Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

Intervju

Arhitektica Lidija Lijić peterostruka je prvakinja u ronjenju, alpinistica, slobodna penjačica i pilotkinja

“Ne bojim se ni visine ni dubine, ali bojim se mirovanja. I želim da ljudi uzmu prirodu ozbiljno u obzir”

Nekako se nadam da ćete naići na ovaj tekst u rano jutro, u trenutku kada taman odustajete od odlaska u teretanu ili od trčanja prije posla. Ili u subotu, kada vas prijateljice nagovaraju da pođete s njima na Sljeme, ali vi radije birate ostajanje kod kuće jer vas čeka previše nekog drugog posla. Zašto vam to želim? Jer nakon što pročitate ovaj razgovor s Lidijom, peterostrukom svjetskom prvakinjom u ronjenju na dah, alpinisticom, pilotkinjom i slobodnom penjačicom, i to je samo dio njenih aktivnosti, odmah ćete krenuti navlačiti tajice.

Lidija Lijić bavi se ronjenjem na dah već deset godina, srušila je Guinnessov rekord u zaronu ispod leda, popela se na Himalaju i Kilimandžaro, osvojila alpski vrh Grossglockner, ronila je na Galápagosu i u Crvenom moru, jedina je pilotkinja Aerokluba Split, a sve to uz svoj redovni posao arhitektice u Splitu kojim se bavi osam sati na dan. No, ovo nije priča o njezinim uspjesima, već o strahovima. I motivaciji, koja je ključ svega. Sve što je poželjela, Lidija je provela u djelo, i to odmah. Što je većini ljudi i dalje velika nepoznanica.

Alpinizam, pilotiranje, ronjenje…

Aleksandar Selak

“Da, teško mi je mirno sjediti u uredu cijeli dan, priznajem. Ali nije ni da mi je lako svaki dan nakon posla ići trenirati na bazen ili u dvoranu. Moje radno vrijeme je od sedam do tri, nakon čega slijede moje sportske aktivnosti. Alpinizam i pilotiranje ostavljam za vikende i to mi je potrebno iz nekih drugih razloga, to mi otvara neke druge perspektive i odmara me na neki drugi način jer tada udišem drugačiji zrak. Ljudima oko mene baš nije jasno zašto mi treba još i to, ali tako je”, objašnjava mi Lidija svoju jarku potrebu za aktivnošću što ne bi bilo toliko čudno da većina njezinih aktivnosti nisu ekstremne.

“Nije postojao neki određeni trenutak u kojem sam shvatila da me uzbuđuju ekstremni sportovi, to je više došlo postepeno. Uvijek sam se voljela baviti sportom, ustvari bilo kakvom aktivnosti, a još više od toga privlačio me odlazak u prirodu. Priroda me privukla svakom sportu, pa je tek onda potreba za njom nekim slučajem krenula u ekstreme.”

Priroda me privukla svakom sportu, pa je tek onda potreba za njom nekim slučajem krenula u ekstreme

A tu je ronjenje na dah, penjanje, pa čak i vožnja aviona. U srednjoj školi bavila se tenisom, a zatim je otišla studirati arhitekturu u Veneciju i tamo je otkrila ronjenje. U Italiji je tada postojao niz ronilačkih klubova, tako da joj je to bilo poprilično jednostavno.

“Moja sportska karijera započela je tenisom, no on me nije zadržao. Zatim sam se počela baviti sportskim penjanjem i to mi je bilo odlično te se ta ljubav razvila u alpinizam. Onda me privuklo i ronjenje. Prvo sam ronila na boce no onda sam shvatila da mi treba nešto više od tog turističkog pristupa moru, razmišljala sam kako mora postojati nešto još bolje i tako sam počela trenirati ronjenje na dah. Tu sam otkrila najljepšu dimenziju boravka pod morem.”

Aleksandar Selak

Kada to sve slušate, kod Lidije kao da straha uopće nema, ali onda ipak saznajem da je on itekako prisutan, samo je ona odlučila direktno se suočiti s njim. “Oduvijek me puno toga zanimalo tako da je znatiželja ta koja me privukla svakom sportu. Nije da nemam strahova, ali je želja za nepoznatim jača i to me tjera da ih nadiđem. Jer oni su sastavni dio života, osobito kada nešto radite prvi put. Recimo, kada sam prvi put pilotirala sama, naravno da sam umirala od straha, ali je želja za finalnim osjećajem bila jača. U alpinizmu je to sljedeći vrh, u ronjenju bolji rezultat, i kako se pomiču te granice tako se pomiče i želja za nečim novim.”

