Mučite se s odgojem psa? Upoznajte savjetnicu za ponašanje ljubimaca koja zna sve o tome

Educirala se po cijelom svijetu, a od svih pasa, mačaka i drugih životinja s kojima je radila, kaže da najveći izazov još uvijek predstavljaju – ljudi

Irena Petak rođena je i odrasla u Zagrebu, no kao dijete je ljetne i zimske praznike provodila u Gorskom Kotaru. Njezini roditelji i djed po majčinoj strani redom su bili veterinari, tako da je od djetinjstva okružena životinjama, pričama o životinjama i s literaturom o životinjama. Završila je studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, te je nakon toga dobila posao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je onda i doktorirala. Bila je na više inozemnih edukacija u raznim europskim zemljama (Austrija, Irska, Njemačka, Italija, itd.), a magistrirala je ponašanje i dobrobit životinja na Veterinarskom fakultetu u Edinburghu.

Cijeli je život, priča, imala razne kućne ljubimce, od hrčka, papiga, mačka, paličnjaka, guštera, pa do pasa, a njezina je sadašnja kućna ljubimica kujica Gwen, udomljena kad je imala dvije godine.

Bavi se praktičnom stranom ponašanja životinja

Ona je i savjetnica za ponašanje životinja, što je termin, odnosno zanimanje o kojem šira javnost ne zna previše. “Nazivam se savjetnicom za ponašanje životinja jer se bavim praktičnom stranom ponašanja životinja, pomažem u rješavanju problema, a koristim cjelokupno znanje i iskustvo iz mojih 30 godina edukacije i rada u praksi. Naime, moje školovanje razlikuje se od trenera jer je sva moja akademska edukacija vezana za životinje, radila sam znanstvena istraživanja i objavljivala radove o životinjama. Sa životinjama koje imaju probleme u ponašanju učila sam raditi u timovima s veterinarima i psiholozima, na klinikama. Po edukaciji sam primijenjeni etolog (etologija je znanost o ponašanju životinja, op.a), ali to nije pojam koji se koristi u praksi”, objašnjava.

Dodaje i kako se s pojmom savjetnik za ponašanje životinja susrela kad je studirala u Velikoj Britaniji. Njihovi savjetnici za ponašanje životinja imaju svoju krovnu organizaciju The Association of Pet Behaviour Counsellors, dok se na američkom govornom području uvriježio se pojam biheviorist.

Poseban izazov je i rad s vlasnicima mačaka koje obavljaju nuždu u kući, pa me ljudi dočekaju s ultimatumom da će mačku baciti na ulicu ako ne riješim problem

Prije nešto više od dvije godine pokrenula je i vlastitu tvrtku; niz godina radila je s veterinarima i udrugama, a nakon dugog promišljanja odlučila je da može i sama voditi svoj posao, te postavila web stranicu Argos. Najviše, kaže, radi s vlasnicima/skrbnicima kućnih ljubimaca koji traže pomoć i savjet u radu s njihovim ljubimcima, a klijenti joj se javljaju za individualne konzultacije ili za edukacije u grupi. “Od kada imam web stranicu, dobivam upite iz cijele Hrvatske i regije, ali i šire (Njemačke, Nizozemske, Katara). Zbog toga sam počela pružati i online savjete, organizirala sam edukacijske grupe na društvenim mrežama i počela držati webinare. Sada imam klijente iz više zemalja”, dodaje Petak. Uz sve to, ona je i stalni sudski vještak za ponašanje i dobrobit životinja, tako da i u tom segmentu koristi akademsko znanje i praktično iskustvo sa životinjama.

Najčešće joj se, priča, javljaju vlasnici/skrbnici pasa, nešto rjeđe mačaka i papiga, pa zatim ostalih vrsta kućnih ljubimaca. “S obzirom na to raste brojnost mačaka kućnih ljubimaca, ovo ukazuje na problem jer izgleda da samo vlasnici/skrbnici pasa aktivno traže rješenja za probleme svojih ljubimaca. Nadam se da će upravo medijski istupi potaknuti vlasnike/skrbnike ostalih vrsta kućnih ljubimaca, pogotovo papiga, da mi se jave kada im je potrebna pomoć vezano za ponašanje njihovih ljubimaca”, poručuje.

