Nekad je nužno odabrati stranu
REKLI SU DA NISAM SUPER

Na likovnom u školi su je zezali, a ona sada ima super solo izložbu u Atelijeru Meštrović

FOTO: sandro lendler

Povodom velike samostalno izložbe Archeology of Archetypes, umjetnice Martinee Miholić prisjećamo se gostovanja u rubrici Rekli su da nisam super, u kojoj predstavljamo svestrane talente, inspirativne ljude za koje ste možda čuli, možda ste ih vidjeli u gradu ili na Instagramu, ali o njima niste znali ništa.

Ime i prezime: Martina Miholić

Dob: 38

Trenutno boravim u: Zagrebu

Bavim se: multimedijalna sam umjetnica i koordinatorica Galerija Prsten i PM u HDLU. U slobodno vrijeme volim putovati i stalno gnjavim prijatelje ili obitelj da idemo na neko novo putovanje. Vozim bicikl.

Do sada sam: trenirala atletiku, bila sam umjetnička ravnateljica Međunarodnog studentskog festivala Test!, studirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Central Saint Martinsu u Londonu, u srednjoj školi sam crtala grafite i trenirala break dance, u osnovnoj sam bila u grupi mali botaničari, ali i prisilno u recitatorskoj (iako da se sada s radošću sjećam te recitatorske).

sandro lendler

Prvi put su mi ljudi rekli da nisam super: pa iako nam je svima draže čuti kada nam ljudi kažu da smo super postoje i te situacije kada to nije tako. I istina je da nismo uvijek u svemu super no bitno je razlikovati konstruktivan savjet od zlonamjernih komentara. Uglavnom kada smo mlađi ti nas komentar znaju više dotaknuti.

Evo nekoliko situacija kada mi nisu rekli da sam super:

1. Bila sam u nižim razredima osnovne škole, drugi, treći i nakon sata likovnog prali smo kistove u školskom lavabou. Tu je situaciju iskoristila razredna prijateljica kako bi započela monolog u kojem kaže kako svi u razredu pričaju kako ja imam ružna usta k’o neka crnkinja. Mene to ustvari uopće nije povrijedilo. Imala sam reakciju više u stilu “Kaj si ti zabrijala?”, kao odraz potpunog nerazumijevanja o čemu ona to. Ne znam ustvari zašto sam tu situaciju zorno zapamtila, možda samo zato što mi do tada nitko nikada nije rekao kako bih trebala izgledati niti sam svoj ili tuđi izgled doživljavala nečim bitnim. A ovo s ”ružno”, smatram da nitko, niti dijete niti odrasla osoba, nikada ne bi trebala čuti. Moja mama kaže da se ne smije niti drvetu reći da je ružno, a kamoli čovjeku.

2. Taman nekako u isto vrijeme roditelji su me upisali u školu stranih jezika na engleski. Ja sam onako malo disleksična i nemam baš sluha pa to nije išlo u prilog mom svladavanju jezika, a djeca tamo su stvarno bila zločesta i kad god bih pogriješila počeli bi me u najmanju ruku zezati što me je još više zakočilo. Tog grča sam se, mislim, napokon riješila tek kada sam upisala studij u Londonu. Iako s velikim strahom kako ću savladati i napisati teoretski dio završnog rada sve je prošlo daleko bolje od očekivanog i profesori su moj rad u svim kategorijama ocijenili s ocjenom distinction što je ustvari, rekli su mi, velika rijetkost čak i za izvorne govornike.

3. Otprilike do četvrtog razreda osnovne škole bila sam dosta boležljivo dijete i iz tog razloga morala sam većinu satova tjelesnog odgoja presjediti uz liječničku ispričnicu. I kada bih mogla vježbati tjelesni igrali bi jedino i isključivo graničara, koji mi nije bio najdraži i tako svih četiri godine. Tadašnja učiteljica rekla je mojim roditeljima kako sam totalni sportski antitalent i mila Gera kojoj se ništa ne da. Ali znala sam ja svoje talente i već u petom razredu počela sam trenirati atletiku, a u sedmom sam ponosno predstavljala školu i grad na dječjem štafetnom maratonu u Kyotu.

sandro lendler

Super stvari na kojima trenutno radim su: trenutačno mi je najuzbudljiviji projekt kojim se bavim priprema samostalne izložbe unutar projekta Meštart, koja će se održati u Atelijeru Meštrović. Meštart je projekt pod kustoskim ravnateljstvom više kustosice Atelijera Meštrović Barbare Vujanović na čiji poziv jednom godišnje pozvani umjetnik svojim djelom, a potaknut izazovom Meštrovićeve ostavštine ima priliku intervenirati u stalni postav Atelijera.

I ove godine nastavljam suradnju sa svojim super kolegicama, prijateljicama i umjetnicama, koja je započela izložbenim projektom Island of Inanna.

Na poslu isto radimo na vrlo uzbudljivim projektima poput Salona mladih, retrospektivne izložbe Gorana Parlova, jednog od najpoznatijih hrvatskih crtača stripova i brojnim drugima.

Sandro Lendler

Moj rad možete vidjeti: trenutačno je moguće pogledati rad Try Hard u sklopu grupne izložbe Igra sporta i umjetnosti u Domu HDLU. Try Hard je multimedijalna instalacija nastala u suradnji s Martinom Granić, a bavi se prisutnošću i medijskom popraćenosti žena u sportu. Nažalost otkad je nešto s provajderom domene pošlo krivo nemam aktivnu web stranicu. Obećajem da ću ju aktivirati no do tada svakako neke radove i projekte moguće je vidjeti na mom Instagram i Facebook profilu. No ipak najbolje je neposredno iskustvo posjeta izložbi, bilo onih vlastitih ili onih koje organiziram.