Karmen je sama u 47 dana prehodala 1.100 kilometara od Istre do Prevlake. Ovo je njezina uzbudljiva priča

Karmen se otisnula u avanturu života pješke od sjeverozapada do juga Hrvatske, a nama je ispričala svoju zbilja uzbudljivu priču

Via Adriatica, 47 dana hodanja, 1.100 kilometara, 25 kilometara po danu, s ruksakom težine od oko 23 kilograma i to usred ljeta. Ruta je to i brojke koje će vas sigurno zadiviti, baš kao što su i mene prije nego sam odlučila raditi priču s Karmen Preskar koja se krajem srpnja ove godine otisnula u avanturu životu – prehodati spomenutu rutu od Premanture do Prevlake, posve sama. Naravno da me zanimalo tko je ta hrabra, odvažna žena, koji joj je bio motiv za takvo nešto, kako su izgledali njezini dani, borba sa samom sobom, dolazak do cilja te kako se osjeća danas kad su se dojmovi slegli i nakon što je osvojila prvu hrvatsku long-distance stazu, ali i pobijedila samu sebe.

Na početku našeg susreta daje mi odmah do znanja kako ona jest sportski tip, voli prirodu i hodanje, ali da nije neka okorjela hodačica i planinarka te da to uglavnom radi s obitelji na rutama koje su uglavnom prilagođene djeci. Naime, Karmen je majka troje djece, završila je računarstvo na FER-u i radi kao solution architect u jednoj informatičkoj firmi. Kaže mi kako nema neke velike priče, nego da joj je Via Adriatica bila velika želja otkad je prije tri godine za nju čula, a 2020. godina bila je idealna za takav pothvat s obzirom na to da je imala uvjete uzeti si jednogodišnji roditeljski dopust.

S obzirom na to da je bilo ljeto, a djeca su ionako za praznike bila na moru, kod njezinih roditelja u Crikvenici, pa i sa suprugom kada je imao godišnji, jedini uvjet da ode uz to da adekvatno zbrine djecu, bilo joj je i da kući stigne prije početka nove školske godine jer joj je najmlađe dijete tek kretalo u školu, a kao majka, kako Karmen govori, to nije željela propustiti. Iako su prve reakcije obitelji na njezinu planiranu avanturu bile negodovanje, kao i nerazumijevanje u smislu zašto bi tako nešto uopće napravila, pokazalo se da su joj obitelj i bližnji ipak bila najbolja moguća podrška od prvog do posljednjeg dana i da bez njih u svom naumu ne bi niti uspjela.

Prehodati 25 kilometara po danu bio je plan, ali…

20. srpnja Karmen je tako krenula sama sa svojim ruksakom s Rta Kamenjak u Istri koji joj je bio polazišna točka. Govori mi kako je imala generalni plan puta i da je cijelu logistiku dovoljno dobro razradila, no da je neke stvari ipak trebalo prepustiti slučaju. “Pripremala sam se za sve ovo više psihički, nego fizički. Volim taj oblik napora i vjerovala sam da ću uživati i da to jednostavno moram iskusiti sad ili nikad. Sve mi se nekako poklopilo, imala sam i tu pauzu od posla, financijski smo to mogli obiteljski podnijeti, a i pitanje je bilo kada će mi se ponovno pružiti ovakva prilika da imam toliko slobodnog vremena. Plan je bio da svaki dan prehodam u prosjeku 25 kilometara jer sam istražujući shvatila da je to moguće i nekako realno. No, trebalo je u obzir uzeti i vrstu terena jer nisu svi jednaki i jednako zahtjevni, kao i vremenske neprilike koje te mogu neplanirano zaustaviti i usporiti” objašnjava mi Karmen i na moje pitanje je li je bilo strah odgovara odmah negativno, ali dodaje kako je bilo situacija u kojima joj je bilo nelagodno.

Pripremala sam se za sve ovo više psihički, nego fizički

Kako bih stekla što bolji dojam o samoj ruti, terenu, dionicama, Karmen mi otkriva kako je Via Adriatica zapravo prva dugopružna turističko-planinska staza koja ide od istarskog Kamenjaka do Prevlake. Kombinacija je postojećih označenih planinarskih staza, postojećih neoznačenih staza, šumskih puteva i makadama. Osim toga, prolazi kroz tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest značajnih krajobraza, rezervata i cijeli niz ostalih zaštićenih područja i kulturnih dobara. Dodaje da ima i nekoliko opasnih dijelova s kojima se i sama morala uhvatiti u koštac, i koje je uspješno savladala, a koji nisu utjecali na njezin pozitivan dojam cjelokupne rute i avanture.

Pazi mine!

“Pa, u pitanju je područje koje nije u potpunosti razminirano. Nalazi se iza Tulovih greda, na južnom Velebitu. Znala sam da ondje postoji taj jedan koridor od šest do sedam metara širine koji trebam proći. No, ti kad dođeš ondje shvatiš da je to sve zaraslo, ne vidiš sam koridor, samo jako puno oznaka – pazi mine. Ipak, na svu sreću, tada nisam bila sama jer sam u toj jednoj dionici bila u društvu jednog hodača kojeg sam susrela, pa smo taj kritični dio zajedno savladali. Znala sam da nema povratka i da to sad moram odraditi. Jedino na što smo se mogli osloniti jest GPS koji smo imali, iako on ima pet do šest metara toleranciju. No, polako, korak po korak smo i taj dio savladali i prešli” prisjeća se Karmen tog posebno uzbudljivog segmenta svoje rute na kojoj ju je zadesilo i dosta loše vrijeme, vjetar, kiša i hladnoća, iako se generalno može pohvaliti da ju je za vrijeme cijelog putovanja vrijeme iznenađujuće pomazilo.

Posebno sam bila sretna kad sam prošla Velebit jer mi je to bila nekako najveća neizvjesnost puta, iako ni Dinara ni Biokovo koji su uslijedili nisu za podcijeniti, ali su u tom smislu jednako neizvjesni

No, plan je jedno, a stvarnost drugo, pa je tako Karmen jednu dionicu ipak razvukla, pa jedno vrijeme mislila da ipak neće stići sve ostvariti u zadanom si roku, pa je onda malo ubrzala, skratila si pauze itd. “Da, neke stvari su me iznenadile baš. Recimo na dionici Kamenjak Učka očekivala sam 25 prijeđenih kilometara dnevno, ali i više. No, tada sam imala pun ruksak jer sam tek krenula, bilo je jako puno makadama i asfalta, a vrućina je bila nesnosna. Istra mi je baš nekako bila naporna. Onda, na planinama nisam očekivala da ću ostvariti taj prosjek od 25 kilometara, pa je to trebalo nadoknaditi ravnijim dionicama. Posebno sam bila sretna kad sam prošla Velebit jer mi je to bila nekako najveća neizvjesnost puta, iako ni Dinara ni Biokovo koji su uslijedili nisu za podcijeniti, ali su u tom smislu jednako neizvjesni” nastavlja svoju priču, a ja je pitam za opremu i hranu, odnosno kako je to funkcioniralo. Kaže kako je koristila svoju staru, onu koju je imala jer da se nije htjela bacati u veliki trošak, a kupila je samo ono neophodno. Računala je koliko joj hrane treba za određeni period dok ne dođe do neke civilizacije ili trgovine kada će si moći obnoviti zalihe. Bilo joj je bitno da ima stvari za spavanje, neke toplije stvari ako ipak zahladi ili baš jako pokisne, kao i svu opremu za šator, prvu pomoć itd.

Na opciju spavanja u divljini pod šatorom Karmen je računala

U cijeloj ovoj priči kaže mi i kako se prije nego se otisnula na ovo putovanje, ali i za vrijeme, nerijetko konzultirala s iskusnim kolegama Tatjanom i Srećkom iz Via Adriatice. Iako joj je cilj bio sve proći samostalno i tako si je postavila premisu ovog pothvata, Karmen kaže kako je ipak dobar osjećaj znati da se imaš kome obratiti ako ti nešto zatreba tijekom puta ili pak negdje zapne.