Kako izgleda prvi kontakt, konzultacije i rad sa životinjama

Prvi kontakt s klijetima ostvaruje putem maila, poziva koje dobije na mobitel ili poruke na društvenim mrežama. Njezin je naputak uvijek da se ljudi jave na mail jer im nakon toga šalje upitnik za vlasnike/skrbnike za onu vrstu životinja koja je njihov ljubimac. “Rijetko mi se javljaju oni kojima mogu odmah kratko odgovoriti. Ako sam o problemu koji imaju već pisala, pošaljem im linkove na tekstove. Većini to nije dosta, tako da odmah predložim individualne konzultacije”, pojašnjava. Za konzultacije onda ili dolazi u njihov dom, ili se čuju putem Skypea. Kada radi putem Skypea, moli vlasnike/skrbnike da joj pošalju slike i/ili videa ljubimca. “Na konzultacijama razgovaramo o problemima s kojima su se susreli, te o mogućim rješenjima. U roku par dana nakon konzultacija, pošaljem im izvještaj u kome je ispisan sadržaj konzultacija, opis problema i upute kako trebaju raditi”, priča.

Do sada još nisam odbila raditi niti s jednom životinjom

Svrha konzultacija je, objašnjava, da ljudi razumiju uzroke problema, do koje mjere će se on moći riješiti, te da sami krenu u rad sa svojim ljubimcem. A nastoji i uvijek ostati u daljnjem kontaktu s klijentima zato da vidi kako napreduju i da im da dodatna uputstva onda kada je potrebno. “S nekim vlasnicima/skrbnicima se nadalje dogovaram za sate individualnog treninga gdje zajedno radimo s njihovim kućnim ljubimcem. No, kod problema u ponašanju najvažnije je da vlasnik/skrbnik razumije kako raditi sa životinjom i što činiti da se problem ne pojavi, izbjegne, da se smanji s vremenom i da se riješi”, kaže.

Ne postoji životinja s kojom se ne može raditi

Na pitanje o tome postoje li životinje s kojima se ne raditi, decidirano odgovara – ne. Sa svim životinjama se može raditi, ali rezultat neće biti isti; uspjeh ovisi o motiviranosti vlasnika i dubini problema kod životinje. “Do sada još nisam odbila raditi niti s jednom životinjom, ali sam odbila neke vlasnike/skrbnike koji su bili pijani, bezobrazni i sl. Posao koji radim zahtjeva da čuvam privatnost mojih klijenata, ali zna mi biti jako teško kada vidim što se događa u nekim domovima”, ističe.

Isto tako, odbacuje navode da je s ovim ili onim životinjskim vrstama teže ili lakše raditi. “Vrsta s kojom je najteže raditi je čovjek. Možda je to za mene tako jer nisam psiholog. Povijesno, prvi savjetnici za ponašanje životinja su bili psiholozi. Naime, psiholozi u nekim zemljama uče puno o životinjama, a neki mogu studirati istovremeno psihologiju i zoologiju. Takvi psiholozi su uz terapiju ljudskih klijenata počeli pružati usluge i za kućne ljubimce”, odgovara. Kad razmišlja o najvećim izazovima s kojima se kroz karijeru susrela, prisjeća se primjera jednog vlasnika/skrbnika kod kojeg je došla kao sedma osoba koju je tražio za pomoć u radu sa psom. Javio joj se da vidi napredak, ali je ubrzo nakon toga s njom prekinuo svaki kontakt.

Vrsta s kojom je najteže raditi je čovjek. Možda je to za mene tako jer nisam psiholog

“Poseban izazov je i rad s vlasnicima mačaka koje obavljaju nuždu u kući, pa me ljudi dočekaju s ultimatumom da će sutra mačku baciti na ulicu ako ne riješim problem. Teško je raditi s roditeljima koji misle da bi životinja trebala trpjeti baš sve što joj djeca rade, i ne shvaćaju da se kvalitetan odnos mora izgrađivati učenjem obje strane”, priča i dodaje da joj je možda najveći izazov raditi s ljudima koji žele da popravi životinju kao da je stvar, a sami nisu spremni na promjenu i rad sa svojim ljubimcem. No, neke od njih je uspjela motivirati, što smatra svojim najvećim postignućem. S klijentima, općenito, voli ostati u kontaktu, čuti kako napreduju, nadopuniti plan ondje gdje to potrebno, a razvesele je oni koji kažu da se nisu javljali samo zato jer su sve probleme s ljubimcem riješili.

Predrasuda je da životinje razmišljaju poput ljudi

U našem smo se razgovoru dotaknuli i neizbježne teme predrasuda koje ljudi imaju o životinjama, a Petak instantno odgovara da je najčešća ona da životinje razmišljaju poput ljudi, pa optužuju životinje za ono što one uopće ne mogu smisliti, primjerice da su pakosne i da se inate. “Zbog toga ih kažnjavaju, a životinje uopće ne razumiju za što su kažnjene, povlače se u sebe i postanu tjeskobne. Takve životinje pate, s vremenom se počinju bojati svojih vlasnika/skrbnika, pa neke postanu agresivne. Fizičko kažnjavanje životinja stvara začarani krug nezadovoljstva, odnos u kome nisu sretni ni vlasnik/skrbnik ni kućni ljubimac”, upozorava.

Fizičko kažnjavanje životinja stvara začarani krug nezadovoljstva

Za pse je, napominje, najveći problem što ljudi misle da se psi rađaju s razumijevanjem ljudskih riječi, a psi ih moraju učiti. Psi ne znaju što znači ne/dođi/pusti ako ih se to ne poduči na način kako psi uče, a ljudi se ljute što ih psi ne slušaju. No, uz primjenu “pseće pedagogije” ovaj se problem, dodaje, može brzo riješiti. Kad je riječ o mačkama, predrasuda je da su mačke samotnjaci koji ne vole ljude. Domaća mačka je, pojašnjava, društvena životinja, ali o njenoj ranoj socijalizaciji (do tri mjeseca starosti) će ovisiti koliko se dobro snalazi u društvu drugih mačaka i ljudi. “Strpljivo ophođenje s mačkama koje nisu socijalizirane pomoći će maci da se opusti, stekne povjerenje, i malo po malo da prihvati društvo”, zaključuje.

Što budući vlasnici ljubimaca moraju znati prije nego što ih nabave

Konačno, zamolili smo je i da nam kaže postoji li nešto što bi voljela da potencijalni budući vlasnici kućnih ljubimaca znaju prije nego se odluče nabaviti životinju. Odgovor je, posve očekivano, bio prilično dug, ali konkretan. Jedna od najvećih grešaka je, upozorava, kada ljudi odabiru životinje samo prema izgledu, zato što im se sviđaju; kod odabira životinje treba voditi brigu o njenim potrebama i karakteru, i nabaviti onakvog kućnog ljubimca o kojem se možemo brinuti.

“Trenutačno je popularno nabavljati inteligentne životinje, posebno neke pasmine pasa i velike papige. Nažalost, svatko tko ima posao i obitelj nema dovoljno vremena za baviti se s takvom životinjom, ne može zadovoljiti njene intelektualne potrebe. Zbog toga takve životinje postanu tjeskobne, destruktivne i agresivne”, objašnjava.

Kućni ljubimci u potpunosti ovise o nama, te njihove potrebe i ljubav treba ozbiljno shvatiti

Nadalje ističe da su aktivne pasmine pasa samo za ljude koji svaki dan izlaze u prirodu, nije im dosta šetnja gradskim ulicama na povodcu. Isto tako, preporučuje se mačke udomljavati u paru, odnosno odmah uzeti dvije iz istog legla, a papige, zamorce i kuniće treba držati u paru, uz napomenu da je dlakave kućne ljubimce moguće kastrirati da ne bi bilo neželjenog potomstva. Ističe i da treba voditi računa o tome da za istovremeni odgoj kućnog ljubimca i djece treba imati vremena, volje i znanja. To nije lagan posao, dodaje, i ne preporučuje roditeljima da se u to olako upuste; trebaju znati da su samo oni odgovorni za sigurnost i djeteta i životinje.

I na kraju, naglašava da ne moraju svi ljubitelja životinja imati kućne ljubimce. “Postoje i drugi načini da učine nešto dobro, primjerice da volontiraju u udrugama za zaštitu životinja, dijele postove za udomljavanje na društvenim mrežama, financijski pomognu rad udruga, čuvaju ljubimce prijateljima,… Kućni ljubimci u potpunosti ovise o nama, te njihove potrebe i ljubav treba ozbiljno shvatiti”, poručuje.