Kao mala je s rođendana bježala svirati klavir, a danas ima nominaciju za Grammy. Upoznajte Thanu Alexu

O životu na dvije adrese i dva kontinenta, ženskoj snazi i ljubavi prema jazzu razgovarala sam s prvom Hrvaticom nominiranom za najprestižniju nagradu u svijetu glazbe

Krajem studenog prošle godine smo s velikim veseljem prenijeli vijest koja je i nas, priznajemo, malo zatekla. Netom su bile objavljene nominacije za nadolazeću dodjelu nagrada Grammy, a u kategoriji najboljeg vokalnog jazz albuma, našao se i album Ona, Thane Alexe. Kako sam ubrzo doznala, riječ je o pjevačici, skladateljici i aranžerki, čiji je otac iz Zagreba, majka iz Dubrovnika, a unatoč tome što je rođena u New Yorku, godinama je i sama živjela u Hrvatskoj. Jednom kad sam s njom uspješno zakazala razgovor, znala sam da ga jedino priliči započeti iskrenom čestitkom. Moja sugovornica, s druge strane, nije krila oduševljenje i priznaje da entuzijazam oko nominacije još uvijek nije splasnuo.

Sretnu vijest javila joj je najbolja prijateljica

Priča mi kako se osjeća nevjerojatno počašćeno zbog činjenice da je nominirana uz bok nekih od najvećih jazz umjetnika, poput Kurta Ellinga, Carmen Lundy, Somi i Kennyja Washingtona. Osim toga, kaže i da je jako sretna zbog nominacije violinistice Regine Carter u kategoriji Najbolji improvizirani jazz solo, koji je izvela upravo na njezinom albumu Ona, u pjesmi Pachamama. S osmijehom se prisjeća i trenutka u kojem je doznala za svoju nominaciju.

Odmah nakon toga zvala sam majku u Dubrovnik, pa oca u Zagreb, a onda i baku na Floridu. Plakali smo, smijali se, vrištali i slavili

“Sretne mi je vijesti javila moja najbolja prijateljica i glazbena suradnica iz New Yorka, Nicole Zuraitis. Poslala mi je tri poruke, onda nazvala i kad sam se konačno javila smo zajedno vrištale preko telefona. A to je bila najslađa slučajnost, jer kad je ona bila nominirana prije dvije godine, ja sam bila ta koja je njoj javila vijest. Odmah nakon toga zvala sam majku u Dubrovnik, pa oca u Zagreb, a onda i baku na Floridu. Plakali smo, smijali se, vrištali i slavili! Jos uvijek slavimo”, priča s velikim osmijehom na licu, te ističe da ju je posebno raznježila velika podrška koja joj je sa svih strana stizala iz Hrvatske.

Kaže da nominaciju za Grammy uopće nije očekivala, zbog čega se već osjeća kao da su joj se svi snovi ostvarili. Ta je nominacija, dodaje, velika čast, a zna se i da se na sve nominirane, a posebice pobjednike, skreće velika pažnja kritike i publike. U tom se smislu nada da će joj, osim nove publike, donijeti i mogućnost brojnih nastupa, ali i raznih novih glazbenih suradnji. Na pitanje o tome koliko je nominaciju za Grammy točno teško dobiti, nedvosmisleno odgovara – izuzetno teško, budući da je službena konkurencija obuhvaćala preko 400 albuma, a nominaciju je dobilo njih samo pet.

Album inspiriran Maršem žena u Washingtonu te pričama majke i bake

Nominirani album Ona, inače Thanin drugi autorski, nastajao je kroz dvije godine, a njegova se premisa iskristalizirala 2017., nakon što je sudjelovala u Maršu žena u Washingtonu, najvećem jednodnevnom prosvjedu u američkoj povijesti. “Duboko dirnuta snažnim govorima koje sam ondje čula, dobila sam inspiraciju da otkrijem više o pričama hrvatskih žena u svojoj obitelji, i utjecajima koje su njihova životna iskustva imala na moje postojanje, rast i osjećaj slobode. Vrhunac su bili razgovori s mojom majkom i bakom s očeve strane, u kojima sam otkrila mnoge nepoznate detalje o njihovim životima i životu svoje obitelji, a na istraživanje me ponukala i borba i teret žena u modernom društvu kroz prizmu pet elemenata; uma, duše, seksualnosti, borbe za redefiniranje rodno uvjetovanih uloga u vezama i unutarnje snage pojedinca”, započinje pojašnjavati.

Ona je glazbena priča o samootkrivanju, otporu, prosvjedu i zahtijevanju promjene

Poteškoće s kojima se ona, dodaje, susretala u svome životu u mnogočemu se razlikuju od onih na koje su nailazile njezina majka, baka ili prabaka, no suočavajući se s preprekama koje su im tijekom povijesti priječile put, žene su razvile kreativne i jedinstvene načine preživljavanja i razvijanja. “Naša je evolucija dokaz da nas se ne može zaustaviti. Ona je glazbena priča o samootkrivanju, otporu, prosvjedu i zahtijevanju promjene. Album predstavlja snažan i slobodan ženski duh koji živi u svakoj od nas”, zaključuje.

