrdani” su i dimnjaci na Modernoj galeriji, a taman kada sam htjela skrenuti u Katančićevu da je snimim zbog prijatelja koji ne može proći ulicom svoga djetinjstva, vidjela sam da je prolaz zabranjen.

Zbog nelagode pri pomisli da bi mi nešto moglo pasti na glavu odustala sam od odlaska u dućan u Žerjavićevoj i skrenula prema Tomislavcu. I stala nasuprot urušenog zabata kuće prijatelja kojem je zbog toga u nedjelju pao dio stropa na glavu.

U stvarnom i emotivnom sivilu nadrealno izgledaju poletni vodoskoci – od zrinjevačkih do onog na Starčevićevom trgu, a zlokobno čvrsto zatvorena vrata Glavnog kolodvora. Petrinjska je zatvorena od ugla Šenoine pa skoro do vala, malo ispod kojeg je danima parkiran moj auto. Pred kraj prve postpotresne šetnje zavirila sam i u ulicu svoga djetinjstva i mladosti, a Mrazovićeva me je dočekala jednako pohabana kao uvijek i pusta, ali cijela.

Kolodvor sa zatvorenim vratima

25.3.2020.

Zrinjevac bez mane

25.3.2020.

Pogled na Petrinjsku iz Šenoine

25.3.2020.

Kuća na Tomislavcu u kojoj se rušio strop

25.3.2020.

Strossmayer u okruženju

25.3.2020.

Krov depadanse HAZU

25.3.2020.

Pokušavam pjevušiti “Vraćam se Zagrebe tebi”, pjesmu koja je u meni “pjevala” veći dio života kada bih se vraćala vlakom ili autom, no ta me ideja dodatno rastužila. Tolike sam se dane “opraštala” šećući gradom jer mi se činilo da ću teško podnositi karantenu, a potres mi nije bio niti na kraj pameti. A onda je on na dugi rok i s nepoznatim posljedicama promijenio Zagreb.

U subotu 28. ožujka morala sam po lijek u Jurišićevu i zakoračila na ulicu kojom se mora hodati slalom. I krenula malo po cesti, malo po rubniku tratoara. Sreća je jedino što je prolaznika toliko malo da je teško prekršiti naredbu o održavanju razmaka.

Napokon imam pravu opremu za izlazak: masku s džepom za filter koju sam naručila od dizajnerice nakita Vesne Kolobarić iz Đakova, rodnog mjesta moga dide i mame. Oko vrata sam omotala stari Ninin šal i snimila se kraj slike ateljea Ive Vojvodića koju su mi davno kupili mama i tajki. I, oboružana sjećanjima i šaka zaštićenih crnim kirurškim rukavicama, krenula prema ljekarni u Jurišićevoj.

Po Palmotićevoj se hoda slalom, a Đorđićevu su blokirale dvije dizalice, pa sam nakon Židovske općine skrenula u Amruševu. I hodajući po cesti stigla do Petrinjske čiji je gornji dio ispresjecan trakama koje prolaznike drže na odstojanju od kuća. Virnula sam na Trg, osluhnula odjek radova na gradilištu u Praškoj i pustom Petrinjskom hodala prema voćarni.

Jurišićeva čeka obnovu

28.3.2020.

Moja protuvirusna oprema

28.3.2020.

Pustoš Jelačić placa

28.3.2020.

Petrinjska miruje

28.3.2020.

Dimnjaci s krova Mrazovićeve 4

28.3.2020.

A kako mi se sredina puste Mrazovićeve činila sigurnijom od ruba tratoara u Boškovićevoj, vraćala sam se kući ulicom u kojoj smo se kao klinci igrali lanca probijanca, graničara, rolšuhali se i družili do mraka, pa i kasnije. Sada sam hodala sama i snimila dimnjake na pločniku ispred broja četiri. A moja bivša kuća, jedna od najstarijih u ulici i s najgubavijom fasadom, dobila je samo narančastu naljepnicu, što me obradovalo jer je značilo da stanari mogu spavati u svojim krevetima.

