Nekad je nužno odabrati stranu
GIRL POWER

Kako sam do 30. došla do pozicije u prestižnom timu znanstvenika u Zürichu i počela istraživati karcinome i hematološke bolesti

FOTO: TMG CREATIVE

Razgovarala sam s mladom nadom eksperimentalne biologije koja trenutačno živi i radi u Zürichu

“Ja sam bila jedna od onih učenika koji su manje više imali sve petice, izuzevši tjelesni. To mi nikad nije išlo! Kao svako sam dijete razmišlja o sto varijanta budućih profesija. Bile su tu varijante odvjetnica, glumica, umjetnica, glazbenica, ali i znanstvenica. Tek je u višim razredima osnovne škole nekako postalo jasnije da su mi takozvani prirodni predmeti bliži srcu”, počinje mi svoju pričati 30-ogodišnja Martina Ugrinić, s kojom sam u kontakt prvi put stupila nakon što je napisala viralni Facebook status u jeku pandemije koronavirusa, u kojem je objasnila zašto je važno poštovati mjere izolacije.

Kako mi je već tada, u prepisci oko objave članka, dala naslutiti da se bavi doista ozbiljnim poslom u području znanosti, zamolila sam joj da mi se javi čim uhvati vremena, pa da njenu inspirativnu priču predstavimo širem čitateljstvu. Sjeća se, priča mi, kako je išla na natjecanja iz matematike, a fizika, kemija i biologija bili su jedni od onih predmeta koje bi pročitala jednom i dobila 5. No, kroz osnovnu je školu još uvijek imala prilično raspršene interese; pohađala je i osnovnu glazbenu školu, plesala u mažoretkinjama te bila dijelom KUD-a Kralj Tomislav iz Biograda. U srednjoj su se stvari počele mijenjati.

U srednjoj je školi postalo jasno čime će se baviti

“U srednju sam školu išla u svom rodnom Biogradu. Filozofija mojih roditelja je bila ‘Zašto bi išla u Zadar kad ima gimnazija i tu u Biogradu’?. Zapravo to i nije bila tako loša ideja. Profesori koji su tada radili u gimnaziji bili su jedni od najboljih tijekom mog obrazovanja. Posebno bih izdvojila profesora Veselka Pezu, koji je predavao biologiju i sada je u mirovini te profesoricu Nedu Erlić, ujedno i moju razrednicu koja još uvijek predaje kemiju, ako se ne varam. Zahvaljujući njima sam sada tu gdje jesam. Oni su svojim radom i predanošću potaknuli u meni dublji interes za te dvije znanosti”, prisjeća se Martina.

Svijet treba sjajne znanstvenice koje će se boriti za buduće generacije i napraviti svijet boljim mjestom za život

Kroz sve je četiri godine sudjelovala na natjecanjima iz kemije i biologije, pa su joj pripreme za njih dobro poslužile i kod polaganja prijemnog ispita. Tijekom srednje joj je škole, kaže, postalo jasno da je PMF sljedeća logična postaja u njezinom životu. “Upisala sam preddiplomski studij Znanosti o okolišu jer sam htjela nešto između biologije i kemije, a kurikulum ovog smjera se činio jako zanimljivim. Kasnije sam se ipak odlučila za diplomski studij Eksperimentalne biologije smjera Imunologija i Fiziologija jer sam shvatila da rad u laboratoriju volim puno više nego teren. Odluku nisam požalila, a već tada sam znala da želim ostati u znanosti. Iz tog razloga sam se odlučila na Erasmus praksu koja je bila jedan korak bliže doktoratu u inozemstvu”, priča mi.

Ponuda za doktorat koja se ne odbija

Kako kaže, bio je to test period koji je prethodio ponudi doktorata u istom laboratoriju. “To sam zapravo saznala na dan svoje obrane, dok je moj mentor držao govor, i mislim da to govori jako puno o tome koliko volim svoj posao. Usprkos tome, doktorat je za mene bio jako stresan. Bilo je trenutaka kada sam htjela odustati, ali nekako je ta ljubav prema znanosti uvijek prevagnula”, priznaje. Pitam je i da mi malo detaljnije objasni kako se našla baš u Zürichu. Kaže kako joj odabir zemlje nije bio težak, budući da u Švicarskoj ima obitelj. Odabir Sveučilišta, međutim, bio je već teži. S jedne strane, ističe, tu je ETH Zürich, sedmo sveučilište na svijetu, a s druge Sveučilište u Zürichu, koje vrvi biološkim projektima.

Bilo je trenutaka kada sam htjela odustati, ali nekako je ta ljubav prema znanosti uvijek prevagnula

“Dok sam po internetu pretraživala gdje bih se mogla prijaviti, naišla sam na EVO internship portal. Na tom sam portalu pronašla projekt koji se činio jako zanimljiv, i nudio je nešto sasvim novo. Radilo se o microfluidic metodi koju su koristili za fuziju stanica i produkciju hibridoma. I tako je odluka pala na ETH. Kontaktirala sam poslijedoktorandicu koja je tada radila u labosu, dogovorile smo se za intervju. Ubrzo nakon intervjua mi je poslala potvrdu da sam prihvaćena u njihov laboratorij za obavljanje prakse s kojom sam se prijavila na Erasmus natječaj. Mjesec, dva nakon toga su izašli rezultati i ja sam bila na putu za Švicarsku” pojašnjava.

Rad na projektima rane dijagnostike hematoloških bolesti

Pri kraju je prakse, kako je već spomenula, dobila ponudu da ostane na doktoratu, tijekom kojeg je radila na sintetičkim stanicama koje mogu biti korištene kao sustav za ciljanu dostavu terapije u određene dijelove tijela. “Ova metoda se sve više istražuje kao zamjena za kemoterapiju, jer ima mogućnost ciljano uništavati stanice raka. Projekt je bio u suradnji s grupom s Max Plancka u Dresdenu, tako da sam neko vrijeme provela i u ondje. Nakon završetka doktorata sam preuzela projekt koji imamo u suradnji za University Hospital Zürich na ranoj dijagnostici hematoloških bolesti, točnije Sezari sindroma. To je oblik raka T stanica koji se manifestira lezijama na koži i najčešće se dijagnosticira u poodmaklom stadiju. Samim time stopa preživljena je jako mala”, kaže mi.

Ova metoda se sve više istražuje kao zamjena za kemoterapiju, jer ima mogućnost ciljano uništavati stanice raka

Što je zanimljivo kod ove bolesti, pokušava mi na jednostavan način objasniti, jest to da je jezgra malignih stanica izbrazdana poput mozga, i upravo se ta karakteristika koristi u dijagnostici bolesti. Kako bi lakše analizirali uzorke pacijenta, digitaliziraju svaki uzorak. Pomoću microfluidic protočne citometrije imaju, kaže, mogućnost zabilježiti pojedinačno svaku stanicu u obliku slike. Te slike kasnije koriste za treniranje algoritma da prepozna razliku između malignih i zdravih stanica, te na temelju postotka malignih stanica u uzorku klasificira uzorak kao pozitivan ili negativan. Ovaj projekt, zaključuje, pomaže pokazati koliko razvoj tehnologije može pomoći medicini, i drago joj je, naglašava, da je takvih projekata sve više i više.

Posao znanstvenika nije onakav kakav se prikazuje na filmovima

Pitam je da i da nam ispriča nešto više o tome kako izgleda karijera znanstvenika, kako bi je predstavila laicima. Njezin je prvi odgovor – svakako ne onako kako je se prikazuje u filmovima. Osim dugih sati u labosu, kaže, karijera znanstvenika uključuje i pisanje projekata, projekt menadžment, predstavljanje rezultata na konferencijama te objava istih u obliku članaka.

“Znanstvenik mora imati jako dobre pregovaračke sposobnosti, mora znati kako ‘prodati’ svoju znanost jer samim time ima mogućnost bolje financijske potpore. Znanstvenici se u ranom stadiju karijere sele i po nekoliko puta, jer se žele usavršiti kako bi jednog dana imali svoju grupu i bili uspješni u onome što rade. U jednu ruku biti znanstvenik je jedno od ljepših zanimanja jer konstantno radite i otkrivate nešto novo, imate priliku upoznati ljude iz cijelog svijeta, ali može biti i jako stresno. Posebice ako ste ‘group leader’ i morate osigurati financiranje”, iskrena je.

Znanstvenik mora imati jako dobre pregovaračke sposobnosti, mora znati kako ‘prodati’ svoju znanost jer samim time ima mogućnost bolje financijske potpore

I upravo tu dolazimo i do priče o njenom tzv. poslu iz snova i profesionalnom cilju koji želi doseći. “Moj je krajnji cilj imati vlastitu grupu i jednog dana doći do otkrića koje će biti na dobrobit čovječanstava. Htjela bih razviti neinvazivnu microfluidic metodu za prenatalnu dijagnostiku. Trenutno čekam rezultate financiranja za projekt u suradnji sa Sveučilištem u Parizu gdje bih se dodatno usavršila na tom polju. Posao iz snova bio bi dobiti poziciju na prestižnom sveučilištu. I naravno, da ne moram brinuti o financiranju i samo se koncentrirati na istraživanje. Ali nažalost, ovo drugo u znanosti ne postoji”, priča mi kroz smijeh.

Žene i muškarci još uvijek nemaju jednake šanse za uspjeh

Kako se naš razgovor polako bliži kraju, molim je i da mi da neki svoj kratki, ali pretpostavljam, upućeni komentar o zastupljenosti žena u znanosti. Koliko je znanost danas podjednako dostupna ženama i muškarcima, je li se sama ikad susrela s kakvim predrasudama? “Mislim da žene još uvijek nisu zastupljene u znanosti jednako koliko i muškarci. Biti žena općenito nije lako u niti jednom zanimanju, pa tako ni u znanosti. Ako gledate na nivou doktoranada općenito, imate više žena nego muškaraca. Kako se penjete prema gore taj omjer ide u korist muškaraca. Stoga danas imate puno više muškaraca nego žena na pozicijama profesora ili spomenutih group leadera”, odgovara mi.

Biti žena općenito nije lako u niti jednom zanimanju, pa tako ni u znanosti

Kaže da smatra da se to događa jer su žene češće prisiljene birati između obitelji i karijere, a na kraju se onda i odluče odabrati obitelj. “Dakako da imate izuzetaka koji kombiniraju oboje, ali takvi primjeri su jako rijetki. Par mojih kolega je u nekoliko navrata izjavilo kako je ženama mjesto u kuhinji. Ne biste vjerovali, ali ti isti kolege bez imalo srama su zatražili moju pomoć kada su je trebali. Srećom pa nisam osvetoljubiva osoba”, kaže s osmijehom.

Ključno je slijediti svoje snove

Na kraju, naš razgovor ipak završavamo u pozitivnom tonu; pitam je da za neku finalnu poruku mladim djevojkama koje razmišljaju da krenu putem znanosti. “Samo naprijed. Slijedi svoje snove. Najbitnije je biti sretan i raditi ono što voliš. Stoga, ako želiš biti znanstvenica slijedi svoje snove. Neće biti lako, ali nemoj odustaj jer na kraju svakog tunela je svjetlo. Svijet treba sjajne znanstvenice koje će se boriti za buduće generacije i napraviti svijet boljim mjestom za život”, uvjereno poručuje.