Na moje pitanje gdje je spavala, kaže kako je otprilike znala gdje će se uglavnom utaboriti, ali da je računala na to i da spava u divljini jer su neka skloništa, domovi i utočišta ipak bila predaleko za do njih doći u jednom danu. U takvim situacijama to je izgledalo tako da je jednostavno pronašla prikladno mjesto za šator. To je trebala biti ravnina, pitomije mjesto, da nije okruženo šikarom, da je zgodno za postaviti šator i da je udaljeno od pogleda ljudi, kuća i prometnica. “Bilo je dana kad ne prehodaš 25 kilometara jer je puno zahtjevniji teren, kada moraš paziti kako stavljaš nogu i kako hodaš. To te uspori, umorniji si i trebaš se prije zaustaviti i odmoriti i skupiti snagu za idući dan. Ekstremni su to umori za tijelo” prisjeća se i naglašava kako joj je tada u biti jedino bilo bitno da ima mjesto za spavanje, odmor i nešto za pojesti.

Na Facebook stranici Via Adriatice postoje ti tzv. trail anđeli, to su oni ljudi koji pomažu hodačima u svakom obliku, ali nude i smještaj, hranu, noćenje i ako ti treba nešto donijeti

To su, govori, jedine stvari koje su je okupirale, a sve ono što je inače do prije polaska bio dio njezine svakodnevice, sve one potrebe koje je dotad imala, su olabavile. Tako mi iskreno govori kako je održavanje higijene bio svojevrsni izazov, ali istovremeno i nije. Negdje se okupala u moru kada je mogla i to joj je bio pravi gušt, posebice za opuštanje mišića. Nekada je to obavila s vlažnim maramicama, a nekada se istuširala kod tzv. trail anđela koji su joj ponudili noćenje i smještaj. Kod njih je nerijetko oprala i odjeću, podružila se, večerala, ali to su stvari koje se dogode i koje ne planiraš, niti na njih računaš.

“Na Facebook stranici Via Adriatice postoje ti tzv. trail anđeli, to su oni ljudi koji pomažu hodačima u svakom obliku, ali nude i smještaj, hranu, noćenje i ako ti treba nešto donijeti. Kod nekih sam eto sasvim slučajno prenoćila, bilo je jako ugodno i upoznala jako puno novih, dragih ljudi sličnih interesa” nastavlja moja sugovornica i dodaje kako za vrijeme putovanja nije imala nikakvih loših iskustava, ali da je bilo neobičnih, osebujnih ljudi, no da su većinom ljudi otvoreni i jako srdačni. Dodaje jedino kako je hodajući po onim dionicama kroz naseljena mjesta uz cestu znala osjetiti čudne poglede na sebi u smislu – oni idu rano ujutro na posao, i tko si sad ti s tim ruksakom i hodaš tu. No, to je bilo toliko minorno u cijeloj avanturi da se tih situacija niti ne sjeća.

Narezani špek, poklonjena lubenica i maštanje o hamburgeru

Iako je do cilja izgubila čak osam kilograma, Karmen mi govori kako je jela sve, barem ono što je imala. Neke stvari, kao što je praškasta hrana koja se umuti s vodom, imala ja sa sobom u izobilju. Bile su to dehidrirana tjestenina, juhe, zobena kaša, orašidi, rižini krekeri, proteinske pločice i slično, a imala je, dodaje duhovito, u jednoj vrećici i na sitno narezan špek koji je znala povremeno gricnuti kada je osjetila da joj treba masnoća. Računala je na tri obroka dnevno, no zbog vrućine je nerijetko odustala od konkretnog ručka, ali je pazila da pojede večeru i doručak jer je ipak trebalo nahraniti to umorno tijelo. Sjeća se i jednog dana kada joj je bilo iznimno teško, pa je cijeli dan maštala o hamburgeru koji inače ne preferira, pa se u tim okolnostima nagradila dvostrukom porcijom tjestenine.

Kad bi se našla u blizini trgovine, obično si je znala kupiti voće koje joj je jako nedostajalo, a nije ga mogla nositi sa sobom jer je teško, pa bi kupila malo i pojela po putu. A jedni ljudi su joj na neke točke, prisjeća se, znali donijeti i hladnu lubenicu koju inače obožava. U restorane uglavnom nije odlazila je jer imala dovoljno svoje hrane i pametno stvarala zalihe, ali se ponekad nagradila konkretnim skuhanim obrokom kad se za to ukazala prilika. No, sjeća se i kako se jako dobro znala najesti u gostima kod trail anđela, pa ističe kako joj je jednom posebno godila kombinacija jaja i domaće rajčice.

Bio je to onaj neki zdravi strah, koji te ne paralizira, ali ipak signalizira da moraš stalno biti na oprezu. Slično je bilo i kad sam spavala u šatoru

Po pitanju ozljeda, Karmen kaže da na svu sreću nije imala nikakve značajne osim jakih upala mišića i žuljeva. Ali, u pitanju nije bilo ništa što bi je spriječilo da nastavi svoju zadanu rutu. Isto tako, bliskih susreta sa životinjama nije imala, osim sa zmijama kojih se inače jako boji. Ali te situacije, kaže, rješavala je mirno na licu mjesta. “Bio je to onaj neki zdravi strah, koji te ne paralizira, ali ipak signalizira da moraš stalno biti na oprezu. Slično je bilo i kad sam spavala u šatoru. Nisam se bojala, zamislila sam si da je taj moj šator moja zaštićena kuća i da mi nitko ništa ne može. I sve je bilo okej” priča mi ponosno Karmen i dodaje kako ni u jednom trenutku nije razmišljala da odustane i da je sve teške situacije uspjela izgurati do kraja. Iako je prakticirala imati isključen mobitel, što zbog baterija, što zbog signala, nije željela da joj on bude distrakcija, ali ga je nekoliko puta u danu znala upaliti, javiti se svojima itd. Bila je, kaže, u komunikaciji čak i na Facebooku gdje je objavljivala u grupi fotografije s dionica, ali dodaje kako i kako ti cijeli dan zapravo hodaš, i koliko god misliš da ćeš imati vremena za takve neke stvari, zapravo ga nemaš.

Bogatstvo koje je stekla s ovim iskustvom je neizmjerno

Za planinski surovi kraj kaže kako joj je ipak bio najljepši u cijeloj ruti jer da se ondje osjećala kao svoj na svome. S obzirom na to da je bilo ljeto, kretala je svaki dan jako rano, a za vrijeme najvećeg zvizdana bi se redovito sklonila jer je u to doba dana osjetila da joj je teško hodati. Ono što joj je nedostajalo kronično jest san, ali opet ne toliko jer je cijelu rutu uspjela savladati u svom nekom zamišljenom roku.

Iako ni danas još nije u potpunosti svjesna što je zapravo savladala i osvojila, Karmen je ipak svjesna svega što je od ove avanture dobila. “Osjetila sam što znači živjeti s punim povjerenjem. Ne moram više znati kako će se svaka stvar u životu odviti, jer će se sve već nekako posložiti. Tako je bilo i na mom putu. Planiraš, ali ne možeš baš sve. Sada se primjerice više toliko ne stresiram niti dramatiziram oko nekih stvari kao prije. Imam taj neki unutrašnji osjećaj bezbrižnosti, u smislu da se prepustiš i vjeruješ da će sve biti dobro. Naučila sam se pouzdati u svoj unutarnji glas, slušati samu sebe i izoštrila svoju intuiciju na koju se sada više oslanjam. Mislim i da sam dobila svojevrsni mir, barem se osjećam mirnijom. Tu je i to jedno predivno iskustvo s ljudima koja sam stekla, jedno baš posebno bogatstvo.”

Za kraj, Karmen mi otkriva kako ipak nije razmišljala o nekim drugim rutama koje bi u budućnosti prehodala. Kaže kako je za to sad još prerano, ali da ima neke druge planove i zaostatke koje s ovom snagom koju je dobila kroz ovo hodanje sada konačno može razriješiti, obnoviti ili upogoniti.