Iako se dani u doba korone bezvoljno vuku, potres ih je pretrpao izvještajima o štetama i ljudima bez doma, histerijom o rušenjima i strepnjama što će ostati od Zagreba kojeg volim. Zbog pjeva ptica u dvorištu nedjelja 29. ožujka ipak je počela kao da je se sve to ne tiče.

Prošao je prvi tjedan od košmarnog buđenja i nedjelja je počela s pjesmom ptica i suncem koje se nadmudrivalo s oblacima. Petljajući oko ručka znala sam da ću navući antivirusno ruho i krenuti prema istoku, prema drugom omiljenom dijelu grada.

I to ne samo zbog naklonosti, nego i da vidim kuću u Martićevoj kojoj je potres zgužvao krov i slomio krovnu gredu u tavanskom stanu iznad doma moje kćerke, unučadi i zeta. Koji su se u potpuno šoku sa psom sjurili s trećega kata u pidžamama. No, prvo sam obišla “Merc”, kako moji unuci zovu svoju školu. Izvana izgleda kao da je cijela, no s dvorišnih vrata vide se tragovi rana. A tko zna kako je unutra?!

Nema te korone koja bi me mogla strašiti više od krovova s kojih bi mi nešto moglo pasti na glavu! Zato hodam što bliže rubu cesta ili po njima i slušam postpotresne zvukove grada kojim su se u nedjeljama moga djetinjstva širile klasična glazba i starogradske pjesme s Radija Zagreb. Danas odzvanjaju samo čekići i pile i izmjenjuju se s tišinom koju naglo presječe prejaki gas nekog automobila.

Martićevom sam hodala podignute glave i pogleda, u mislima pozdravila Ninu Režek nadajući se da je dobro i mimoilazila se sa psima koji su brinuli samo za svoje potrebe, ne mareći za pseće ili ljudsko društvo. I evo me, napokon, kod spomenika Grgi Martiću nasuprot kojeg je stajala golema dizalica.

Kuća iz koje su moja kćerka i njezina obitelj izjurili u pidžamama

29.3.2020.

Pogled duž Martićeve

29.3.2020.

Osnovna škola dr. Merza

29.3.2020.

Pločnici Bulićeve u boji cigle

29.3.2020.

Stan pretvoren u terasu u Držislavovoj

29.3.2020.

Vidjela sam i radnike na krovu i gužvaru od krovnih ploča nad prozorima moje djece. Toliko sam se već nacmoljila zbog svoga grada da bih sada najradije imala štipaljke za kapke! I zato sam brzo skrenula prema jugu u Bauerovu, pa Lopašićevom do Bulićeve čiji su pločnici bili prekriveni prahom smrvljenih opeka.

Trg žrtava fašizma izgledao je kao u svako obično nedjeljno prijepodne, pa čak su i lani bezdušno podrezane platane ispustile nove grane, no Držislavova ne skriva svoje rane. Osobito kuća s potkrovnim stanom pretvorenim u golemu terasu.

U srijedu je bio šašavi “aprilili”, no kome je moglo biti do šale? Meni je prvoga travnja zatrebala utjeha magnolija i žalosnih vrba, pa sam požurila k njima u Ribnjak.

Sunce je bilo blistavo, a vjetar igličast dok sam hodala prema Traumi pred kojom su ljudi stajali u urednim razmacima i lica zaštićenih maskama. Draškovićevom je odzvanjao samo rijedak promet na cesti i zvuci alata u potkrovljima. A ispred jedne kuće u gornjem dijelu ulice već deset dana nitko nije pomaknuo nijednu palu ciglu.

Požurila sam do Stare Vlaške da pozdravim Šenou i što brže uđem u Ribnjak u kojem je proljeće našlo sigurno utočište, kao i psi i njihovi vlasnici. Tiho sam prošla kraj nekoliko raskošnih magnolija zabavljenih čavrljanjem i pozdravila žalosnu vrbu kojoj je vjetar rasplitao vlasi. Mnogo je stabala već izbacilo sitne listiće, no neka još ne zanima nova odjeća.

