Marija Kulušić o održivoj modi i tome zašto je lan iz Zagorja dostojan skupocjenih kolekcija visoke mode

O održivosti, dizajnu i prezentaciji mode razgovarala sam s dizajnericom koja je prošle godine proglašena najboljom u Hrvatskoj

Na dodjeli Elle Style Awards 2020. godine, Marija Kulušić proglašena je najboljom modnom dizajnericom godine u Hrvatskoj. Dvije godine ranije dobila je istu nagradu, ali za najbolju mladu dizajnericu, a osvojila je i Lift by Perwoll natječaj za mlade dizajnere 2014. godine kao i Open My Med nagradu 2020. godine koja obuhvaća financijsku nagradu i program edukacije u Marseilleu i Parizu.

Kulušić je kao i velik dio dizajnera prisutnih na hrvatskoj modnoj sceni završila Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu (smjer kostimografija) no ističe se svojim pristupom prema modi. Nakon pokretanja vlastitog brenda i ulaska u svijet mode pobjedom na natječaju Lift, vrlo se brzo odmaknula od konvencionalnog načina prikazivanja kolekcija uvriježenog kod nas te je postavila vlastiti ritam. Uz to, odmaknula se i od konvencionalnog načina nabavljanja i obrade tkanina i predstavila nešto inovativno, no nužno za sve brendove danas.

Razgovarale smo o tome zašto smatra da je lan iz Zagorja izrađen na tkalačkom stanu starijem od 70 godina, jednako vrijedan kao i pletiva koja koristi Chanel u svojim kolekcijama visoke mode kao i samom procesu rada i modi danas općenito.

OD DJEČJE ZNATIŽELJE DO PRVE REVIJE

“Odrasla sam u Dubravi, dakle do svoje šeste godine sam živjela tamo s obitelji gdje sam i pohađala vrtić, a netom prije nego sam krenula u školu odselili smo u Brezovicu gdje su moji roditelji sagradili obiteljsku kuću”, priča mi Marija. Rano djetinjstvo pamti, kaže, po svojoj izrazito divljoj naravi od koje u odrasloj Mariji nije ostalo mnogo naznaka. “Bila sam vrlo živo dijete, zapravo potpuna suprotnost od osobe u koju sam odrasla. Znala sam odlutati i ne vratiti se kući po cijeli dan dok bi me roditelji zabrinuto tražili svuda po naselju, a ja bih se igrala s nekim koga sam upoznala taj dan.”

Kroz njihovu je kuću tada, nastavlja, prolazilo mnogo ljudi. Bilo je ratno doba i nerijetko je bilo izbjeglica, uglavnom obitelji i poznanika. “Ja to nisam baš razumjela i veselilo me što smo stalno imali goste pa sam uvijek bila ta koja ih je zabavljala izvodeći razne gluposti skupa sa sestrom.” A na moje pitanje je li već tada imala poriv da se izrazi kroz modu, kaže, baš i ne. No fascinirale su je neobične stvari. “Kod moje tadašnje najbolje prijateljice sam dolazila vrlo često u posjetu, a budući da su joj roditelji oboje umjetnici upijala sam fotografije, slike, uređenje njihove kuće. Iako mi mnogo toga tada nije bilo jasno, bilo mi je zanimljivo.”

Vrlo brzo sam (srećom) shvatila da [tjedan mode] nije za mene, čak mi je utjecalo loše na zdravlje pa je bilo logično da krenem s radom po nekim svojim pravilima

Ne sluteći gdje će je to odvesti, upisala je Tekstilno-tehnološki fakultet i prije samog završetka studija prijavila se na natječaj Lift by Perwoll s prvom kolekcijom – i pobijedila. “Natječaj me zapravo pogurao da krenem ozbiljnije s dizajnom. Nisam imala plan što ću nakon što završim obrazovanje pa je pobjeda na natječaju prije završetka fakulteta zaslužna za taj put gdje sam dobila priliku predstaviti se na tjednu mode.”

Brzo je tako, još kao studentica, zakoračila u svijet hrvatske mode i iskusila kako je to imati reviju na tada najvećem modnom događanju Fashion.hr, no entuzijazam nije trajao dugo i Marija je krenula tražiti drugi, za sebe bolji put. “Vrlo brzo sam (srećom) shvatila da to nije za mene, čak mi je utjecalo loše na zdravlje pa je bilo logično da krenem s radom po nekim svojim pravilima”, kaže. “Znala sam da će mi trebati dugo da dođem do ljudi, ni danas ne mogu reći da sam sigurna, to je vječita borba.”

PRIZEMLJENOST IZNAD EGA

Mariju su i prije modnog dizajna, oduvijek zanimali kostimi. Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu zato je odabrala smjer kostimografije koji je tada vodila profesorica Nina Režek-Wilson. “Htjela sam zapravo naučiti više o kostimografiji te steći neko iskustvo na tom polju”, kaže Marija o tom periodu svog života. “Ambiciju sigurno imam, volim taj proces istraživanja pa skiciranja, u toliko slojeva se kostim može raščlaniti i to može biti toliko jednostavno, a u isto vrijeme je fascinantno. Biti kostimograf je izuzetno težak i zahtjevan posao, meni je to bilo naporno psihički. Moraš puno raditi s ljudima, a ljudi znaju biti svakakvi, ima tu i puno ega, meni je draža prizemljenost.”

Ima tu i puno ega, meni je draža prizemljenost

Osim rada i natjecanja u Hrvatskoj, Marija se otpočetka karijere okrenula i natjecanjima u inozemstvu među kojima je bio i Fashionclash u nizozemskom Maastrichtu, a sve su joj te stepenice omogućile da spozna što zapravo želi kao i koja niša u velikom svijetu mode čeka upravo nju. “Nakon par predstavljanja na Fashion.hr-u brzo sam krenula samostalno i shvatila sam da je to jedina moguća opcija s kojom ću biti zadovoljna”, govori. “Prijavila sam se na par natječaja, ali više puta sam zapravo dobila poziv za prijavu ili nešto direktno, organizatori su već vidjeli moj rad pa su me odlučili pozvati. Svako od njih je vrijedno iskustvo – za početak mislim da što više toga vidiš (govorim o tuđem radu) tim bolje razumiješ što ti se sviđa ili ne sviđa te se na taj način možeš lakše profilirati kao brend (osim ako nisi ni blizu dorastao pa se služiš tuđim radom). Zato je bitno kretati se, putovati, gledati, natječaji su dio toga, a usput dobiješ pažnju
koja možda otvara neka druga vrata.”

ODRŽIVOST NAM TREBA POSTATI SVAKODNEVICA

“Veselim se danu kada se ovo pitanje neće uvijek isticati, no tu smo gdje jesmo, a rekla bih da smo tek zagrebli (mislim i na sebe)”, odgovara mi Marija na pitanje kada i kako se odlučila početi raditi s deadstock materijalima, prirodnim bojenjem tkanina i drugim održivim praksama koje za sada prakticira jako mali broj dizajnera u Hrvatskoj (a ni na svjetskoj razini situacija još nije idealna). “Mislim da sada valjda shvaćamo da nema druge opcije osim djelovati u skladu s održivim praksama. Bitno mi je da ljudi mijenjaju navike, da se kupci preodgoje i razviju sklop gdje će vrlo dobro razmisliti što i gdje kupuju, kako je i gdje izrađeno.”

Modna industrija drugi je najveći zagađivač okoliša svijeta, a što šteti okolišu, šteti i ljudima. Što iz perspektive zdravlja jer velik broj ljudi radi s otrovnim kemikalijama koje se koriste za bojadisanje tkanina, što iz perspektive modernog ropstva jer radnici u modnoj industriji, većinom žene, primaju vrlo niske naknade za svoj rad. I to ne samo u zemljama trećeg svijeta, moderno je ropstvo u modnoj industriji zabilježeno i u Velikoj Britaniji.

Posebno me vesele antikni materijali nastali u Zagorju. Da takvo nešto otkupljuju veće modne kuće bilo bi dostojno visoke mode

Marija taj problem rješava na niz načina od proizvodnje u malim serijama do zadržavanja gotovo svih koraka u lancu proizvodnje na lokalnoj razini, no čini se da najveću pažnju pridaje izboru tkanina. Kupuje deadstock tkanine (viškove koji se nisu prodali), otkupljuje već korištene sirovine i nabavlja antikne materijale izrađene u Hrvatskoj. “Posebno me vesele antikni materijali nastali u Zagorju,” kaže mi. “Većina ljudi uopće nije svjesna kakvim se to procesom izrađivalo i koliko je truda i vremena utrošeno u dužni metar takve tkanine. Da takvo nešto otkupljuju veće modne kuće bilo bi dostojno visoke mode – o tolikom blagu govorimo. Dok nam je takvo nešto dostupno ‘pod nosom’, a ne služimo se time, onda znaš da je najveći problem u mentalnom sklopu.”

Ta metoda korištenja starih tkanina i pretvaranja u nešto novo zove se upcycling. To je jedna od najodrživijih praksi jer osim ljudskog, ne trošite nikakve resurse da biste proizveli novi komad odjeće. No, budući da se radi o ostatcima koji često dolaze u ranim oblicima i količinama, takav način rada za dizajnera može biti izazovan. “Takvi se materijali otkupljuju pa je stoga sve izrađeno na takav način i vrlo ograničeno. I takav materijal mora biti u pristojnom stanju pri otkupu, a zatim se čisti i uređuje kako bi se mogao koristiti iznova”, opisuje Marija ovaj proces. “Tehnika upcyclinga je posebna upravo zbog tog faktora ograničenja i ljudi sve više to razumiju te cijene činjenicu da taj predmet neće biti dostupan masama.”

DANAS UZ KOMAD ODJEĆE KUPUJEMO I FILOZOFIJU BRENDA

Kad nešto nije dostupno masama, to najčešće nosi i svoju cijenu. Marija kaže da svoje cijene određuje prema standardnim smjernicama za dizajn i dodaje da nije pobornica radikalne transparentnosti koji zagovaraju brojni brendovi danas kao jednu od važnih praksa održivosti. Ona je važna za velike brendove čiji lanci proizvodnje se protežu kroz nekoliko zemalja, kroz različite tvornice za tekstil, zatvarače, za bojadisanje tkanine, za print, za vez i još tko zna što. U takvom ogromnom lancu često dolazi do neetičkih postupanja kako prema radnicima tako i prema okolišu zbog čega radikalna transparentnost definitivno jest nešto na čemu treba inzistirati barem kad su u pitanju high street brendovi.

Međutim, kod manjih brendova vi kupujete i, kako kaže Marija, filozofiju brenda. “Činjenica da ima brendova koji su transparentni je pohvalna, no mišljenja sam da je u pitanju cijeli paket, dakle kupujem brend radi puno stavki te ću vrlo dobro znati kakva je filozofija i prakse brenda, transparentnost mi stoga nije presudna”, kaže Marija. “Ta stavka je bitna, ali nije jedina bitna. Luksuzni brendovi takvu praksu zasigurno neće upotrebljavati još dugi niz godina jer im naprosto nije potreba za prodaju. Da high street brendovi postanu transparenti, mislim da bi se mnogo ljudi šokiralo činjenicom koja je cijena izrade tih predmeta, a možda bi se onda i zapitali tko ih je i u kojim uvjetima izradio za taj novac. Dok su vlasnici high street kuća jedni od najbogatijih ljudi na svijetu jasno nam je da transparentnost neće tako skoro na velika vrata.”

Da high street brendovi postanu transparentni, mislim da bi se mnogo ljudi šokiralo činjenicom koja je cijena izrade tih predmeta

Marija kod izrade svojih kolekcija ulaže puno vremena u promišljanje koncepta te, kaže, vrlo malo čak možda i premalo, razmišlja o stvarnom stanju na tržištu (“Uopće ne razumijem taj aspekt posla niti me on zanima, no znam da je bitna stavka i dok se ozbiljno ne posvetim tome ni posao neće rasti.”). Kolekciju obično počinje graditi oko nekog detalja ili teme koji je u to vrijeme okupiraju i intrigiraju. “Trudim se što manje gledati tko što radi jer čovjeka to ponese, ostane u podsvijesti, zato puno skiciram i istražujem temu kojom se bavim. Treba mi duži vremenski period, ali smatram da tako i mora biti, ne vidim drugu opciju za sebe.”

Kad je kolekcija gotova, Marija je prezentira putem fotografija, od revija je davno odustala. Želja joj je, kaže, neka vrsta fizičke prezentacije koja bi bila u potpunosti u njenoj organizaciji no poučena aktualnim zbivanjima u svijetu ne planira ništa. Našu modnu scenu vidi više kao skupinu pojedinaca koji, baš kao i ona, guraju naprijed sami za sebe i idu dalje neovisno o tome što se događa s tjednima mode.

Međutim, žao joj je što mladi talentirani dizajneri nemaju više prilika pokazati se javnosti i dobiti šansu za prikupljanje financijskih sredstava. “Ima ovdje i zanimljivih mladih ljudi kojima treba pomoć, financijska i edukacijska. Veselilo bi me da netko doslovno ‘iščupa’ par talentiranih mladih ljudi i pomogne im da se razvijaju na pravi način jer koprcanje u modi za većinu kod nas vrlo kratko potraje.”

Sama trenutno radi na novoj kolekciji i, kako kaže, rješava aktualne probleme pred kojima se našla. “Dobila sam neke ponude za koje još ne znam kako će se razviti, tako da se fokusiram na to sada. Tražim zemljište za gradnju kuće i nadam se da ću to ostvariti u skoroj budućnosti, to mi je zasad dosta.”