Iz Vinogradske u kliniku u Vijetnam, pa sada u London. Uhvatile smo Tenu Kovačević na kavi u Velvetu

Tena Kovačević jedna je od poznatijih doktorica ginekologije u Zagrebu

Tena Kovačević doktorica je ginekologije za koju zna jako puno mama, pa i celebrity mama koje su svoje porode imale u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Kao specijalizant i specijalist Tena je tamo bila zaposlena nešto više od pet godina, a onda ju je nedavno život odveo u Vijetnam. I to potpuno neočekivano.

Primila je ponudu na LinkedInu i nakon što je prvo skoro odbacila ideju, dočekalo ju je jedno od najboljih iskustava ikad. Nakon što su njezine pripreme za selidbu trajale šest mjeseci (svu papirologiju morala je rješavati iz vijetnamske ambasade u Budimpešti), dočekao ju je itekako drugačiji grad, Hanoi.

Odluka o odlasku

“Hanoi mi je bio jako ugodno iznenađenje, od prvog dana kada sam stigla tamo. Pozvali su me da dođem raditi u jednu privatnu ginekološku kliniku i iako se Vijetnam na prvu činio kao dosta neuobičajena ideja zbog koje sam napustila sve ovdje, na kraju je ispalo iznad svih očekivanja. Moji su mislili da sam poludjela jer sam tu imala stalni posao i uspješnu karijeru. No, nisam bila zadovoljna i htjela sam više. Vijetnam je na kraju ispao prijelomna točka u mom životu – on je bio promjena koju sam trebala”, kreće mi Tena pričati za vrijeme jednog od svojih rijetkih vikenda u Zagrebu. Naime, uspjela je dobiti jako kratki odmor povodom svog rođendana jer trenutno je na edukaciji u jednom od najboljih svjetskih centara za fetalnu medicinu koja se nalazi u Londonu, Harris Birthright.

Moji ovdje su mislili da sam poludjela jer sam tu imala stalni posao i uspješnu karijeru. No, nisam bila zadovoljna i htjela sam više. Vijetnam je na kraju ispao prijelomna točka u mom životu

Tena je imala tu sreću da nastavi karijeru i doedukaciju upravo tamo, a sve samo zato što se jednostavno – usudila. Naime, jednom je dobila priliku otići na obilazak i u pauzi ‘povukla za rukav’ najuspješnijeg doktora i profesora na području fetalne medicine, dr. Kyprosa Nicolaidesa te ga upitala može li ikako doći kod njega na opservaciju. Nakon kratkog razgovora rekao je da se javi njegovoj asistentici i tako je dobila priliku doći, a onda je tamo uslijedila još jedna zanimljiva situacija koja je Tenu ‘lansirala’ dalje. Na opservaciji je Prof, kako ga svi zovu, postavio pitanje na koje se nitko od prisutnih nije usudio dati odgovor, a zatim je na njega odgovorila Tena. Za deset minuta se našla u njegovom uredu i nakon ponovnog upoznavanja i razgovora, on ju je pozvao da dođe na edukaciju, nakon što završi sve što treba u Zagrebu. Bilo je to prije sedam godina i Tena je sada upravo tamo, u bolnici King’s College, u Harris Birthright Centru u Londonu.

“Vijetnam je ispao savršena priprema za ovo gdje sam sada. Kada živiš i radiš u Vijetnamu to je stvarno iskustvo za sebe koje te itekako nauči samostalnosti. Tamo te na ulici uglavnom ne razumiju, mnogi još ne znaju engleski jezik, radi se o potpuno jednoj drugačijoj kulturi i moraš se uhvatiti u koštac sa svime. Tamo je odlazak u dućan s namirnicama izazov, a da ne pričamo o birokraciji.”, opisuje mi Tena svoje vrijeme nedavno provedeno u glavnom gradu Vijetnama.

“Biti stranac, ne biti žena, već biti Hrvat u nekoj drugoj zemlji nije lako. Nisam osjetila neku diskriminaciju kao žena, ali jesam kao stranac. Tako sam primjerice saznala da je jedna Francuskinja koja je bila zaposlena na mojoj poziciji prije mene bila bolje plaćena. Ali uspjela sam se izboriti za sebe. U Londonu je primjerice čak bolje biti žena, barem u ginekologiji, jer tamo pri određenim pregledima mora biti ‘pratnja’ u sobi, tj. ako je doktor muškarac, pratnja na pregledu mora mu biti žena, zbog zakona. Tako da je lakše raditi svoj posao ako ste doktorica jer se ne morate susretati s tim pravilima.”

London – Vijetnam – London

Dok je bila zaposlena u Vijetnamu imala je više svojevrsne slobode. “Koliko god se to možda čini bolje, tamo pak nisam imala koga pitati za savjet i sve odluke sam donosila sama. Ovisiš samo i isključivo o svom znanju i procjenama. A kako je klinika bila u diplomatskoj četvrti imala sam itekako educirane i zahtjevne pacijentice. Isto tako, odgovaraš osiguravajućem društvu sa svojim odlukama i sve im moraš pisati te pravdati. To mi je naposljetku bila odlična škola. Općenito Vijetnam, kao cjelokupno iskustvo koje je bilo izazovno svakodnevno. Zadnjih godinu dana živjela sam kao vojnik tamo. Probudiš se rano, vježbaš, radiš i ideš spavati. A da ne spominjem da se svugdje moraš voziti motorom. Doduše, to sam stvarno voljela samo ih je jako puno i zrak je nevjerojatno zagađen.”

Nakon Vijetnama vratila se u Zagreb i krenula razmišljati što dalje. Jedna od ideja bila joj je i da se ponovno zaposli u privatnoj klinici, a onda joj se razboljela prijateljica i to od karcinoma jajovoda. “Kada sam donosila odluke ona je još bila u borbi s bolesti i jako me podržavala da idem. Umrla je tri tjedna prije nego što sam otišla. To mi je otvorilo oči i postavila sam si pitanje ‘što bih uistinu htjela sa svojim životom?’.”

Općenito Vijetnam, kao i cjelokupno iskustvo, bilo je izazovno svakodnevno. Zadnjih godinu dana živjela sam kao vojnik tamo. Probudiš se rano, vježbaš, radiš i ideš spavati

Nešto je kratko otputovala u London, a onda se ponovno uplela sudbina. Ustvari, u njoj se javila odluka da ne želi nazad u Hrvatsku već da želi vidjeti koliko može dalje. Odlučila se javiti onom istom profesoru koji joj je prije nekoliko godina rekao da se vrati kada završi specijalizaciju i bude spremna. “Prvo sam ga išla potražiti, a nakon što sam ga uspjela kontaktirati mailom dao mi je 24 sata da ispunim testove s kojima se mogu aplicirati za doedukaciju kod njega u Harris Birthright centru.”

Tena nije spavala dan i noć i sve je uspjela riješiti te se zatim dogovorila da će doći za nekoliko mjeseci kada smisli gdje će živjeti u Londonu i napravi neku financijsku konstrukciju za život tamo. “No, on me nazvao za tjedan dana i rekao mi da imam riješen stan.” Naime, fondacija centra ima jedan određen broj stanova za liječnike koji dolaze na doedukaciju, iako se na njih obično čeka po godinu dana. “Nisam mogla vjerovati, to je kao da vas nazove Obama medicine i kaže vam da se pobrinuo za vas i da možete doći raditi.”

Kako je raditi u jednoj od najboljih klinika na svijetu?

Posebno je zanimljivo da dok se u Hrvatskoj lijep i njegovan izgled te modna osviještenost u ovom poslu smatraju minusom – jer ovdje po nekima ne možete biti istovremeno lijepi i pametni, u ovoj klinici u Londonu to je itekako važno.

“Da, moram priznati da sam pomalo jedva čekala da doživim London iz jednog skroz novog kuta, bez izlazaka, restorana, lijepe odjeće i s fokusiranošću samo na rad. I onda dođem u kliniku u kojoj se itekako zahtjeva da izgledaš elegantno i ušminkano, čak se preferiraju i potpetice. Malo sam se osjećala kao da sam upala u seriju Suits.”, govori Tena sa smiješkom. “Osim toga, svi su nevjerojatno briljantni i talentirani, a posvećenost poslu je stopostotna. Tamo si kao hrčak, doslovce svi radimo od jutra do mraka, a kao junior moraš ujutro doći i sat, sat i pol ranije. No, svi si nevjerojatno puno pomažemo i to je predivno. Jedni bez drugih ne bi mogli i jako se međusobno podržavamo.”

Ovdje se itekako zahtjeva da izgledaš elegantno i ušminkano, čak se preferiraju i potpetice. Osim toga, svi su nevjerojatno briljantni i talentirani, a posvećenost poslu je stopostotna

U Londonu na doedukaciji sada ostaje još dvije godine, a nakon toga vrata su joj realno otvorena za jako puno toga u području ginekologije i fetalne medicine. Tena još ne razmišlja o tome, ali jedna od ideja je i da sa svim tim dobivenim znanjem otvori samostalnu praksu u Hrvatskoj. “Uvijek sam htjela raditi više kako bih se dodatno dokazala jer u Hrvatskoj kada te negdje smjeste ili s nečim identificiraju, kao mene s roditeljima, onda se ovdje možeš teško maknuti od toga. Zato sam se odlučila za Vijetnam, on mi je došao kao oslobađanje od svega. A London kao novi start, početak od nule. Mogla sam ostati u Zagrebu i bilo bi mi i više nego dobro, ali htjela sam više za sebe i učiniti to potpuno sama. Sada sam u režimu u kojem doslovce samo radim i spavam, i družim se s kolegama, a slobodne vikende koristim samo za odmor. Nemam slobodne dane ni za Božić tako da će i tada biti radno, ali to me uopće ne smeta.”

Dok se većina nas žali na zdravstvo u Hrvatskoj, Tena objašnjava da situacija nije nešto puno drugačija vani. “U Hrvatskoj je recimo puno lakše doći do specijaliste nego u Londonu. Mi smo ovdje postali malo razmaženi. U Vijetnamu je po tom pitanju slično kao kod nas, puno je sve opuštenije i lakše. Ne vidim razliku između nas i kako stvari funkcioniraju u Nacionalnoj zdravstvenoj službi, dapače, u Engleskoj su još manje zadovoljni i mnogi dolaze u Hrvatsku pobrinuti se za osnovno zdravlje. Makar, rekla bih da je birokracija svugdje ista, nismo mi ništa drugačiji nego što su vani. Opet, teško mi je i komentirati jer sam ja trenutno u malo više izoliranoj situaciji kako sam bila zaposlena u privatnim klinikama.”

Kaže kako je ni Vijetnam ni London nisu uvjerili da ne bi trebala živjeti i raditi u Hrvatskoj, baš suprotno. “Život u Hrvatskoj je prekrasan i naša kvaliteta života je divna, ako ovdje imaš posao koji ti odgovara i zarađuješ dovoljno, a ovo je i odlično okruženje za imati obitelj. Mislim da jedino nedostaje malo razumijevanja i poticaja da se ljudi više educiraju, da žele više od sebe. Recimo, ovdje te nikada ne bi pustili na neku doedukaciju dok si još na specijalizaciji jer si bitan i prevrijedna si ‘roba’. A ne shvaćaju da upravo time, ‘puštanjem ljudi’ i davanjem malo više slobode dobivamo kvalitetniju radnu snagu i ljude koji će se vratiti znajući više i donoseći nova rješenja i nove metode u Hrvatsku.”, komentira zašto ljudi naposljetku odabiru studirati li raditi vani. “Ja sam to učinila jer želim navečer ići spavati znajući da sam u svaki dan i u općenito u životu dala baš sve od sebe.”