Izašla sam na Zvonarničku, uspela se do trakom ograđene škole Miroslava Krleže koja skriva svoje rane i počela se spuštati prema Tkalčićevoj. Nebo nad Gornjim gradom bilo je kao kristal, a kugla nad Zvjezdarnicom blještila je na suncu. Pusta Tkalča djelomice je pretvorena u parkiralište, ali se dobro drži, barem kuće koje su obnovljene kako treba. Zadovoljnim se činio i Cesarec čija bista samuje kod Kožarske ulice, a i Zagorka je stajala mirno, nesvjesna da fasada na zgradi sa sunčanim satom iza njezinih leđa izgleda kao gubava.

Na Dolac se ulazi nakon što zaštitar uz pozdrav svakom obilno dezinfektorom poprska ruke, a kako je između otvorenih mesnica, pekarnica, dućana, voćarne itd. bilo malo ljudi, lako se držati propisanog razmaka. Najpustije je bilo u tzv. mliječnom dijelu, ali i veselo, jer su trgovkinje navile glazbu, a jedna je i zaplesala.

I Ilicom se hoda po sredini i rijetko tko od prolaznika zaviruje u izloge dućana. Ja kao i uvijek gledam po fasadama i zato sam, dok sam podizala pogled, vidjela zaključana vrata Oktogona ispred kojeg stražare kante za smeće i oštećen krov kuće na uglu s Margaretskom. Želim vidjeti što je s kinom Europa i zatičem Tina koji čuva njegov natpis. Izvana je sve OK, no više se i ne može vidjeti, jer je prolaz prepriječen trakom, a kino skriveno skelama.

U Preradovićevoj dizalica čisti krov davne Ljubljanske banke, a njezina susjeda na južnom uglu, zgrada u kojoj je prije 45 godina bilo predstavništvo “Nove Makedonije” i u kojoj sam s mnogim kolegama radila na projektu makedonske ženske revije, izgleda još jadnije.

Čista ljepota parka Ribnjak

01.04.2020.

Zaboravljena šuta na pločniku Draškovićeve

01.04.2020.

Nagrižena kuća sa sunčanim satom

01.04.2020.

Napuštena Ilica

01.04.2020.

Straža ispred zatvorenih vrata Oktogona

01.04.2020.

Tin čuva ulaz u kino Europa

01.04.2020.

Duboko sam zaronila u tužnu donjogradsku zbilju i, da se restresem, poželim da mogu saznati kako je u drugim, meni manje znanim dijelovima grada. I s tim mislima stižem do Moderne galerije u koju ulaz također onemogućuje traka.

Srećom da Zrinjevac izgleda kao nestvarna oaza, s friško posađenim bijelim tulipanima i ružičastim nezaboravcima i grmljem u bijelom cvatu iza spomenika velikana. I što me grli dok sjedim na klupi i gledam pusto dječje igralište na Strossu.

Donjogradski golubovi još izgledaju zbunjeno, a vjerojatno su i gladni. Vidjela sam ih mnogo, same, u dvoje ili u manjim grupama kada sam u četvrtak 2. travnja krenula prema Kazalištu.

Na putu prema Kazalištu morala sam hodati uz vanjski rub sjevernog tratoara u Boškovićevoj i Hebrangovoj, gdje je mnogo kuća “obujmljeno” trakama kao da im je potreban pojas, a neke djeluju prazno. Ispred Muzeja rata, a kao prema ideji nekog nemaštovitog PR-ovca, velika hrpa starih cigli čeka prijevoz na Jakuševac.

Zbog ljubičastih mačuhica i ružičastih nezaboravaka (oni su očito hortikulturni šlager sezone!), oko HNK je vladao idiličan ugođaj, a u pogledu prema Muzeju za umjetnost i obrt i dalje prema jugu ostalo je skriveno sve što je potres srondao u zgradama. No dovoljno se okrenuti prema zatvorenom Rektoratu i Frankopanskoj da se vide tragovi drmeža koje je temperamentna ploča duboko ispod Zagreba napravila krovovima i pročeljima.

Davno napuštena gostionica Zagorec kao da je nakon svega što je prošla postala otporna čak i na potres, pa ni ograda njezinog nekad sjenovitog vrta u Varšavskoj nije izgubila cigle i grafite. Moja osnovna škola ne odaje ima li unutarnje povrede, a zato je preko žice iznad ulaznih vrata u njezino dvorište netko bacio dječje cipele koje poručuju: “Vratit ću se!”.

Spustila sam se Gundulićevom do Žerjavićeve jer sam željela vidjeti u kakvom je stanju čuvena Bolleova kuća s lijepim lođama. Godinama sam sanjarila o desnoj na prvom katu s koje se vidi park mog ranog djetinjstva na Svačićevom trgu. I gledam je s druge strane ulice i izgleda cijela, koliko to može biti kuća koju je vlasnik, uz prešutno dopuštenje gradskih vlasti, odavno prepustio propadanju. A posebno žalosno izgleda s boka, kao i suho drvo kraj nje.

U Koricu se ulazi jedan po jedan, a sjevernom stranom ulice Baruna Trenka nemoguće je hodati jer je pločnik uzak i zagrađen trakama i daskama. Zato prelazim na južnu stranu i s tugom gledam prema ranjenim kućama, pa i onoj u kojoj je davno živio slavni kazališni i filmski glumac Viktor Bek.

Nešto bolje prošla je kuća u kojoj su na prvom katu živjeli moji baka i dida, a ispod njih prijatelj mog tate – dječji pisac i novinar Ratko Zvrko, s čijom Dubravkom sam se igrala u dvorištu.

MUO i dalje prema jugu izgleda kao i nekad

02.04.2020.

Odavno napuštena gostionica Zagorec

02.04.2020.

Dječje cipele na žici iznad Varšavske

02.04.2020.

Zanemarena Bolleova ljepotica

02.04.2020.

Pogled na Trenkovu i kuću u kojoj je davno stanovao glumac Viktor Bek

02.04.2020.

Guše me ogoljele zgrade, teški dimnjaci na kolnicima i sitna prašina koja na mnogo godina useljava u naša grla i noseve. Na rubu zelenog vala mimoilazim se s dvojicom muškaraca od kojih jedan govori drugom da je “potres od 8 Richtera zapravo podrhtavanje” i ne znam bih li se smijala ili mu frknula u brk.

I šutke hodam prema kući svjesna da nam nije lako u doba kada su se spojile korona i potres i kada se svakom lako može dogoditi da svoje misli i raspoloženja ne uspijeva držati na uzdi.

U petak 3. travnja krenula sam na Gornji grad da provjerim jesu li neka draga mjesta dobro i vidim pleteno srce na zidu gimnazije Tituša Brezovačkog koje je postalo dirljivim i savršenim simbolom ranjenog Zagreba.

Na putu prema Gornjem gradu očarale su me boje tek posađenog cvijeća u zrinjevačkim rondoima i pomogli mi da podnesem štetu na krovu secesijske zgrade sa cvjetnim uzorkom na uglu Đorđićeve i Zrinjevca kojoj je potres doslovce odgrizao ukrasnu ogradu. Onako prazan i s golemim kranom nedaleko bana Trg izgleda kao nedovršena filmska scenografija, a prema Zakmardijevim stubama smiju samo golubovi koji su šetuckali iza traka ne mareći što ih snimam.

Radićevom su hodali samo radnici koji su skoknuli po gablece i jedna gospođa s punim kolicima. Teško je bilo vidjeti koliko su kuće doista ranjene, a prolaz prema Kožarskim stubama i lijepi stari luster pod svodom izgledali su nestvarno dobro. Obišla sam kip i racvjetalo drvo kod stuba prema Kamenitim vratima, a tako i fotografa Tomislava Krištu koji je u svom slobodnom danu sreo mamu koju inače čuje samo telefonom.

Ušla sam u pusti Grič ogledavajući se po zgradama s leđa Sabora koji mi se učinio višim nego ikad, a onda skrenula u Habdelićevu da uživo vidim ono što sam prigrlila kao simbol Zagreba: pleteno srce dizajnerice Ivone Martinčić koje drži ruševni zid škole. Na putu prema Katarinskom trgu nisam srela niti mačku, ali su zato prozori u jednom prizemlju već imali uskršnje ruho.

Srce Zagreba na zidu u Habdelićevoj

03.04.2020.

