Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

intervju

Koliko puno smo prazni? Odgovor na to provokativno pitanje ima ovih pet moćnih žena

Uoči premijere nove predstave u zagrebačkom HNK razgovarala sam s autorskim timom. Evo što su mi otkrile o uzbudljivoj predstavi Praznine

Što kada ni uspješna karijera, ni stabilan obiteljski život, pa čak ni vječna potraga za sobom ne mogu omogućiti dubinski mir? Do koje se granice sreća može mjeriti standardima drugih? Je li teror savršenosti samo uljepšana praznina oko nas i u nama? Je li tragedija suvremenog društva imati više nego bilo koja generacija prije i, unatoč svemu, biti nesretan? Ili još kraće: koliko puno smo prazni? Pitanja su to koja detaljno istražuje i preispituje umjetnička organizacija Odeon Art, koja u koprodukciji s HNK-om Zagreb i Školskom knjigom d. d. postavlja autorski projekt Praznine, predstavu koja danas, u subotu 11. svibnja, ima svečanu premijeru.

U netipičnom izvedbenom prostoru, preciznije u tonskoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, bez uobičajene odvojenosti od izvođača, publika je zapravo pozvana na svojevrsni event, u sklopu kojeg uranja u prostor predstave u kojoj su tri protagonistice istodobno i slučajne sudionice. Njihove priče, ispričane uz pomoću različitih medija, govore o nesnalaženju u današnjem svijetu beskrajnih mogućnosti iluzija koje su nametnute visoko estetiziranim slikama tuđih života, izbora i odluka koje nekontrolirano konzumiramo na društvenim mrežama. Sve se to odvija u današnjem društvu, za koje autorice predstave sugeriraju kako ono sreću nerijetko pretvara u obvezu, vrijednosti relativizira, a uspjeh nameće pod svaku cijenu. Tri žene pokušavaju shvatiti kako gube svoj autentični glas i tonu u vlastite praznine, a one su svuda oko nas.

Tri potpuno različite glumice i tri potpuno različita lika

Vjerujem da je i vas kao i mene ovaj uvod zaintrigirao. A ako svemu tome pridodamo i da koncept ovog novog kazališnog komada koji je nastajao godinu dana uključuje videa, kratke filmove koji su stvarani isključivo za predstavu, dijapozitive, umjetničke slike, originalnu autorsku glazbu, specijalno dizajniran zvuk, potpuno promijenjen izgled izvedbenog prostora, i to sve u kombinaciji s trima ženama na sceni (i neizostavnim autorskim timom iza scene), a koje pokušavaju shvatiti kako gube svoj autentični glas i tonu u vlastite praznine, onda sa sigurnošću možemo reći da je to predstava na koju bismo svakako trebali obratiti pažnju i zapitati se, koliko smo zapravo prazni i na kojim sve razinama.

Kako bih doznala što više o ovoj predstavi, ali i onima koji stoje iza nje, točnije autorskom kolektivu sastavljenom od pet moćnih mladih žena, okupila sam ih usred probe, posjela za doslovno okrugli stol i jedan kvalitetan ženski razgovor zarolao se sam od sebe. Evo što su mi sve rekle o svojim Prazninama Ana Marija Žužul (kreativna producentica i glumica), Dubravka Lelas (glumica), Ana Vučak Veljača (glumica), Morana Novosel (redateljica) i Kristina Kegljen (dramaturginja).

“Pa, nakon što sam završila Akademiju dosta dugo sam htjela započeti neki projekt u kojem hijerarhijske uloge ne bi bile čvrsto utemeljene, odnosno da to bude projekt u kojem svi sudjeluju podjednako, kao u nekom kolaborativnom procesu. Kontaktirala sam svoje kolegice s glume, okupili smo polako tim za Praznine, i onda je rad na ovoj predstavio krenuo i trajao oko godinu dana” ispričala mi je odmah na početku razgovora Ana Marija, kreativna producentica i glumica u predstavi te pojasnila kako je ovo bio neki početni projekt gdje su htjeli isprobati kako funkcionira takav način rada, odnosno što sve mogu napraviti eksperimentirajući.

Aktualnost odabira teme

Ana Marija Žužul

S obzirom na to da su u predstavi na sceni tri potpuno različita lika, tri žene, jedna od njih je i Ana Vučak Veljača. “Mislim da je ovo bilo jedno sjajno iskustvo gdje smo se ne samo generacijski okupile, nego je tu prisutna i neka ženska energija. Sve smo slične i mislim da je odlično da se ljudi povežu na taj način, pogotovo ako se radi o osobama koje su zajedno studirale, odrastale u istom periodu, jednako promišljaju o današnjem suvremenom životu. Pritom imamo i neke slične dodirne točke i razmišljanja o onome što nas zapravo zanima, kako u umjetnosti tako i u životu. Jako smo zadovoljne s ovim projektom koji smo stvorile i bitno je naglasiti kako smo nas pet sudjelovale kao jedinstven autorski tim u stvaranju, kako priče tako i predstave.”

Slično razmišlja i Kristina, dramaturginja koje je izrazito bitna karika u ovom ženskom lancu i koja kaže kako su se baš nekako dobro potrefile na temu, koja je, čini se, svima interesantna i vrlo bliska. “Zapravo se bavimo pričom koliko smo se distancirali sami od sebe, koliko nas je ovaj konzumerizam u kojem se ne trguje više samo nekim konkretnim materijalnim stvarima, nego i emocijama i fenomenima koje ljudi osjećaju unutar sebe, obuzeo. Mislim da smo dobro uboli tu temu, koja bi mogla biti zanimljiva ne samo našoj generaciji, nego i svima drugima izvan te skupine. A, sudeći prema nekim reakcijama publike na generalnim probama, gdje su bili ljudi i 50+, dobili smo i vrlo ohrabrujuće komentare da smo se potrudile i uspjele opisati svoj život, odnosno našu generaciju u cijelosti.

Iritacija proizašla iz sveprisutne površnosti društva

Kristina Kegljen

Kada pričamo o samim likovima, nositeljicama cijele priče, one su građene na tri posve različita individualna primjera. Kako mi priča Ana, u pitanju su tri potpuno različita lifestylea, dakle one nisu u istoj branši, nemaju iste interese i vode potpuno različite načine života. “Preko njihovih individualnih problema koji ih stalno more, ali i kroz neke iskustva starijih, sadašnjih i nekih budućih generacija, mislim da smo uspjele dobiti tu univerzalnost problema s kojim se svaki gledatelj, nevezano za dob, može poistovjetiti ili barem prepoznati obrasce ponašanja s kojima se sigurno nekada susreo.”

Zanimalo me i što ih je sve redom naživciralo u društvu kao svojevrsni okidač u nastajanju predstave. “Realno, današnji život se promijenio, komunikacija je postala drugačija, ljudi sve više komuniciraju preko društvenih mreža, što nije nužno loše, nego drugačije. Mi smo išle zapravo preispitati kako se to odnosi na mikro zajednice i individualne priče.” kaže Ana te nadodaje Kristina i objašnjava kako su htjele objasniti da mnoge stvari koje nas danas okružuju u životu, i kroz koje se identificiramo su često površne, samo što ih mi možda ne doživljavamo površnima. “No, s druge strane, danas su nekom te neke stvari površne, a nekom tko se realizirao prije 30 godina možda nisu, jer on nema takav blizak doticaj sa stvarima koje nas sada okružuju. To je taj neki clash na koji stalno nailazimo”.

Razrada likova, suradnja i odluke jedinstvenog autorskog kolektiva

Ana Vučak Veljača

Na temu zajedničke suradnje i kako je to raditi zapravo u kolektivu koji djeluje i donosi odluke zajedno, više mi je otkrila Dubravka. Kaže kako je nerijetko problem kad je na vrhu jedna vizija, jedna osoba, jedan svjetonazor jer to je onda jedan um. “Kad spojiš više umova, nas pet, više različitih ljudi, dolazi se do bogatijeg sadržaja, i teksta i konteksta, u kojem vidiš puno različitih nijansi, materijal je onda puno kompleksniji. Cilj je bio da svatko nekako doprinese projektu sa svojim nekim pogledom na temu. Naravno, bilo je tu izazova, posebno kad imaš različita mišljenja, jer moramo svi doći i do sporazuma. Bilo je i razilaženja, bilo je rasprava. No, dobili smo puno zanimljiviji materijal. To je stvar života koji nije crno-bijeli, a ima puno nijansi, kompliciran je. Veći tim je veće bogatstvo.”

S obzirom na to se da uvijek teško odvojiti od likova, zanimalo me i jesu li oni krojeni na vlastitim iskustvima, generalnoj klimi u društvu ili je u pitanju kombinacija. “Da, kombinacija je, jer ja sebe ne mogu u potpunosti odvojiti od lika. Svoja iskustva vučem iz okoline i same sebe na temelju čega krojim lik onako kako želim. Detaljno smo razrađivali likove tako da smo za početak svaka od nas napisale razne karakterizacije sebe. Točnije, dramaturginja Kristina nam je dala zadatak da napišemo monolog svog života, ali kao da smo starice od 80 godina. I tu se onda prelomilo za dalje i cijeli stvaralački proces. Htjele smo iskritizirati danas tu veliku liberalizaciju svega jer se često dogodi čovjeku da se izgubi u svi tim svojim željama i silnima mogućnostima.” objašnjava Dubravka. Nisam mogla ne primijetiti kako su u timu samo žene, odnosno da je u pitanju ženski kolektiv, pa me zanimalo je li to namjerno ili slučajno i kako je zapravo ženi režirati žene.

