Kao maloj su joj rekli da neće moći hodati, a danas ruši svjetske rekorde u ronjenju na dah. Ovo je njena priča

Zagrepčanka Mirela Kardašević (33) za Super1 ispričala je svoju inspirativnu životnu priču; od djevojčice s dijagnozom bolesti Legg-Calvé-Perthes koja može dovesti do nemogućnosti hodanja, stigla je do brojnih europskih i svjetskih odličja u ronjenju na dah, a može se pohvaliti i činjenicom da je čak četiri puta rušila svjetske rekorde. Uz sve to, ona je i samohrana majka koja se vodi onom da odustajanje nikad nije opcija.

U ranoj dobi, od pet godina, oboljela sam od bolesti Legg-Calvé-Perthes. Riječ je o najčešćoj osteohondrozi, s vrhuncem pojavnosti u dobi od pet do deset godina, češća je u dječaka i obično jednostrana. Karakteristični simptomi su bol u kuku i poremećaj držanja tijela. Pokreti u zglobu su ograničeni, a može doći do atrofije mišića bedra. U mom slučaju bolest je brzo napredovala te sam imala tri operacije na desnoj nozi. Nosila sam veliki gips preko cijele desne i lijeve noge, sve do trbuha tako da sam jedino mogla ležati. Možete i sami zamisliti kako je to bilo malom djetetu koje se samo željelo igrati i biti poput svojih vršnjaka.

Prve fatalne prognoze i odbijanje roditelja da ih prihvate

Već u toj dobi sam shvatila da sam drugačija i da to moram prihvatiti. Vjerujem da sam prebrzo odrasla jer nisam mogla skakati, trčati, igrati gumi-gumi sa svojim prijateljicama, nego sam većinom morala biti doma. No, uz pomoć obitelji sam se osjećala ispunjenom i u takvim trenucima. Nakon treće operacije, doktor je rekao da postoji velika šansa da više nikada neću moći normalno hodati, no moja majka i otac, to nisu nikako htjeli prihvatiti. Majka je napustila posao i posvetila se u potpunosti meni i mom zdravlju; vodila me na raznovrsne terapije, a jedna od njih je bilo plivanje. Nosila sam aparatić za noge poput Forresta Gumpa, a najbolji prijatelj mi je bila mačka zvana Miki.

Plivanje mi je ušlo u život kao terapija, no promijenilo mi je život na bolje. U vodi sam se osjećala poput ostale djece jer sam mogla raditi sve što i oni. Zbog tog osjećaja, plivanje je postalo moja prva ljubav i moj drugi dom. U plivanju sam postala velikim talentom i noga mi se nakon dugogodišnje borbe oporavila u potpunosti. Od teške bolesti mi je ostao samo veliki ožiljak na desnoj nozi koji me svaki dan podsjeća na to što znači boriti se i ne odustajati unatoč prognozama. S obzirom na to da sam postigla vrlo uspješne rezultate u plivanju, dobila sam punu stipendiju kako bih mogla ići studirati i plivati u SAD. Vjerujem da je to san mnogih sportaša, koji sam velikim trudom uspjela ispuniti.

U vodi sam se osjećala poput ostale djece jer sam mogla raditi sve što i oni

SAD me kroz tu prvu godinu oduševio, no nakon što sam upoznala kulturu, ljude i način života shvatila sam da to ipak nije mjesto za mene. Ondje sam upoznala svog bivšeg muza koji se također bavio sportom, američkim nogometom, i mislila sam da je on ljubav mojeg života, no mladost i neiskustvo su mi pokazali da to ipak nije bio. U međuvremenu smo se vjenačali, dobili dva sina i razveli se. Nakon rođenja prvog sina sam se vratila u Hrvatsku, a drugi sin se rodio u Zagrebu. Bivši muž je ubrzo otišao natrag u SAD i nije bio ovdje već osam godina.

Postala je samohranom majkom, a nakon početnog šoka, brzo se pribrala

Nijedna žena ne očekuje da će postati samohranom majkom, ali životne okolnosti nas ponekad iznenade. Nakon razvoda koji je bio prije sedam godina, prolazila sam kroz neke vrlo teške trenutke jer sam ostala sama, s dvoje djece, i uz to vrlo mlada. Izgubila sam taj neki oslonac na koji sam mislila da mogu uvijek računati. Ipak, kad sam shvatila da nisam sama i da imam dva sina koji računaju na mene i ovise o meni, pronašla sam tu unutarnju snagu i krenula u novi život. Završila sam magisterij i radila online za jednu marketinšku firmu. Bilo je tu puno neprospavanih noći, umora, suza, ali ljubav je ta koja nas čini snažnima kada sami mislimo da više ne možemo. Roditelji su mi bili velika potpora, i moj otac, odnosno njihov djed je zamijenio tu neku očinsku figuru u njihovom životu.

Nijedna žena ne očekuje da će postati samohranom majkom, ali životne okolnosti nas ponekad iznenade

Kad sam napunila 30 godina shvatila sam da trebam naći neki hobi za sebe, tih sat vremena koji će biti samo moji, i krenula sam nakon dugih osam godina ponovno plivati. Plivala sam kao građanstvo i vidjela sam ronioce kako rone na treningu. Promatrala sam ih i očarao me taj sport jer sam oduvijek voljela biti pod vodom, roniti na moru ili bazenu, mami sam izranjala školjke, tako da sam se raspitala o sportu i otišla sam na njihovo natjecanje da vidim kako to izgleda, i na kraju se odlučila upisati.

Ušla sam u sport s velikim osmijehom jer sam opet u vodi, koja mi je oduvijek bila dom, i uživala sam u ronjenju. Zbog svojeg natjecateljskog duha sam htjela vidjeti koliko sam dobra jer se ispostavilo da sam talentirana, a to mi je bilo dovoljno da počnem raditi i trenirati više. Predala sam se u potpunosti tom sportu kako bih vidjela isplati li se toliko truditi ili ne, s obzirom na to da ne mogu trošiti toliko svojeg vremena na nebitne stvari.

Suočavanje sa strahom, rušenje rekorda i mentalna snaga

Moje prvo natjecanje je bilo europsko prvenstvo u dubini, a dubina je, inače, prije bila moj najveći strah. Međutim, kad sam se suočila s njom, shvatila sam da je taj strah bio nepotreban, jer ronjenje u dubini je jedan poseban osjećaj slobode. Na tom Europskom prvenstvu sam osvojila svoje prve dvije brončane medalje i iznenadila samu sebe. Nakon tog prvenstva sam dobila svojeg prvog sponzora. Prije natjecanja nisam mogla odlučiti trebam li ići li ne, no išla sam riskirati, vjerovala sam u sebe i ostvarila svoj cilj. Nakon tog natjecanja koje je bilo u 10. mjesecu 2017. godine u Turskoj, imali smo svjetsko bazensko prvenstvo u 6. mjesecu 2018. godine.

Neki će reći i misliti da su moji rezultati došli lako i brzo, no to je daleko od istine

Na tom natjecanju sam osvojila zlato i srebro i postala prvakinjom i viceprvakinjom svijeta. 2019. godine sam srušila tri puta svjetski rekord, u 2020. godini sam, unatoč koroni i lockdownu, srušila još jedan svjetski rekord, kad sam u disciplini dinamika bez peraja s jednim udahom preplivala 200 metara. I napokon je došla ta 2021. godina u kojoj treniramo za svjetsko bazensko prvenstvo u 6. mjesecu i svjetskom dubinskom prvenstvu u 10. mjesecu.

Neki će reći i misliti da su moji rezultati došli lako i brzo, no to je daleko od istine. Ti rezultati su rezultat mog života svih tih 30 godina prije toga, mog karaktera danas, moje discipline (treniram šest puta tjedno, uvijek moram paziti na dovoljnu količinu sna i pravilnu prehranu), vjere, rada, tvrdoglavosti, intuicije, padova, neuspjeha, izgubljenosti, samoće. No, život nas formira i mi smo ti koji odlučujemo na koji način će nas formirati. Danas imam 33 godine, uskoro ću 34, i ono što sam naučila jest da se uvijek trebati boriti i da nikada ne treba odustati, bez obzira koliko teško nešto bilo. Nikad ne znamo što se nalazi na drugom kraju te ceste. A ujedno, biti drugačiji nije loša stvar, nego baš suprotno, jer se u današnjem svijetu treba isticati na jedinstven način.