Rana na uglovnici Zrinjevac - Đorđićeva

03.04.2020.

Zakardijeve

03.04.2020.

Uskrs u prozoru

03.04.2020.

Matoš

03.04.2020.

Preko Art parka i Gundulićeve na jug

03.04.2020.

Hotel Dubrovnik

03.04.2020.

Zrinjevac pretvoren u parking

03.04.2020.

Lotrščakov top šutjet će dok ne izblijedi šok od potresa, a Matoš je na jarkom suncu sjajio kao da ga je netko glancao. A možda je samo bio zadovoljan što je ponovno okružen s dva stabla i novom klupom. Kraj uspinjače neki je par snimao selfie s pogledom na Zagreb, pa sam ih kopirala i ja, nevješta u tom poslu toliko da mi je mobitel skoro ispao iz ruke. No s koje god točke Strossmayerovog šetališta gledala Zagreb, on je bio magličast, ali prelijep i junački podnosio i traumu potresa i koronu.

Snimila sam ga s ograde prema Art parku, a onda se pažljivo spuštala strmim štengama čija je ograda mjestimično bila oštećena. To nije smetalo paru guštera od kojih je jedan ostao na ogradi da vidi kakve su mi namjere, a ja sam ga snimila i nastavila dalje.

Na početku Tomićeve pogledala sam prema uspinjači i kuli pod čarobnom modrinom neba i nevjerojatno praznom Ilicom krenula prema istoku. Na hotelu Dubrovnik bila su sva stakla na broju i Bogovićevu, drveće i nebo spojili u neodoljivu sliku, a na Zrinjevcu me dočekala drukčija “nevjerojatnost”: automobili parkirani ispod platana!

Petoga travnja bila je druga nedjelja od potresa i 39. dan od nultog hrvatskog zaraženika koronavirusom, a Zagreb je izgledao i kao ranjenik i kao kroničan bolesnik. Ali i kao sanjar koji uživa u pjevu ptica i živim bojama cvijeća posađenim po njegovim trgovima.

Dvije zgrade u Petrinjskoj kod Đorđićeve odaju kaos u službama grada i njegovo stradanje. Krov i prozori jedne izgledaju kao da su gorjeli, a na pločniku još stoje razbacane cigle. A na vrhu Zrinjevca ponovno me dočekao parking. Mogu imati razumijevanja za divlji parking ispod zrinjevačkih platana u radnim danima, no u nedjelju ne. Došlo mi je da mladi par s djetetom i psom koji je izlazio iz golemog terenca priupitam za mentalno zdravlje, no samo bih naštetila sebi.

Malo bijesa ponekad djeluje ljekovito jer potjera krv i otjera tugu, a moj je splasnuo do početka Splavnice. Na stubama tržnice sjedio je neki muškarac sa psom, a iznad njega drugi s velikim fotoaparatom je stojeći kraj kipa kumice snimao Trg i vrh Gajeve. A ja sam silno poželjela kupiti nekakvo cvijeće i, iako sam znala da za to nema šanse, projurila sam tržnicom kao da me u voćarni ili nekoj mesnici čekaju barem gumbeki.

Velegradsko nadzemlje Petrinjska

05.04.2020.

Splavnica i Dolac druge nedjelje nakon potresa

05.04.2020.

Urušena kuća u Vlaškoj

05.04.2020.

Kroz Kurelčevu ne treba prolaziti

05.04.2020.

Jurišićevom se hoda po sredini

05.04.2020.

Sa zavišću sam gledala cvjetnjak na rotoru u Bakačevoj, a onda se snuždila nad još urušenijom kućom na vrhu Vlaške, spomenik zagrebačke prakse da se objekti prepuštaju zubu vremena. Još je zatvorena i Kurelčeva ulica, a zgradu Pošte preporučljivo je zaobilaziti i u Palmotićevoj i u Jurišićevoj.

Nevjerojatno je koliko se ovaj stameni kompleks star 119 ljeta pokazao krhkim! A niz Palmotićevu samo auti prolaze kako ih volja, jer je skoro svaka zgrada ograđena trakama pa izgleda zlokobno.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba