Mogu li muškarci (u) haljinama promijeniti svijet?
Bližimo li se zaista konceptu androginije?
Bližimo li se zaista konceptu androginije?
Vijesti o tome kako su organizatori Brit Awardsa odlučili ukinuti podjelu na muške i ženske kategorije te od sada pa nadalje tu glazbenu nagradu dodjeljivati najboljim izvođačima neovisno o njihovom spolu, točnije rodnom identitetu, odjeknule su u javnosti te prouzročile lavinu reakcija i komentara. Mnogi tvrde kako je riječ o potezu koji je ujedno i čin solidarnosti te logičan korak u svijetu sve veće rodne fluidnosti među izvođačima, ali i publikom. Naime, u posljednje se vrijeme sve više slavnih osoba izjašnjava unutar spektra rodne nebinarnosti.
Među posljednjima je to učinila i Demi Lovato (they, them) čime se priključila kolegi Samu Smithu (they, them) i Rose McGowan, a već neko je vrijeme na društvenim mrežama i na nekim dating aplikacijama moguće s ostalim korisnicima podijeliti i svoje zamjenice. Na naslovnici Voguea nedavno je osvanuo popularni britanski pjevač Harry Styles u haljini, a glumac Billy Porter te reper Lil Nas X redovito se na crvenim tepisima pojavljuju u odjeći koja se tradicionalno označava kao ženska.
Žena u hlačama
Iako je inicijalna reakcija na muškarce u haljinama i dalje u najviše slučajeva šok i nepovjerljivost, ključno je istaknuti kako je sličnu reakciju u javnosti donedavno izazivala i žena u hlačama. Naime, koliko god nam se to iz današnje perspektive činilo nevjerojatnim, tek je sredinom 20. stoljeća postalo društveno prihvatljivo biti žena i nositi hlače (bez veće osude), a čak je i danas, kada su ulice preplavljene ženama u hlačama, progresivno odjenuti ih za neke formalnije prigode poput vjenčanja ili odlaska na maturalnu zabavu. Hlače su dugo predstavljale simbol otpora represivnoj dominantnoj kulturi, čiji je važan dio i moda, koja je žene svojim korzetima, žicama i višeslojnim tkaninama sputavala u obavljanju ponekad i svakodnevnih aktivnosti poput jahanja, hodanja i sjedenja. Za feministice 19. stoljeća nositi hlače značilo je posjedovati moć (da se jaše, sjedi i hoda, naravno), ali i emancipirati se od statusa sputanog i poslušnog kućnog bića kakav je devetnaestostoljetna žena nažalost imala.
I danas se hlače kao odjevni komad poistovjećuju s moći i autoritetom, vidljivo je to i iz poznate fraze ‘nositi hlače u vezi’ koja se stalno provlači po tabloidima, a čiji je konačni cilj, najčešće, nekoga (de)maskulinizirati. Za to zlokobno pomuževljavanje žena u prvoj polovini 20. stoljeća najodgovorniji su veliki svjetski ratovi (Prvi i Drugi svjetski rat) te nestašica muškaraca radi koje se znatno povećao udio žena u aktivnoj radnoj snazi. Budući da je fizičke poslove teže obavljati u haljinama, hlače su se nametnule kao jedino logično i funkcionalno rješenje za radnice. No, čak i prije previranja na svjetskoj geopolitičkoj karti, francuski su dizajneri poput Paula Poireta te Coco Chanel u svoje kolekcije počeli uključivati i ženske hlače.
I dječaci plaču
Baš kao što se ovih dana priča o svim haljinama repera Lil Nas X-a te Vogue naslovnici Harryja Stylesa, tako se nekoć pisalo o glumicama Katharine Hepburn i Marlene Dietrich koje su 30-ih godina počele nositi hlače kako bi osvijestile javnost te normalizirale nošenje tog odjevnog predmeta za žene u 20. stoljeću. No, kao i svako drugo preispitivanje društvene konvencije i onoga što se u određenom razdoblju smatra zdravorazumskim, i normalizacija hlača za žene bio je dugotrajan proces u kojem su mnoge završile čak i iza rešetaka.
Spomenuta (de)maskulinizacija u današnje je vrijeme i sama često progresivnog karaktera, mnogi (češće mlađi) muškarci i žene u borbi protiv patrijarhalne ostavštine i tradicije nastoje dekonstruirati postojeće norme muževnosti i ženstvenosti, odnosno koncept rodne binarnosti uopće. Jedan od aspekata čije se postavke preispituju svakako je i moda. U zapadnom je društvu sasvim uobičajeno djevojčice odmalena odijevati u haljine, a dječake u hlače. To je koncept koji većina ljudi gotovo uopće ne preispituje. Problem danas nastaje najčešće tek kada muškarci prekorače tu granicu te se, poput primjerice Harryja Stylesa, u javnosti pojave u haljini.