Prve glazbene korake radila je uz pomoć violine

Ispričala mi je ponešto i o tome kako je otkrila ljubav prema glazbi, kao i to da misli da joj je upravo ova profesija oduvijek bila suđena. Kad je imala samo tri godine, priča, maknula se od druge djece na jednom rođendanu i na kratko nestala, a majka ju je pronašla kako sjedi u podrumu, uz male klavijature. To je shvatila kao znak i kći odvela na sastanak s dekanom lokalnog konzervatorija kako bi se konzultirali oko potencijalnih satova glazbe. Nakon što se u početku malo sramila, priča, na kraju je zaključila kako želi svirati violinu, no budući da su joj ruke za taj instrument još uvijek bile premalene, morala je čekati godinu dana. Njezina je majka, prisjeća se, mislila da će za to vrijeme zaboraviti na cijelu priču – ali nije. Godinu dana poslije, majci je objavila da je spremna, i počela s ozbiljnim sviranjem violine koje je trajalo 13 godina, a ponekad je svira i danas.

A tu je i neizostavna priča s Boškom Petrovićem, legendom hrvatske jazz scene. “Kada sam se sa 16 godina počela pripremati za upis na fakultete u SAD-u, htjela sam priložiti i demo CD. U to smo vrijeme živjeli pokraj BP kluba, i često ondje obiteljski išli slušati glazbu. Otac mi je jedan dan otišao do kluba i zamolio Boška da posluša kako pjevam i zamolio ga da, ako bi mu se svidio moj glas, mi pomogne snimiti taj demo. Od tog snimanja Boško je prepoznao moj talent i uveo me u svijet jazza. Dao mi je priliku pjevati u BP klubu i, možda najvažnije od svega, odveo u Grožnjan na ljetni kamp Jazz iz Back!, što mi je promijenilo život”, priča mi.

Luda energija New Yorka koja traži maksimum od svakog

S obzirom na to da je većinu života provela u SAD-u, ali i da je živjela u Hrvatskoj, zemlji svojih roditelja, kaže kako se osjeća sretnom što dva mjesta može zvati svojim domom. S druge strane, kaže, shvaća da zato ne može u potpunosti pripadati jednom mjestu. Kaže i da je zanimljivo što se ne osjeća toliko Amerikankom koliko Njujorčankom; to je njezin rodni grad, posve drugačiji od svih ostalih gradova u SAD-u, lude energije koja te uvijek tjera da izvučeš svoj maksimum, i to je nešto što, objašnjava, ne postoji nigdje drugdje.

Kad sam se preselila u Zagreb iz New Yorka s 13 godina doživjela sam jedan ogromni kulturološki šok

“Kad sam se preselila u Zagreb iz New Yorka s 13 godina doživjela sam jedan ogromni kulturološki šok. Hrvatska mi je bila poznata, naravno, ali samo kroz praznike, jer smo je kao obitelj uvijek ljeti posjećivali. Kod kuće smo uvijek pričali na engleskom pa mi je hrvatski bio dosta nepoznat, tako da je taj cijeli period bio dosta izazovan za mene kao tinejdžerku. Iako je bilo teško, znam da je to iskustvo potpuno promijenilo moj život, na najbolji način. Moja su me životna iskustva učinila otvorenijom i svjesnijom osobom”, kaže.

Humanitarni aspekt kao neizostavni element rada

Kaže da bi joj bilo vrlo teško povlačiti eventualne usporedbe hrvatske i američke jazz scene. Cijeli svoj odrasli život živi i radi na američkoj sceni i imala je samo nekoliko samostalnih nastupa u Hrvatskoj. “U Hrvatskoj sam živjela do kraja srednje škole i onda sam se vratila u SAD, tako da tu nikad nisam pokušavala ostvariti freelance karijeru. No, iako u Hrvatskoj nisam živjela puno godina, duboko sam povezana s ljudima sa scene koji su mi pomogli na početku karijere, a to su bili Boško Petrović i Matija Dedić” odgovara.

A koliko joj znači već spomenuta podrška iz Hrvatske, kao i koliko je vezana uz zemlju svojih roditelja, Thana Alexa pokazuje vrlo konkretno. Dio prihoda od izvođenja pjesama s albuma Ona, kako doznajem, donirat će za promicanje ravnopravnosti, i to preko Zaklade Solidarna. “Budući da je moj album glazbena priča o samootkrivenju, otporu, protestu i želji za promjenama, i korijeni albuma su priče o ženama u mojoj obitelji, htjela sam na neki način podržati hrvatske žene. Odlučila sam surađivati sa Solidarnom, i to tako što ću donirati jedan dolar od svakog fizičkog prodanog albuma njihovoj kampanji #spasime koja podržava žrtve obiteljskog nasilja”, objašnjava. Dodaje kako je Solidarnu, naravno, podržala donacijom i uslijed nedavnih potresa, i naglašava kako generalno smatra da tim iza Zaklade obavlja sjajan posao.

Ova nominacija, i moguća pobjeda, samo će me nadahnuti za daljnji rad i razvoj

Naš je razgovor došao na sam kraj, a meni je ostaje pitati jedino logično pitanje, što bi željela postići u svojoj karijeri, i što će uopće napraviti ako doista i osvoji taj Grammy. Ima li dalje od toga? Skromna kakva je i kroz cijeli razgovor, Thana Alexa mi odgovara da je glavni cilj svakog umjetnika rasti i razvijati se, a onda i da se veseli otkrivanju novih dijelova sebe i svoje umjetnosti koje tek mora otkriti u svojoj glazbi. “Ova nominacija, i moguća pobjeda, samo će me nadahnuti za daljnji rad i razvoj u bolju umjetnicu”, zaključuje.