Mojem su se izgledu tijekom odrastanja rugali. Danas svoj primjer koristim u borbi protiv cyberbullyinga

31-godišnja Zagrepčanka Mia Kuleš instruktorica je plesa na šipci i povremeni model. Svoje je lice i tijelo kroz godine ukrasila brojnim tetovažama i piercienzima, i kao takva privlačila pažnju te često nailazila na osudu okoline, pogotovo u srednjoj školi. Kao jedno od lica kampanje We don’t take bullying hrvatskog brenda Noelle, ispričala nam je svoju priču.

Ono što je mene oblikovalo u osobu koja jesam danas jest lifestyle koji sam birala i posao kojim se bavim proteklih osam godina. Instruktorica sam plesa i sporta na šipci, mentor i koreograf, i s ponosom mogu reći kako vodim radionice sa svojim potpisom unutar i van granica Hrvatske. Licencirana sam instruktorica grupnog fitnesa uz glazbu, a u slobodno vrijeme se volim naći i u ulozi modela. Smatram se introvertom koji voli svoja četiri zida i dobru kuhinju, a ekstrovertom po potrebi, jer ipak radim s ljudima i ne bih to mijenjala ni za što.

Da mogu vratiti vrijeme i pogledati samu sebe u oči s nekih petnaestak godina, ne bih ni sama mogla vjerovati što sam sve uspjela proživjeti, prebroditi i na kraju i postići i to samo zato što sam odskakala od klasičnih standarda ljepote i interesa. Tu ne pričam samo o body modifikacijama, tu pričam i o kratkoj kosi, kojem kilogramu premalo (premda sam htjela upravo suprotno), ambicijama koje sam imala i željama za budućnost.

Ljubav prema umjetnosti dovela je i do prvih tetovaža

Uvijek sam bila dijete od kolaža i vodenih boja pa je tako i moja ljubav prema ukrašavanju tijela kroz tetovaže i modifikacije započela s mojim ulaskom u pubertet i, naravno, izborom glazbe koju sam u tom periodu slušala te koja me povezivala s ljudima koji nisu imali predrasude utemeljene na nečijem izgledu. Svi se nekako tražimo kroz te kritične godine, tražimo sebe kroz ljude i vrijednosti koje dijelimo s njima. Bitno je bilo osjećati se prihvaćeno i ne osuđivano zbog boje kose ili piercinga više. Samoj mi je bilo jako teško uklopiti se kroz srednju školu, jer budimo realni, kao i svi, bila sam okružena ljudima različitih interesa i vrijednosti. Više nego često sam se osjećala neprihvaćeno, osuđivano i isprovocirano samo zato što sam izgledala drugačije, dok sam sebi uvijek bila ista.

Više nego često sam se osjećala neprihvaćeno, osuđivano i isprovocirano samo zato što sam izgledala drugačije

Redovito je moj izgled bio predmet ismijavanja, bilo direktno ili putem društvenih mreža, a samo zato što je nešto napisano ili podijeljeno putem malog ekrana ne znači da ne boli i da ne ostavi trag. S obzirom da živimo u vremenu i svijetu društvenih mreža postali smo lako dostupni i izloženi društvu i njihovim osudama. Cyberbullying gledam kao virus današnjeg doba gdje si netko okrunjen krunom anonimnosti uzme za pravo riječima, slikom ili djelom povrijediti drugoga uz ‘osmijeh na licu’. Kako razumjeti to zadovoljstvo u širenju mržnje, ‘učiti’ ljude kako bi trebali živjeti, kako bi trebali izgledati, a da ni sekundu nisu bili u njihovoj koži niti ih osobno poznavali? I to je cijena interneta. Mnogo puta nismo ni svjesni da smo u vrtlogu cyberbullyinga, jer ono uključuje ne samo ružne komentare na nečiju sliku već širenje lažnih informacija, otvaranje hate grupa ili nedopušteno objavljivanje slika ili videa.

Prvi veliki intervju i prva spoznaja toksične moći anonimnosti

U trenutku kada je izašao moj prvi intervju u tiskanom i digitalnom obliku 2014. godine na temu mog posla i sporta kojim se bavim shvatila sam što za mnoge znači moć anonimnosti, a i transparentno dijeljenje svoga mišljenja. Svoje nezadovoljstvo (jer ga ja tako vidim) širili su riječima kojima su svjesno umanjivali i vrijeđali mene, moj izbor, izgled i moju obitelj. I to su bili odrasli ljudi, nečiji partneri, očevi, djedovi i majke. Imala sam sreću odrastati u društvu liberalnih i svijetu otvorenih roditelja kojima je moja sreća bila na prvome mjestu. Biti dobar čovjek bilo je bitnije od toga kako tko izgleda i koju si možda pogrešku napravio kroz život. Svi smo ljudi na kraju dana.

Cyberbullying gledam kao virus današnjeg doba, gdje si netko okrunjen krunom anonimnosti uzme za pravo riječima, slikom ili djelom povrijediti drugoga

Razočaranje komentarima je bilo tu, bude i dan danas, ali sam znala tko sam, što sam postigla i da njihove riječi nemaju apsolutno nikakve veze sa mnom. No, tad sam već imala 24 godine i znala sam se nositi s tim, dok mnogi ne mogu ili ne znaju. Malo je potrebno za napisati koju ružnu riječ, tako je malo potrebno da zbog te jedne riječi netko krene preispitivati sebe, svoje mogućnosti i izbore, jer riječi imaju težinu.

Tuđe širenje mržnje ne govori ništa o tebi

Riječi bole, a ako mene pitate, riječi su tu da te grade. Ako nemaš nešto lijepo ili konstruktivno za reći, bolje šuti. Zahvaljujući Noellu, pokrenuli smo jako važnu temu danas i zahvalna sam što mogu biti dio ove kampanje i velike priče. Ne bih rekla da smo uprli prstom u zlostavljača već želimo osvijestiti i ukazati na težinu koju cyberbullying ima, kakvu bol može stvoriti kao i situacije koje se u nekim trenucima čine bezizlaznim, u tom slučaju bitno je potražiti podršku i pomoć. Biraš svoje putovanje, svemir si za sebe i svatko ima svoju priču. Zadovoljstvo sobom počinje od prihvaćanje samoga sebe, riječi neke nepoznate osobe na kraju dana ne bi trebale značiti ništa, a nekome će značiti sve. Širenje mržnje samo govori o osobi koja stoji iza nje, a najmanje o tebi.