Praznine su svuda oko nas

Dubravka Lelas

“Tu je pitanje zapravo cijelog procesa, a u ovom projektu režija je nekako došla zadnja, jer sam se posljednja pridružila, što je neobičan proces. Način na koji smo mi radile je bio sjajan, došla sam kao netko tko će cijelu stvar pomaknuti s papira u prostor. Ali, specifično je raditi u grupi općenito, a ovdje kod nas je bila i specifična dinamika rada. Puno se raspravljalo i debatiralo. Puno smo radile na glumačkim improvizacijama iz čega je proizašlo ono posljednje. Izvedba se stvarala iz improvizacija glumica, pa onda i obrade materijala. Tako je nastajao i transkript koji se stalno mijenjao. Imale smo 200 stranica teksta na kraju, koji smo uspjele sažeti u oko sat vremena predstave. Jako je bio bitan taj kolaborativni moment, ne samo da radimo zajedno, nego i odluke koje zajednički donosimo.” priča mi Morana, redateljica predstave, dok se na temu ženskog kolektiva odmah osvrnula Ana i kazala kako se on formirao spontano. Kaže da su se prvo postavile kao glumice, pa su onda došle redateljica i dramaturginja, no da ništa nije bilo striktno. “Ali, u ostatku tima imamo jako puno muškaraca koji su cijelom procesu dali veliki doprinos.”

Morala sam se dotaknuti i samih praznina kao pojma i značenja u samoj predstavi, kao naziva i kao simbola te kao teme. “Da, generalna tema svega je kroz likove ta praznina, a praznine su univerzalne. One mogu biti izvana i iznutra, mogu biti u društvu, unutar nas, gdje mi imamo neka mjesta koja si ne želimo priznati, frustracije, nezadovoljstva koje onda skrivamo od sebe, distanciramo se od drugih, od samih sebe, i ne znamo tko smo kada se stvaraju te neke bolne točke u nama koje zapravo svi dijelimo, a to su upravo te praznine.” priča mi Ana Marija, no nadodaje kako nije u pitanju neka mračna priča u predstavi, da ne bih krivo shvatila. Kaže kako nitko od likova nema tragičan život, te da se nikome ništa loše ne događa. “Ovo su obični ljudi. Htjele smo predstavu koja će obuhvatiti naizgled osobe koje imaju super živote, a iznutra se odvija drama, što ne znači da je ona bezvrijedna jer se odvija unutra, i jer je za druge nevidljiva.”

Svi ste pozvani na ovaj korporativni event

Morana Novosel

S obzirom na to da sam djevojke omela usred probe na samom mjestu održavanja današnje premijere, nisam se mogla oteti dojmu i same scenografije te kako je sve zamišljeno, a riječ je o neobičnom konceptu, ali i mjesta održavanja. U pitanju je zapravo manja dvorana, a sve izgleda kao da ste ušetali na kakav event, pa sam tako s djevojkama za vrijeme intervjua sjedila za okruglim stolom za šest osoba. Stvarno sam se osjećala kao da sam upala na neko događanje. Osjetila sam i da bi se tu mogla dogoditi kakva interakcija s publikom. “Ne, ne provociramo publiku u predstavi. Ali u ovom našem procesu do premijere je zapravo najteže to što se publika zamišlja. Fali nam taj neki moment nadogradnje svega što smo napravile u korelaciji s publikom, a nje još nema. Ova predstava će se tek sad završiti na generalnim probama kada imamo publiku. S te strane to je neki potencijal u kojem će predstava zapravo uvijek rasti.” priča Kristina te objašnjava i kako su uopće došle do koncepta.

“Razmišljale smo prvo u kakvom prostoru bi se ta tri ženska lika našla i zašto. Onda smo došli do korporativnog eventa i da je takva vrsta okupljanja obično sinonim gdje svi trebamo biti veseli, ali obično nije tako. Publika nam zapravo utjelovljuje zaposlenike te firme, a svaki lik misli da mu uopće nije mjesto tamo, a zapravo mora biti prisutan. Sve izgleda kao event kroz koji pratimo individualne priče i sve dublje ulazimo u tu cijelu priču.”

Za kraj, djevojke mi jednoglasno ukazuju na to kako su zajedničkim snagama željele napraviti nešto drugačije, uključiti više vrsta umjetnosti u taj interdisciplinarni projekt naslova Praznine, maknuti taj četvrti zid i dobiti intimniju atmosferu za publiku, koja je, prema mom mišljenju, uvijek gladna za dobrim, pomaknutim i malo drugačijim predstavama. I za kraj, iskreno vjerujem da vam je ovo dovoljno dobra pozivnica za jedan od trenutno najzanimljivijih i nimalo isprazni evenat u gradu (čije datume održavanja možete vidjeti ovdje) u sklopu kojeg se možete suočiti i preispitati možda vlastite praznine. Pitanje je jeste li spremni i dovoljno hrabri razotkriti sami sebe pred sobom i drugima?

*Kreativni tim predstave Praznine čine još: režijski suradnik za film (Lovro Mrđen), scenograf i kostimograf (Mario Miše), oblikovanje svjetla i videa (Bojan Gagić), skladatelj (Vid Adam Hribar), direktor fotografije (Robin Pretković), asistent snimatelja (Frane Pamić), operater kamere (Šimun Šitum), montaža i asistent redatelja filma (Aron Kovačić), asistent scenografa i kostimografa (Ivan Stanišić), oblikovanje zvuka (Luka Gamulin), izvršni producent (Danijel Popović) i autor slika (Rodrigo Vargas).

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba