Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

PRIČA

Mladi autor Ante Zlatko Stolica o prvoj knjizi, filmu i tome zašto ga cijela Hrvatska podsjeća na jedan periferni splitski kvart

Pričali smo s 35-godišnjim Splićaninom čija je prva knjiga, Blizina svega, u kratkom roku osvojila i publiku i kritiku

Ante Zlatko Stolica domaćim je filmskim entuzijastima već poznat; između ostalog, bio je jedan od scenarista Kratkog izleta, koji je 2017. u Puli dobio Zlatnu arenu za najbolji film. Uz to, autor je i nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova. No, nedavno je objavio i svoju prvu knjigu, Blizina svega, i naišao na sjajne reakcije, kako publike, tako i kritike. O knjizi, njegovom stvaralačkom procesu i još pokojoj temi, poželjele smo doznati više, pa smo s njim odlučile porazgovarati.

Profesor hrvatskog jezika, scenarist i pisac

Na naše prvo pitanje, ono koje uključuje predstavljanje čitateljima koji se s njim ili njegovim radom još nisu imali prilike susresti, skromno odgovara kako bi volio reći da se bavi filmovima i pisanjem. No, dodaje, to je tek djelomična istina; radi kao profesor hrvatskog jezika u Privatnoj umjetničkoj gimnaziji u Gundulićevoj, i kako to obično i bude, sve ostalo radi kad stigne. Pitamo ga, s obzirom na njegov scenaristički rad, a onda i objavu knjige, je li pisanje nešto što ga je oduvijek zanimalo, je li uvijek slutio da će napisati baš nešto poput Blizine svega.

Katarina Zlatec

“Pisanje me oduvijek zanimalo, ali to sam sebi nisam dugo mogao priznati zbog pritiska jedne dosta konzervativne sredine koja na pisanje gleda kao na nešto smiješno, u boljoj varijanti, ili kao na nešto ponižavajuće, u goroj varijanti. Ipak, ne mogu nikome ništa zamjeriti – dapače, mogu biti samo zahvalan. Ako pogledam generaciju, dvije unatrag, moji djedovi i bake živjeli su na način koji jedva da se razlikovao od onog u kamenom dobu, a onda su napravili ogroman progres, preselili se u grad, digli kredite, upisali djecu u škole i da sve to isfinanciraju, radili potplaćene poslove u kojima su u velikom broju slučajeva sasvim zaboravili sebe”, priča nam.

Blizina svega je hibrid kratkih i vrlo kratkih priča – sve su povezane istim pripovjedačem i pomalo voajerskim tonom

Nastavlja objašnjavati kako je sve to još jedan razlog zbog kojeg je pribjegao pisanju koje se temelji na stvarnosti; to je manje pisanje, a više bilježenje, i u svemu tome kao da ima ‘manje’ njega. Sličnog se koncepta držao i u filmovima na kojima je radio i, priznaje, ta ga je poetika već pomalo umorila, zbog čega vjeruje da će se od nje, u nekim idućim projektima, ipak pomalo udaljiti. Naravno, morale smo ga zamoliti i da nam ukratko predstavi svoju knjigu, o čemu govori, kome je namijenjena.

“Blizina svega je hibrid kratkih i vrlo kratkih priča – sve su povezane istim pripovjedačem i pomalo voajerskim tonom. Tematski, priče su vezane za dva prostora – splitske priče više su vezane za svijet djetinjstva na jednom istočnom kvartu, a ove zagrebačke tiču se suvremenijeg svijeta, potrage za poslovima, snalaženjem. Namijenjena je maksimalno širokoj publici – naravno, u onoj mjeri u kojoj knjiga danas može široko dosegnuti”, rekao je Stolica.

Bez priznanja publike nema smisla ni pisati ni snimati

Katarina Zlatec

Razgovaramo o prvim reakcijama na knjigu koje, su, barem koliko je nama poznato, mahom bile odlične. “Da, dobio sam nekoliko jako pozitivnih recenzija i još niz lijepih komentara s baš različitih strana. Za svaki od tih komentara jako sam zahvalan i sretan. Stalo mi je do priznanja i do publike – bez toga mi nema smisla pisati ni snimati”, iskren je Stolica. Kad je riječ o negativnim komentarima, kaže kako ga ni oni ne bi smetali. No, činjenica je da oni teže dolaze do autora, jer se rijetko tko odlučuje javiti kako bi vam rekao da je knjiga loša.

U jednom su ga članku prozvali ‘kraljem sms literature’, a o njemu su pisali i kao o novom moćnom glasu hrvatske književne scene. Pitamo ga kako gleda na takve titule, jesu li mu one teret ili poticaj. “Kralj sms literature zvuči mi smiješno. U sms literaturi čak se i mogu pronaći, ali nikako i u ulozi kralja. Nisu mi drage hijerarhije, a ako već postoje, sve bih radije bio u toj hijerarhiji nego kralj – počevši od princa pa do seljaka, roba. No, kako sam i prethodno odgovorio, svaki mi pozitivan komentar imponira i ništa od toga nije mi teret. Realno, ako živimo u Hrvatskoj i želimo se baviti pisanjem, već u startu imamo toliko tereta, pa nam pohvale mogu biti samo poticaj”, odgovara nam.

Naslov prvijenca odjednom je postao jako ironičan

Morali smo se kratko dotaknuti i života u izolaciji s kojim smo svi, posve nenadano, morali suočiti. Kako je kratio vrijeme? Isto tako, pretpostavile smo i da se vjerojatno ni u najluđim snovima nije nadao da će potpuno uobičajeni prizori, koje oslikava u knjizi, jednom postati čisti luksuz.

“Kraćenju vremena rijetko kada pribjegavam, volim da vrijeme ide sporo i dugo. Što se tiče novonastale situacije i onog o čemu sam pisao, mogu se složiti, nije mi padalo na pamet da može do nečeg ovakvog doći – naslov Blizina svega otpočetka je zamišljen kao blago ironičan, ali sada je postao jako ironičan. Promociju knjige održao sam taman dan prije nego je krenula cijela ova panika, to je sretna okolnost, ali sve dalje prebacilo se na internet. Svi govore ‘dobro da imamo barem tehnologiju’ i ne mogu to opovrgnuti, dapače, slažem se – ali tek u online komunikaciji vidim koliko je svijet stao. Tako se barem meni čini. Ne sviđa mi se sterilnost tog online svijeta, iako će možda sada riječ sterilnost dobiti pozitivnu konotaciju”, odgovara Stolica.

Kralj sms literature zvuči mi smiješno. U sms literaturi čak se i mogu pronaći, ali nikako i u ulozi kralja

Ne sviđa mu se, nastavlja, generalno taj kult sigurnosti. Sebe, kaže, ne smatra hrabrim, u što će se uvjeriti i svatko tko pročita njegovu knjigu, ali nešto mu je ipak morbidno u jako sigurnom svijetu kojem se teži. “S druge strane, naravno, ne idu svi prema toj sigurnosti. Mediji su, recimo, prestali izvještavati o migrantskoj krizi što ne znači da i dalje neki ljudi ne kisnu na granicama. Ne znam kako će povijest gledati na cijelu ovu situaciju za pedeset ili sto godina, ali bojim se da nećemo dobro proći”, zaključuje.

Domaća je književna scena puna talentiranih ljudi

Prelazimo na nešto lakše teme, i pitamo ga, kao vrlo upućenu osobu, za pokoju filmsku preporuku. “Ekipa Zagreb Film Festivala pokrenula je nedavno stranicu croatian.film na kojoj se mogu vidjeti mnogi kratki filmovi domaćih autora. Kratki filmovi nisu imali nikakav distribucijski kanal nakon što bi im završio festivalski ciklus, a ovim se to polako ispravlja pa možete besplatno pogledati što snimaju studenti Akademije, entuzijasti i sada već etablirani filmaši”, odmah nam je odgovorio.

Isto tako, pitale smo ga i što trenutačno čita, što bi nam mogao preporučiti. “Trenutačno čitam Priče o zanatima Bore Ćosića, a sinoć je mi je iz nekog dijela mozga izronila pjesma Proglas Gorana Milakovića, objavljena prošle godine, koja je odjednom dobila novu auru”, priča nam.

Situacija je, zapravo, takva da me zemlja u kojoj živim podsjeća na periferni splitski kvart iz kojeg sam otišao

Kad smo već kod teme domaćih autora, zamolile smo ga i za kratki komentar naše književne scene. Nedostaje li mu što, ili bi možda volio da je nečega više? “Književna scena puna je genijalnih i talentiranih pisaca i spisateljica – jedan broj njih i poznajem. Nedostaju nam bolji uvjeti, više podrške države čiju kulturu stvaramo ili se barem trudimo, a situacija je sve više takva da se tražeći bolje uvjete izlažemo podsmjehu pa se u strahu povlačimo. Situacija je, zapravo, takva da me zemlja u kojoj živim podsjeća na periferni splitski kvart iz kojeg sam otišao. Zapravo, situacija je i gora – ljudi koji bi mi znali banuti u tri ujutro dok sam bio dijete i probuditi me da se igramo kauboja, danas mi se doimaju kao Immanuel Kant ako ih, recimo, usporedim s rektorom zagrebačkog sveučilišta”, iskren je Stolica.

Na kraju razgovora, pitamo ga i na čemu trenutačno radi, može li nam otkriti neke buduće planove. “Radim sa svojom ženom jedan horor-dokumentarac. Sporo ga radimo jer se i sami bojimo dok to radimo, ali to mi se čini kao dobar znak kada je horor u pitanju”, odgovara, a mi dodajemo da smo već zaintrigirane.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba