Nekad je nužno odabrati stranu
PRIČA

Kao srednjoškolka se zaljubila u zvjezdano nebo nad Mljetom. A onda je otišla na Princeton i postala jedna od najuspješnijih astrofizičarki u Hrvatskoj

FOTO: privatna arhiva

O tome što ju je privuklo astrofizici, kako je to biti žena u znanosti i kako gleda na njezinu popularizaciju, razgovarala sam s redovitom profesoricom na Fizičkom odsjeku PMF-a u Zagrebu

Zvijezdama i svemiru Verenesu Smolčić privuklo je prekrasno noćno nebo iznad Mljeta, na kojem je provodila ljeta dok je bila srednjoškolka. U srednjoj je školi jako zavoljela matematiku i fiziku, velikim dijelom zahvaljujući odličnoj profesorici tih predmeta, pa je već i maturalni rad bio na temu svemira.

Nakon srednje škole, upisuje fiziku na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poslije diplome, 2004., odlazi u Njemačku u Heidelberg. Na doktorskome radu, nadalje, institutu za astronomiju Max-Planck u Heidelbergu i izabrala temu vrsta i razvoja galaksija na temelju podataka s radioteleskopa Very Large Array (Novi Meksiko, SAD) skupljenih u nebeskome polju imena COSMOS.

Prvo istraživanje u Princetonu usmjerilo je prema astronomiji

privatna arhiva

Spomenuti joj se projekt, iz Novog Meksika, od svih ponuđenih, činio najzanimljivijim jer se radilo o astronomiji s velikom količinom astronomskih podataka.

“Raditi s takvim podacima zahtijeva mnogo programiranja, a taj mi se vid znanosti posebno svidio u Princetonu, do kojeg sam došla preko suradnje s profesorom Željkom Ivezićem, koji je ondje radio. Uz njegovo mentorstvo počela sam raditi na svom prvom ozbiljnom znanstvenom projektu i jednostavno sam se zaljubila u taj posao, posao znanstvenice, i za mene više nije bilo povratka. To me prvo istraživanje u Princetonu usmjerilo prema astronomiji u kojoj se do zaključaka dolazi analizirajući velike količine astronomskih podataka, a u Heidelbergu su mi ponudili takav projekt vezan uz radioopažanja jednog nebeskog polja. Tako sam u području radioastronomije zapravo završila slučajno, ona se samo vezala uz projekt koji mi se svidio zbog količine podataka”, započinje svoju priču.

U suštini našeg posla je ono dječje ‘zašto’, kao i testiranje kroz pokuse, vlastitim rukama, a to u mnogim aspektima života dovodi do prave razigranosti

Nakon doktorata je dvije godine provela na Caltechu u Kaliforniji, te potom tri godine u Njemačkoj, na Europskoj južnoj zvjezdarnici i institutu za astronomiju Argelander kao poslijedoktorska istraživačica. 2013. vraća se kao docentica u Hrvatsku, na isti odsjek na kojem je diplomirala gotovo deset godina ranije.

Danas je redovita profesorica na Fizičkom odsjeku PMF-a u Zagrebu gdje radi s diplomskim i poslijediplomskim studentima te drži nastavu. Također, voditeljica je doktorskog studija fizike na PMF-u, kao i astrofizike, te je jedna od voditeljica međunarodnog znanstvenog tima COSMOS, koji se sastoji od dvjestotinjak znanstvenika. I to još uvijek nije sve; voditeljica je i i popularizacijskih aktivnosti u Hrvatskoj za Međunarodni astronomski savez.

Popularizacija znanosti kao velika strast

privatna arhiva

“Zadnjih godina počela sam se intenzivno baviti popularizacijom znanosti, u čemu jako uživam. Pokrenula sam internetski portal Astroučionica pomoću kojega želim svemir i astronomiju približiti javnosti, objasniti teške astrofizičke koncepte jednostavnim riječima, prikazati čime se znanstvenici bave i, nadam se, znanost učiniti zabavnom. Jedan od omiljenih popularizacijskih projekata na kojima sam radila bio je nastanak slikovnice Psi u svemiru, s kojom je Astroučionica u suradnji s udrugom Kako psi komuniciraju u kojoj sam koordinatorica, nastojala otrgnuti od zaborava pse koji su prvi lansirani u svemir i tako ljudima omogućili putovanja u svemir”, pojašnjava.

Svoj prosječni radni dan provodi pred računalom; na njemu radi znanstvene proračune, piše znanstvene i popularno-znanstvene tekstove i komunicira s kolegama, mailom, Skypeom ili Zoomom. Prije pandemije, dodaje, dio svakodnevice bili su i sastanci s kolegama na odsjeku te su česta bila i putovanja na konferencije. Kaže i da ne može reći je li joj draži profesorski ili znanstveni rad; ispunjavaju je, objašnjava, podjednako. A u tu jednadžbu mora dodati i već spomenutu popularizaciju znanosti u kojoj beskrajno uživa i uz koju je naučila i usavršila mnoge nove stvari, poput izrade internetskih stranica. Slaže se da su serije poput Teorije velikog praksa i osobe poput Neila deGrasse-Tysona učinile mnogo u polju popularizacije – ali naglašava i da smatra kako postoji mnogo prostora da se te grane još više približe javnosti.

Pokrenula sam internetski portal Astroučionica pomoću kojega želim svemir i astronomiju približiti javnosti, objasniti teške astrofizičke koncepte jednostavnim riječima

Astrofiziku, onima kojima taj pojam zvuči apstraktno, najjednostavnije opisuje kao prirodnu znanost koja se bavi svemirom i pojavama u svemiru, poput zvijezda, galaksija, svemirske prašine i plina, crnih rupa. “Nama se astrofizičarima pitanja na koja tražimo odgovore znanstvenim metodama svode na zašto i kako: zašto i kako nastaju zvijezde, galaksije, kemijski elementi u svemiru, pa i sam svemir”, priča. Svojim studentima, s druge strane, u prvom redu nastoji prenijeti vrijednosti poput marljivosti, kreativnosti, odgovornosti i profesionalnost i te ih potaknuti da idu za svojim željama koliko god se nestandardnima one činile.

U suštini posla znanstvenika je – igra

privatna arhiva

A u svemu tome, naglašava, vrijedi podsjetiti i da stereotip znanstvenika kao nekih strašno ozbiljnih, humora lišenih ljudi nipošto ne stoji. “Mnogi su znanstvenici često razigrani poput djece. U suštini našeg posla je ono dječje ‘zašto’, kao i testiranje kroz pokuse, vlastitim rukama, a to u mnogim aspektima života dovodi do prave razigranosti. Znanstvenici se opuštaju kao i svi drugi ljudi, na razne načine. Često su šaljivčine. Ali isto bih tako rekla da im se mozgovi teško gase pa je katkad i razumljivo da ljudi misle da stalno radimo”, zaključuje.

Kratko se osvrće i na (ne)ravnopravnost položaja žena u znanstvenoj zajednici. U jednu ruku, kaže, ne može reći da joj je bilo teže napredovati u karijeri zato što je žena; smatra da je današnja zajednica, barem ona astronomska, napravila velike korake prema osviještenosti. S druge strane, ističe, bilo je brojnih situacija u kojima su kolege suprotnoga spola bile, najblaže rečeno, neprofesionalne, i to je iskustvo i nje i njezinih drugih kolegica.

Nužno je izbjeći kolotečinu dužnosti i obaveza za koje vam srce ne kuca

Privatna arhiva

No, neovisno o tome, i dalje bi svaku djevojčicu koja razmišlja o karijeri znanstvenice, možda baš astrofizičarke, ohrabrila da krene u tom smjeru. Osim toga, svojim je potencijalnim budućim kolegicama dala i par korisnih savjeta.

“Preporučila bih im da svakako idu tim putem ako je to ono što žele. Znanost je prekrasna, kreativna, razigrana, puna izazova. Za fiziku, a i astrofiziku, koja je posebno usmjerenje unutar fizike, trebale bi se odlučiti one djevojčice i djevojke koje zanima kako djeluje svijet oko nas, ali i koje imaju sklonosti prema matematici jer nje u fizici ima mnogo”, napominje. Što se nje tiče, zna da u odabiru nije pogriješila, kao i da njezina karijera tek treba doseći svoj vrhunac. Voli, priča, nove izazove i uvijek naučiti nešto novo, tako da joj je zapravo najveći cilj profesionalno rasti iz dana u dan, i ne upasti u neku kolotečinu dužnosti i obaveza za koje joj srce ne kuca. Što to točno znači, dodaje, vrijeme će pokazati.

“Izvođenje mojih velikih znanstvenih EU projekata već me vinulo u sfere pisanja uspješnih projektnih prijava, upravljanja projektima, ljudima, vremenom, konfliktima i administracijom te mislim da kroz to iskustvo drugim znanstvenicima u sličnim situacijama mogu pomoći. Isto tako me popularizacija znanosti odvela u kreativne sfere izrade vizuala i animacija, u čemu beskrajno uživam”, zadovoljno zaključuje.