Sport i arhitektura, njen idealni balans

Instagram @lidija_lijic_

Danas je jedina ženska članica Aerokluba Split. “Jedan dan ležala sam na travi, promatrala nebo i razmišljala kako mi je lijepo. I onda je iznad mene proletjela jedrilica i sljedeća misao mi je bila ‘A kako je tek njima gore lijepo.’ I taj ponedjeljak upisala sam tečaj letenja.”

I upravo to je tajna njezinog uspjeha. Sjećate se uvoda u ovu priču? Lidija ne odustaje i njezin moment odluke da se aktivira brz je i jednostavan. A da bi sve bilo još intrigantnije, nju kretanje odmara, a najveća kazna joj je mirovanje. “Imam u sebi taj neki nemir koji mogu utišati samo s aktivnosti, ona me umara i umiruje. Naravno da znam ponekad pustiti glazbu i čitati knjigu, ali jako rijetko jer mirovanje me ne umiruje, već me čini nervoznom. Najbolje se osjećam kada se krećem.”

Instagram @lidija_lijic_

Sportovi je ipak nisu potpuno obuzeli jer paralelno uživa u svom poslu arhitektice. “Arhitektura i ekstremni sportovi su mi super kombinacija jer arhitektura traži kreativnost. Kada kao arhitekt gledate stvari samo iz jedne perspektive onda ih samo nanovo ponavljate, a ovako imam priliku sagledati stvari koje radim iz različitih kuteva, i svaki put dobijem novu perspektivu. Meni je boravak u prirodi užasno inspirativan za ovo čime se bavim i često se ta inspiracija poslije nađe na papiru.”

Imam u sebi taj neki nemir koji mogu utišati samo s aktivnosti, ona me umara i umiruje

“Trenutno sam se našla u brodogradnji i to mi je strašno zanimljivo i izazovno. A upravo balans mog sportskog života i struke je ono što me usrećuje, tako da se namjeravam baviti i jednim i drugim još jako, jako dugo. Brodogradnja je zanimljiva jer sa sobom donosi brojna ograničenja. Drugačije je kada projektirate nešto statično, a drugačije kada je nešto na vodi”, odgovara mi Lidija na pitanje kako to da se nije odlučila u potpunosti posvetiti svojoj sportskoj karijeri. No, struka joj još nije dosadila te baš suprotno, ona joj daje idealni životni balans.

Instagram @lidija_lijic_

A kada smo krenule nabrajati sve njezine uspjehe, Lidija se nije ni mogla sjetiti baš svih, što je pokazatelj koliko stvarno uživa u samom putovanju prema cilju i iskustvima koje proživljava. “Moj najveći osobni uspjeh je taj da se bavim ovime čime se bavim i da imam dovoljno volje i energije da to sve mogu.

Puno mi je veća sreća kada mi netko priđe i kaže kako je pročitao moju priču i kako mu je to promijenilo dan, kako ga je taklo. Zato bih jednog dana voljela snimiti i seriju o podmorju, voljela bih ljudima približiti tu neku cijelu dimenziju koja im je ovdje samo se nikad nisu odvažili istražiti je. More je nevjerojatna stvar. I baš mi je nevjerojatno da ljudi ne znaju koliko se toga zbiva u njemu.”

Instagram @lidija_lijic_

Nedavno je postala i ambasadorica svjetske organizacije Sea Shepherd koja će početi djelovati na području Hrvatske. “Jadransko more je vrlo veliko i ima tu puno problematike, o kojoj se uopće ne priča. Kod nas je to još uvijek nekako prikriveno, za razliku od vani.

Jedan od najvećih problema su plastika i mikro plastika kao i činjenica da na neke vrste riba ne postoji lovostaj, pa zatim mreže koje ostaju u moru i ugrožavaju ribe, kao i broj chartera čije posljedice apsolutno nitko ne sanira osim lokalnih ronilačkih klubova koji onda svojevoljno čiste smeće koje oni ostave. A zemlja smo koja živi od turizma pa onda ne znam kako smo tako zanemarili i to naše more”, opisuje mi detalje njihove zajedničke suradnje koja će uskoro biti predstavljena i javnosti.

Muški svijet, ili ipak ne?

Instagram @lidija_lijic_

Lidija je petite žena i kaže mi kako često razočara ljude svojom pojavom jer svi očekuju da će doći netko puno veći i snažniji. “To bude stvarno zabavno, nitko ne očekuje vidjeti mene. Ali sportovi kojima se bavim ne zahtijevaju veličinu i fizičku snagu, više snagu psihe, što ljudi zaboravljaju.”