Ako su hlače simbol moći koji se u tradicionalnom smislu i dalje povezuje s muškarcima, tada je haljina predmet koji u tom kontekstu predstavlja ženstvenost, krhkost i mekoću, sve one epitete koji su se donedavno pripisivali (ali i dalje se često pripisuju) ženama. Muškarci koji nose haljine stoga krše društveni poredak te ruše granicu između muževnosti i ženstvenosti, a čine to neovisno o tome jesu li njihovi postupci motivirani tim činom ili ne. Važno je istaknuti kako u queer zajednici nošenje haljina već neko vrijeme nije tabu, ali zanimljivo je to što se danas za haljine i suknje odlučuju muškarci koji se ne izjašnjavaju kao rodno nebinarni, odnosno ne identificiraju se sa ženama u rodnom smislu.
Billy Porter je tako s negodovanjem komentirao revolucionarnu naslovnicu Voguea s Harryjem Stylesom u Gucci haljini, istaknuvši kako je on, gej muškarac, prvi pokrenuo trend nošenja haljina, ali je modna industrija na svoju naslovnicu ipak odlučila staviti bijelog, heteroseksualnog muškarca. Porter se kasnije ispričao Stylesu te istaknuo kako nije problem u njemu nego u društvu i industriji općenito, a zatim je još jednom naglasio kako je za njega rodna fluidnost u modi puno više od izazivanja pozornosti na crvenome tepihu. (Važno je i istaknuti kako Porter nije u pravu jer su haljine nosili i mnogi slavni muškarci prije njega, uključujući Kurta Cobaina i Davida Bowieja.)
I glazbenik ASAP Rocky, inače Rihannin (cis) dečko, svojim odijevanjem često krši društvene konvencije, ali se svojim djelovanjem ne oslanja izravno na LGBTQ zajednicu. “Moći nositi nešto što se smatra ženstvenim – to je za mene muževnost”, istaknuo je jednom prilikom ASAP Rocky, poručivši tako kako ga muškarcem ne čine komadi odjeće koje nosi.
Samo komad tkanine
U zapadnom se svijetu već odavno zna da dječaci itekako plaču, a jasno je i da mnogi muškarci koji se danas odlučuju za haljine i suknje to čine kako bi svijetu poslali jasnu poruku o tome kako je haljina, baš poput hlača, samo komad tkanine kojem su tijekom povijesti prišivena brojna, za mnoge restriktivna, značenja. Dakle, ne bismo više trebali donositi zaključke o nečijem identitetu samo na temelju odjeće koju nosi. Kada su britansku komičarku Eddie Izzard (od prošle godine koristi zamjenice she/her) na jednom talk showu pitali zašto nosi žensku odjeću, ona im je tada odgovorila kako to nije ženska odjeća nego njezina odjeća jer ju je ona kupila.
Ugrubo rečeno, mainstream kultura u posljednje vrijeme sve više preispituje rodnu binarnost te se postepeno približava konceptu rodne neutralnosti (u smislu da se muški i ženski identiteti u sve većoj mjeri počinju preklapati). No, bilo bi suviše optimistično na temelju površne opservacije zaključiti kako će takozvana androginost ubrzo postati društveni standard, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da potonje promjene i dalje ponajviše zahvaćaju razvijene dijelove svijeta te da se, s istovremenim uzletom, mnoge države suočavaju i sa sve većim otporom prema onome što se među kritičarima naziva rodnom ideologijom. No, bez obzira na činjenicu da mainstream kultura često političnost koristi u komercijalne svrhe (za što mnogi optužuju upravo Harryja Stylesa), i najmanji pomaci u popularnoj kulturi i medijima mogu uvelike oblikovati našu stvarnost te posljedično normalizirati brisanje razlika između muške i ženske odjeće.
Ostaje nam samo za vidjeti kako će se modna industrija nositi s ovom promjenom te možemo li u bližoj budućnosti očekivati potpuno dokidanje muških i ženskih odjela u trgovinama. Povijest je pokazala da se ženama, nakon što su se izborile za pravo na hlače, gotovo u potpunosti otvorio svijet muške odjeće – od odijela pa sve do košulja i kaubojskih čizama, žene danas nose sve i gotovo sva se odjeća proizvodi u njihovim veličinama. Muškarci su trenutačno tek u fazi u kojoj flertuju s prelaskom na drugu stranu. Iz potonje izjave ASAP Rockyja da se iščitati i još jedna poruka – ASAP je svjestan svoje privilegiranosti te činjenice da ima mogućnost eksperimentirati s odjećom jednim dijelom i zbog toga što je dovoljno imućan i slavan da se ne mora suočiti s osudom javnosti na ulicama, ali i da si može priuštiti odjeću krojenu po svojim mjerama te dizajnerske komade. Haljine sa ženskog odjela većini muškaraca i dalje su nedostupne i to upravo zbog fizičkog ograničenja veličine (doduše, i mnoge se žene bore s veličinama, posebno u high street dućanima).
U budućnosti nas stoga čeka i nužna reevaluacija veličina i načina na koji se odjeća uopće brendira i percipira. Iskreno, objeručke podržavamo tu odluku. Bilo bi lijepo osloboditi se društvenih ograničenja te živjeti u svijetu u kojem bez osude možemo promišljati o sebi i svome identitetu, a čak bi i najvećim skepticima koncept oslobođenja mogao postati jasniji onoga trena kada se skinu iz hlača i za šetnju gradom ljeti odjenu suknju.