Kad ne smišlja što će jesti ili što najbolje uklanja kamenac, snimi vrhunski album. Ona je Bad Daughter

S Dunjom Ercegović o njezinom glazbenom projektu Bad Daughter i albumu prvijencu Let Me Panic

Bad Daughter je, nakon Lovely Quinces (LQ), nova glazbena inkarnacija Dunje Ercegović. Ako možda dosad niste znali, u pitanju je solo projekt u kojem se Dunja poigrava unutar granica indie pop žanra dajući mu svoju nešto tamniju, ali i dalje plesnu i pitku viziju. Naime, ova mlada i izrazito talentirana kantautorica, koja je od samog početka visoko iskočila svojim osebujnim, drskim i duboko emotivnim stilom, u studenom je prošle godine u formatu Bad Daughter izbacila album naziva Let Me Panic, koji je, kako nam otkriva, nastajao tri godine, a rađen u suradnji s Leonardom Klaićem koji potpisuje produkciju i aranžmane.

Album, koji sam naravno odmah preslušala i bila jako ushićena, donosi osam pjesma koje plešu unutar indie pop žanra, s osjetnim naslanjanjem na elektronsku glazbu, odnosno kako Dunja dodatno pojašnjava, pune su utjecaja koji proizlaze iz svega što ona i Leo privatno slušaju. Koliko je zapravo odličan i uspješan prvijenac Bad Daughter govori i činjenica da je prema zbroju lista čak četrdesetak najeminentnijih domaćih glazbenih kritičara album Let Me Panic prije koji dan proglašen i najboljim u Hrvatskoj u 2021. godinu. Sve to skupa bilo je i više nego dovoljno da se nađem s Dunjom aka Bad Daughter i doznam u kojoj je fazi, kako je stvarala ovaj novi projekt i materijal te koji su joj planovi.

Za početak, vratile smo se obje nekoliko godina unatrag. Prisjeća se Dunja tako kako je Bad Daughter službeno kao projekt nastao 2016. kada je na Bandcampu objavila prvu pjesmu May Irrationally Rational Noise Ail, a kasnije i EP koji je bio snimljen na mobitelu. Doduše, neke od pjesama su stare i po pet godina tj. skice. Okidač za izbacivanje tog EP-a na Bandcampu je bio, govori mi, miks čiste dosade i potrebe da se opet osjeća kao da je na nekom početku, da nije opterećena brojkama, strategijama, očekivanjima kao što je bila u slučaju LQ. Nakon tog EP-a nije zapravo ni razmišljala hoće li išta više objavljivati pod tim imenom, no ipak je Bad Daughter priču odlučila nastaviti – i složit ćemo se svi, dobro da jest.

Kako su tu sad istovremeno Dunja Ercegović, LQ i Bad Daughter, pitam je i da mi kaže koja je poveznica između njih i postoji li možda još kakvih njezinih lica. “Sve je došlo od mene. Rekla bi da je to kao Janusovo lice. No, nisu Bad Daughter niti LQ jedina lica koja imam. Kada bih eliminirala bilo kakva analiziranja i pretenciozna shvaćanja same sebe, onda bi rekla prosto da su to samo glazbeni projekti koje sam napravila jer jednostavno mogu i tako se to dogodilo. Razloge izmišljam po putu ili ih otkrivam naknadno jer sve oko mene tjera na introspektivnost. Ali, realno nema velike agende” priča mi samouvjereno ova svestrana 29-godišnjakinja i vraćamo se obje na temu aktualnog albuma Let Me Panic.

Nisu Bad Daughter niti LQ jedina lica koja imam. Kada bih eliminirala bilo kakva analiziranja i pretenciozna shvaćanja same sebe, onda bi rekla prosto da su to samo glazbeni projekti koje sam napravila jer jednostavno mogu

“Neke pjesme su na njemu polako nastajale i dosta su stare. Znam da je napravljen s namjerom da nema filler pjesama i da se ne poželi preskočiti ijedna pjesma. Jesam li u tom naumu uspjela? To ostavljam drugima da procijene. Također, htjeli smo da to ne bude čisti pop tj. da se ipak malo osjeti da je taj album radio netko kome pop nije primarni žanr budući da ja imam LQ projekt, a Leo je bubnjar u She Loves Pablo i mom bendu” pojašnjava te daje mi do znanja kako nije baš najzahvalnije pitanje da mi opiše pjesme koje se nalaze na spomenutom albumu, odnosno koju poruku možda nose i što je željela podijeliti s drugima.

“Treba ljudima ostaviti izbor da sami nađu svoju poruku ili vide sebe u svemu tome ako mogu. Pokušavam izbjeći tu moć sugestije kada su u pitanju pjesme. Čak ne volim dijeliti tekstove s ljudima. Ako netko čuje neku drugu riječ i više im odgovara, ne smatram da je to nepoštivanje prema autoru, jer te pjesme više nisu toliko moje. Mogu reći da sam htjela da te pjesme posluže kao sredstvo za buđenje vlastite zločeste kćeri (ili sina).”

Kada bi pak trebala opisati žanrovski Bad Daughter, Dunja mi govori kako je u početku znala da to nema nikakve veze s popom, no da uvijek često čeka kritike da vidi kako bi oni to nazvali. Kaže mi kako nije baš najbolja u takvim definicijama. “Netko je spomenuo pompozni pop što nije nimalo loše, pa neki nazivaju to indie popom. Štogod da je, meni je bitno da to provocira nekakvu emociju i da nije jednodimenzionalno” dodaje, a s obzirom na to da je sada prošlo ipak neko vrijeme od objave albuma Let Me Panic, zanimalo me i kakve su reakcije.

Uvijek me strah nakon takvih navala dobrih reakcija, da zbog ravnoteže moraju ići i loše reakcije, pa i hejt

“One su odlične i možda će zvučati kontra svake pameti da čak ponekad pomislim da su malo pretjerane, ali to je isključivo jer sam dosta samokritična. Uvijek me strah nakon takvih navala dobrih reakcija, da zbog ravnoteže moraju ići i loše reakcije, pa i hejt. Svakako ću imati problema sa sljedećim izdanjem jer će se očekivati isto, ako ne i bolje. Ako se pitanje odnosi na koju se pjesmu publika vezala, smatram da to stvarno ovisi o generaciji, ali super je da nije uvijek jedna te ista pjesma koja se izdvaja” nastavlja dalje i otkriva kako se njoj samoj to oko najdrže stvari promijeni s vremena na vrijeme. Dodaje i kako to ovisi u kojoj je fazi. Otkriva mi potom i kako zapravo ne sluša svoje pjesme nakon što izađu.

“Dok smo snimali najviše mi se sviđala Eyes on you, specifično kraj nakon drugog refrena koji samo onako postaje veći i veći. Jako volim takve pompozne trenutke u pjesmi i harmonije. U prvoj fazi mi je bila Favourite Game, ali vjerojatno zato što sam u tom trenutku bila apsolutno sigurna da želim Leonarda Klaića za svog producenta i tad sam znala da ćemo napraviti nešto dobro.”

S obzirom na to da je Dunja već neko vrijeme prisutna na glazbenoj sceni, iz iskustva mi govori kako uvijek ponosno skreće s puta. To potkrepljuje činjenicom kako je recimo odrasla u Splitu, a razočarana što nije upala na Akademiju dramskih umjetnosti, upisala je u Zadru fakultet i spontano krenula u profesionalnije bavljenje glazbom iz dosade i paranoje da će napraviti sve kako treba: završiti fakultet na vrijeme, zaposliti se, udati, roditi i postati mama influencerica. Iako se bavi profesionalno glazbom, dodaje duhovito kako se ne bi nazvala profesionalkom jer još ni dan danas ne zna promijeniti vlastite žice na gitari i uporno ne nosi kabel za gitaru sa sobom. “Moram ti reći kako ne preispitujem previše zašto su se neke stvari dogodile niti općenito previše razmišljam sve dok mi netko ne postavi takva pitanja” poručuje dok je ja dalje pitam kako zapravo izgleda njezino stvaranje glazbe, jedan dan, period, mjesec itd.

Dosta sam nestrpljiva pa ako se ništa ne dogodi u 20 minuta ili kraće onda opet ostavljam gitaru na nekoliko mjeseci

“Nema tu romantiziranog scenarija gdje ja šetam prirodom i pukne me inspiracija. Znam mjesecima ne dirati gitaru niti pjevati, a onda me u nekom trenutku prevali sram jer ništa ne radim. Onda manje više krene mučenje, uz gitaru ili laptop radim neke melodije i improvizirano pjevam tekst koji ne postoji jer ne pišem tekstove prethodno već puštam da to dolazi organski, što mi prvo padne na pamet. Ako se neka fraza zadrži onda gradim priču oko nje. Dosta sam nestrpljiva pa ako se ništa ne dogodi u 20 minuta ili kraće onda opet ostavljam gitaru na nekoliko mjeseci. Ukoliko se dogodi nekakva slušljiva ideja onda krene entuzijazam sve do sljedećeg jutra kad mi to sve zvuči izlizano. Tako da puštam neke skice da se luftaju neko vrijeme i vraćam im se u tim rijetkim momentima kada pokušavam nešto novo napraviti” objašnjava detaljno ova mlada kantautorica i govori kako joj je taj cijeli period paralelno ispunjen sumnjom, histerijom, tapšanjem sebe po ramenu, mišljenjem da je to nešto najbolje ikad, pa mišljenjem da je to nešto najgore ikad.

I iako je Dunja prije svega glazbenica, puno je tu perioda u njezinom životu u kojem je ne stvara nego ima još hrpu drugih stvari koje radi i koje je veseli. Doznajem recimo kako ima perioda kada je na autopilotu, kada primjerice razmišlja što će jesti, koje je najbolje sredstvo za skinuti kamenac, a veseli je i kada je avokado na sniženju. Od 9 do 17 radi i u jednoj kreativnoj agenciji, a tu su još neke zanimacije sa strane. Naime, Dunja u zadnje vrijeme pohađa tečaj crtanja u art studiju Hrvoje Majer, a ako je pak vidite negdje vani onda joj slobodno, poručuje, možete ponuditi dupli štrukani. Osim toga, Dunju možete često ujutro vidjeti u 11-ici, čuti slučajno manje više na Yammatu, 808, Radio Studentu itd., čuti namjerno na svim streaming servisima.

Bilo bi suludo reći da je ova pandemija super prilika da se okrenemo sebi, pravimo banana bread ili naučimo drugi jezik, a skoro svi su u to vjerovali u nekom trenutku

Dakako, morale smo se dotaknuti i pandemije koja je kao i sve ostale, nije zaobišla. No, priča mi kako ona na nju nije nešto posebno utjecala izuzev manjka koncerata. “Više bih se žalila da mi je to jedini izvor prihoda, no bila sam dovoljno pametna da taj izvor potražim negdje drugdje tik pred pandemiju. Bilo bi suludo reći da je ova pandemija super prilika da se okrenemo sebi, pravimo banana bread ili naučimo drugi jezik, a skoro svi su u to vjerovali u nekom trenutku ili se ponašali u skladu s time jer su mediji promicali taj narativ, vjerojatno zato što je humano tražiti nekakav silver lining u ovoj užasnoj situaciji” prisjeća se Dunja tih dana, no s osmjehom na licu govori kako su u pripremama live koncerta na proljeće ukoliko im se zvijezde poklope, odnosno mjere to dopuste. Kaže i kako će tu u međuvremenu biti i spotova, te da će odsad pa nadalje pokušati biti produktivnija i ne dopustiti si predugu hibernaciju. Planira da će napadati na svim frontama, i kao Bad Daughter, pa i kao LQ.

Za kraj, pitam je i tko joj je u svemu tome nekako najveća podrška i koga cijeni od hrvatskih, ali i inozemnih glazbenih imena. Govori kako oko sebe ima dosta ljudi koji nerijetko sudjeluju u tome da je smire u njezinim trenucima histerije i samokritičnosti. “Ne bih sad izdvajala nekog posebno. Imam sreću da znam ljude koji razumiju taj proces i koji ne zamjeraju kada ih opterećujem svojim stvarima . Što se tiče naših glazbenika, slušam mnogo njih: Mark Mrakovčić, Them Moose Rush, ESC Life, Liku Kolorado itd., a moje inozemne prijedloge možete naći na Facebook i Instagram profilu zvan Atomic Dip, koji sam pokrenula sa svojim prijateljem gdje dijelimo bendove iz 90-ih koje volimo.”