Pitam je znači li to da su i muškarci prema njoj obzirniji? “U  sportu su žene i muškarci izjednačeni. Kada idemo u planinu, ja sam žena koja nosi svoj ruksak, nitko ga neće nositi umjesto mene. Mi smo na planini dva planinara, a u ronjenju dva ronioca, nema tu ništa više od toga. Žene se ne štede. Tu postoji ravnopravnost i to mi je u redu.

Ali ono što je smiješno je to što se onda to preslika na stvarni život – e to bih voljela da je drugačije. Jer često dobijem komentar u stilu ‘Što ću ti sada nositi vrećicu od dvije kile kada inače nosiš sedam kila na leđima!'” priča mi Lidija kroz smijeh.

Često dobijem komentar u stilu ‘Što ću ti sada nositi vrećicu od dvije kile kada inače nosiš sedam kila na leđima!’

Populacija žena u ekstremnim sportovima raste, a u ronjenju ih ima čak više nego muškaraca – kada se radi o sveukupnoj populaciji, dok ih je u natjecateljskoj podjednako. “Žene imaju bolji mindset kada se radi o sportovima za koje je potrebna mentalna snaga. Ronjenje je nešto što traži smirenost i zahtjeva kontrolu, što su više ženske osobine. U ronjenju ne možete imati zacrtani cilj ili očekivanja. Svaki zaron je priča za sebe i projekcija je vaših trenutnih mogućnosti, nema forsiranja. A žene su smirenije i bolje u tome.”

“Zaroni traju oko tri minute i stvar su potpune kontrole”, nastavlja mi opisivati. “Zaranjanje je jedan predivan osjećaj. Počinje s trenutkom kada uzmete taj zadnji udah i onda nestajete ispod površine. Slijedi blago pucketanje u ušima i okružuju vas sve nijanse plavetnila. Kako pritisak postaje jači tako osjetite da vas more sve jače grli, a onda nakon dvadesetak metara slijedi slobodni pad – jedan od najljepših osjećaja na svijetu i jedan od razloga zašto ronioci obožavaju ovaj sport. To je ono za čime svi žudimo, tim apsolutnim osjećajem slobode. I nakon ostvarene dubine polako kreće put prema gore.”

Nakon dvadesetak metara zarona slijedi slobodni pad – jedan od najljepših osjećaja na svijetu

Do sada nije imala neugodna iskustva po pitanju opasnosti za život. “Ne, postoje ugodniji ili neugodniji zaroni, ali nemam neko iskustvo zbog kojeg bi se prestala baviti ronjenjem. Naravno, ako u nekom trenutku pretjerate, pred sam kraj može doći do nedostatka kisika, ali to dolazi kao posljedica forsiranja.”

Rušenje Guinnesovog rekorda

Instagram @lidija_lijic_

Nedavno su se vratili sa svjetskog prvenstva u Nici, odradila je zaron na Himalaji, a uskoro će organizirati novo osvajanje Guinnesovog rekorda u ronjenju na dah. “Netko ga je u međuvremenu srušio i treba ga vratiti!”, smije se Lidija. ”Mislim da sa zakačena za te neke emocije koje dobivam kroz sport i aktivnosti, to mi je vrijedno življenja. Ovi sportovi nisu toliko opasni koliko je opasno kako im pristupate i kako ih prakticirate.

Ja sam se više puta okrenula i odustala od vrha neke planine jer smo procijenili da, zbog vremena ili nekih drugih razloga, danas nije pametno ići do kraja. I tko zna, to nas je možda spasilo. Jer ta planina bit će tamo i sutra. Tako da nisu sportovi toliko opasni koliko naša psiha i procjena naših mogućnosti.”

Instagram @lidija_lijic_

Zanimljivo je kako i upravo u alpinizmu osjeća najviše straha jer planina vas uvijek može iznenaditi, prvenstveno promjenom vremena, tako da se radi o najmanje kontroliranim uvjetima. Dok se ronjenje i let mogu kontrolirati. “U alpinizmu sam najviše puta osjetila što znači kada je situacija van moje kontrole, a to nije lijep osjećaj.”

I dok većina ljudi zazire od promjena, ona zazire od stajanja, stagniranja, nenapredovanja i svakodnevnice. “Imam užasnu želju pozivati ljude na ronjenje ili u bilo kakvu prirodu jer bojim se da mnogi ne znaju ni što propuštaju. Ne mora to biti Himalaja, može biti i Sljeme ili sjedenje na travu u parku. Samo da doživite prirodu, ona uistinu može usrećiti.”

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba