ŽIVOTNA PRIČA

Impresivan život Milene Rogulj, od početaka u New Yorku i ‘Zelenog balona’ do borbe s karcinomom i života na Kanarima

Sonja Braut razgovarala je s našom poznatom dizajnericom o karijeri i životnom putu, od djetinjstva u zagrebačkoj Slovenskoj ulici preko života u Njemačkoj, New Yorku i Zagrebu pa do sadašnjosti koju provodi između Kanara i Hrvatske

I za najveće ljetne jare njezin stan na Medveščaku u ugodnoj je hladovini i miru, a blještavu bjelinu zidova i namještaja prekidaju mrlje crne i drugih boja na pločicama, odjeći i, pogotovo, na balama tkanina koje čekaju da ih pretvori u maštovite kreacije. Modna dizajnerica Milena Rogulj u jednoj sobi ima sve potrebno za ostvarenje svojih kreatorskih sanja, a u drugoj je njezin intimni kutak. A zajedno smo uživale za blagovaonskim stolom s pogledom na drvo u dvorištu i sladile se tortom od cijelih jabuka i prozračnog biskvita zalivenu šerbetom koju priprema prema receptu svoje prve svekrve.

Milena je zgodna i djevojački vitka i u 67. godini i isijava prirođenim optimizmom i vedrinom koji su joj bili oslonci u mnogim neugodnim životnim situacijama. I otvorena je prema ljepotama, široka i dobrohotna u shvaćanjima, a ustrajna u ostvarivanju svojih kreativnih zamisli. Sa zadovoljstvom će reći da je prava Vlajna iz Prapatnice, sela u trogirskoj zagori odakle su joj roditelji, ali se i lako prepustiti zanosu ideja i stvaranja apstraktnih odjevnih komada skulpturalnih oblika.

Milena Rogulj snimljena u svom domu u kolovozu 2020. 
Foto: Vjekoslav Skledar

“Rodila sam se u selu koje rado obiđem svakoga ljeta, no ubrzo smo preselili u Trogir gdje se rodila moja sada već pokojna sestra Kitica i gdje je tata usavršavao svoj klesarski zanat. Zbog njegovog smo posla dvije godine živjeli u Rovinju, a potom preselili u Zagreb koji je otada moj grad. Tata je je bio vrlo talentiran klesar, dok je mama u djevojačkoj školi naučila šivati, plesti i vesti, u čemu mogu prepoznati neke važne utjecaje na mene i sestru”, otkrila je Milena koju je u djetinjstvu ipak najviše zanimalo igranje s prijateljima na pločniku i u dvorištima Slovenske ulice.

Ljeti se igra prekidala samo da bi se odjurilo doma po šnitu kruha i masti, a najradije se igrala graničara ili rolšuhala. A otkako je naučila držati olovku, voljela je risati. Bila je još vrlo mala kad je prisvojila maminu knjigu sa, sjeća se, ‘lijepim tetama’ koje je precrtavala. Posebno je voljela gledati mamu dok je šivala raznu odjeću, pa je ubrzo i sama počela smišljati kako bi ih iskrojila i sašila ona.

1-milena-prije-pslaska-u-skolu-u-zagrebu

Milena prije polaska u školu u Zagrebu
Privatni arhiv

2-sa-svojim-tekstilkama-iz-skole-za-primijenjenu-umjetnost

Sa svojim 'tekstilkama' iz Škole za primijenjenu umjetnost
Privatni arhiv

3-milena-s-malenom-kiticom-na-plazi-u-trogiru

Milena s malenom Kiticom na plaži u Trogiru
Privatni arhiv

4-otvorenje-zelenog-balona-u-vinogradskoj-ulici

Otvorenje 'Zelenog balona' u Vinogradskoj ulici
Privatni arhiv

5-milana-u-sredini-u-butiku-u-vinogradskoj-sa-sestrom-kiticom-lijevo-i-prijateljicom

Milena (u sredini) u butiku u Vinogradskoj sa sestrom Kiticom (lijevo) i prijateljicom
Privatni arhiv

LJUBAV PREMA CRTANJU i ŽIVOT U NEW YORKU

“Mnogo sam crtala no moj glavni cilj bilo je oblikovanje odjeće, pa sam nakon osnovne škole krenula u Školu za primijenjenu umjetnost, iako mama baš nije bila sretna zbog toga. Zamišljala je da ću biti zubarica i mislila da je ta škola ‘čudna’, dok je tata razumio i podržavao moj izbor, jer je i sam bio jako talentiran za risanje i izradu ukrasa. Izabrala sam smjer tekstil jer me je zanimao, ali i jer me mama već naučila šiti, plesti i kukičati što mi je kasnije mnogo puta dobro došlo jer sam točno znala što je moguće ostvariti i kako. A i mnogo toga sam mogla izraditi sama.”

Detalj na stolu u domu Milene Rogulj snimljen u kolovozu 2020. 
Foto: Vjekoslav Skledar

Milena je voljela svoju školu i osjećala je da je na pravom mjestu. A kada je nakon trećeg razreda preko ljeta otišla u Njemačku kod svoje kume i ondje upoznala rođaka iz Amerike koji ju je pozvao u New York s obećanjem da će joj ondje naći posao, još je s većim žarom završila posljednji razred. Jedva je dočekala da otputuje i upozna veliki svijet, nije joj bilo teško ostaviti dečka koji će joj nešto kasnije postati suprug i krenula preko Atlantika. Prvo je radila u nekom dućanu, a potom je dobila posao u butiku Violet Strujić na 3. aveniji, no ubrzo je shvatila da joj taj veliki svijet još nije spreman otvoriti vrata. I vratila se u Zagreb i počela studirati na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

Bila sam druga generacija studija za modni dizajn, ispite sam polagala u roku i već tada znala da će se moj butik zvati ‘Zeleni balon’

“Tada su moji roditelji već gradili kuću u Trogiru u kojoj i danas žive, a ja sam na TTF krenula s velikim entuzijazmom. Bila sam druga generacija studija za modni dizajn, ispite sam polagala u roku i već tada znala da će se moj butik zvati ‘Zeleni balon’. Iako si moji roditelji nisu mogli dočarati što ću to zapravo raditi, faks sam završila u roku i mnogo naučila od svojih profesora. Posebno pamtim prof. Prpića koji je predavao konstrukciju i, osim što je bio odličan predavač, imao je razumijevanja i za to što sam kao tipična kreativka ‘ratovala’ s matematikom”, prisjetila se Milena doba kada se njezin život vrtio kao najuzbudljiviji film jer je ne samo diplomirala, nego se i udala i prije 45 godina rodila kćerku koju je nazvala Kitica prema svojoj sestri.

Milena Rogulj snimljena u svom domu u kolovozu 2020. 
Foto: Vjekoslav Skledar

Danas kaže da je bila premlada mama, ali i da je sve nekako uspijevala ‘hendlati’, a pomagali su joj i muževljevi i njezini roditelji kod kojih je Kitica boravila tijekom ljeta. A ona je smišljala kako i gdje otvoriti svoj ‘Zeleni balon’ i napokon je to uspjela 1980. u jednoj veži na Britancu. Sjećam ga se u magli, bio je malen i veselo obojen, a ondje je Milena prodavala svoju odjeću, a njezina sestra lutkice od kaširanog papira rađene na starinski način. Tri godine su bile dovoljne da stvori ime (‘Prije nekoliko godina je tijekom ženskog druženja kod novinarke Bojane Radović ona iz svog ormara donijela baloner kupljen u mom butiku koji je još bio za nošenje, što mi je bilo posebno drago’, prisjetila se Milena), a onda se poželjela osamostaliti.

“Znala sam točno što hoću, ali sam bila nestrpljiva i bezopleta. Na početku Vinogradske sam našla odličnog krojača, majstora za sakoe gospodina Miklenića koji se spremao u mirovinu i prepustio mi svoj prostor. On je svako prijepodne šivao u našem malom stanu na užas moje kćerke, a ja sam bila u butiku i ubrzo shvatila da sam napravila veliku pogrešku otvorivši ga izvan užeg centra. Izdržala sam tri godine, a onda se razvela, ostala sama s Kiticom i morala voditi posao koji baš nije išao kako sam željela. Vratila sam se u roditeljski stan i ondje otvorila showroom.”

OD KUHINJE DO MODNE PISTE

Ako ne idu ‘krpe’, u Vinogradskoj će sigurno ići ‘klopa’ – mislila je Milena Rogulj, svoj ‘Zeleni balon’ pretvorila u starinsku kuhinju i otvorila prvi zagrebački fast food s domaćom hranom. Svakoga dana imala je juhe, raznovrsne salate, meksička i jela od tjestenine, sve uvijek friško i fino, a navečer između 20 i 21 sat bio bi Happy Hour. Jela je smišljala i pripremala sama, a osobito bi se potrudila, recimo, na Badnjak kada bi nudila sitne kruščiće s namazima od ribe, povrća i sira. A onda ju je sustiglo neugodno iznenađenje – dugovi za koje nije znala da postoje pa je, skrivajući tugu, posao prepustila drugom i povukla se. A da bi ona i Kitica imale za život, počela je raditi majice ukrašene glagoljicom kao hrvatske suvenire u eko-pakunzima, prve na našem tržištu.

Milena Rogulj snimljena u svom domu u kolovozu 2020. 
Foto: Vjekoslav Skledar

“Godine su mi prolazile u držanju glave iznad vode, a onda mi je počela faliti moda pa sam u jednoj sobi uredila atelje i počela smišljati, risati, krojiti i šivati modele kakve sam željela. Više nisam sanjarila o butiku, ali sam željela pokazati da sam tu i da radim. Već sam bila 50+, a kako je moda bila moja prva i najtrajnija ljubav, obratila sam se svojoj dragoj profesorici Nini Režek-Wilson i rekla joj što želim. Pomogla mi je savjetom, pa sam puna nade otišla u skladište na Jankomiru i kupila mnogo bijele vunene tkanine za kolekciju Equilibrium koja je bila prvo prikazana na Modnom ormaru, a potom i na Fashion Weeku 2007. Suzy Josipović”, prisjetila se Milena svog velikog povratka.

Godine su mi prolazile u držanju glave iznad vode, a onda mi je počela faliti moda pa sam u jednoj sobi uredila atelje i počela smišljati, risati, krojiti i šivati

Priznaje da je bila nesigurna kao da je početnica, što se na reviji nije vidjelo pa su njezine bijele odjevne skulpture nagrađene velikim pljeskom. Novinari i gledatelji dolazili su u garderobu da bi ih mogli vidjeti izbliza, pa se Milena Rogulj vratila na hrvatsku modnu scenu baš kako je željela.

Milenin crtež

Privatni arhiv

Ženska lica Milene Rogulj

Privatni arhiv

Bijelo na bijelom

Privatni arhiv

Model 'Mamutica'

Privatni arhiv

“Užasno mi nedostaje ‘Modni ormar’ kojeg je 2006. pokrenula Nina Režek Wilson i koji je, prvenstveno studentima čije je radove ocijenjivao ugledni međunarodni žiri, ali i nama ‘starim’ i već afirmiranim dizajnerima omogućavao da pokazujemo što radimo, družimo se i potičemo. U to sam vrijeme počela živjeti na dvije vrlo udaljene adrese – u Zagrebu i na Las Palmasu, i kao nikad prije uživala sam baveći se modom.”

ŽIVOT NA KANARIMA i BORBA S KARCINOMOM

Na Kanarima je Milena upoznala glazbenika i glazbenog producenta Damira Žudića Pendu, udala se i počela živjeti u Maspalmasu, gradiću udaljenom pedesetak kilometara od Las Palmasa, glavnog grada Gran Canarije. I dalje je mnogo risala, smišljala i izrađivala svoje ekskluzivne modele, ali i pokrenula i radionice o povijesti mode i za izradu odjeće pod nazivom ‘Taller de alta costura’. Radila je volonterski, a grad je dao prostor, strojeve i materijale. Radionice su se održavale tri puta po dva sata tjedno tijekom dva mjeseca, a pohađale su ih i mlade djevojke i mladići i žene srednjih godina, pa i starije, većinom s malo znanja o modi i odane svojoj tradiciji, ali i vrlo otvorene za učenje. Pripremali su revije i izložbe i uskoro su svi na otoku znali za Milenine radionice, a ona je bila još zadovoljnija jer je naučila španjolski pa joj predavanja više nije morao prevoditi suprug. Svoje modele predstavljala je na revijama i prodavala ih u nekoliko elitnijih dućana u Las Palmasu, a onda je pred njom ponovno bilo veliko iskušenje – karcinom.

Milena na plaži u Maspalmasu 
Foto: Privatni arhiv

“Već sam bila primljena u Novu bolnicu u Zagrebu i dan za danom čekala operaciju, da bi me na kraju poslali kući. Tada me muž pozvao na Kanare i ondje sam odmah smještena u Hospital Inisular u Las Palmasu. Dočekali su me kao kraljicu, a operirao me je kirurg koji je obožavao Hrvatsku i kod nas ljetovao svake godine, pa me je nakon operacije uvijek pozdravljao s ‘Dobro jutro, kako ste’. Operacija je uspjela, ali oporavak nije bio ni lak niti ugodan.”

Kad je spala na 45 kilograma, Milena je odlučila prekinuti kemoterapiju, bojeći se da će joj trajno stradati bubrezi, a nastavila je uzimati THC i sok aloa vere. Onkologica i suprug su je odgovarali, no bila je, kaže, toliko slaba i izmučena, da je čvrsto odlučila radije umrijeti kako ona hoće, nego ovako živjeti. A kako se u Las Palmasu vjeruje da sv. Rita liječi ljude, počela je odlaziti do njezinog kipa. Ondje bi sjedila i prepustila se svojim mislima uvjerena da će ova svetica, kao i Bog kojeg doživljava kao prijatelja koji preuzima njezine brige, naći načina da joj pomogne. I počela se oporavljati.

RADIONICA III na Canarima

Privatni arhiv

Modeli nastali od 'krpeža' predstavljeni na Dobro jutro, Hrvatska

Privatni arhiv

S revije u Maspalmasu

Privatni arhiv

S revije u Maspalmasu

Privatni arhiv

Revija modela Mileninih učenika na Kanarima

Privatni arhiv

Otada je prošlo šest godina, a Milena ponovno intenzivno živi i radi na svoje dvije adrese. I mnogo crta jer je to, kaže, opušta i oslobađa ideje, iako ponekad osjeća grižnju savjesti što riše umjesto da radi nešto ‘konkretnije.’ No ti crteži se često, najčešće kao detalj, pretaču na njezine modele, pa nisu uzalud izgubljeno vrijeme. Tako je bilo i lani kada je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt vodila radionice za žene 54+ pristigle iz svih krajeva Hrvatske. Učile su i radile tri mjeseca i napravile elemente za 18 avangardnih Mileninih kreacija s autohtonim hrvatskim etno motivima koji su, pod nazivom ‘Krpež’ predstavljeni na modnoj reviji u MUO.

“A sada sam ponovno na prekretnici, najviše stoga što mi se više ne da raditi kolekcije koje ću onda besplatno slati po dućanima i uzaludno čekati da se nešto proda i da mi netko plati. Pokrećem umjetničku organizaciju ‘Zeleni balon’ u kojoj ću okupiti završene studente i talentirane kreativce da im pomognem u pretvaranju njihovih znanja i ideja u posao. Volim raditi s mladima, to me ispunjava i daje mi snagu, a imat ćemo i pop-up store u kojem će se prodavati ono što naprave, pripremati revije i izložbe, priređivati gostovanja poznatih dizajnera itd. Vjerujem da ćemo uspjeti dobiti i sredstva iz EU fondova i donacija. Ta bi priča na kraju mogla ispasti profitabilna, samo treba na dulji rok rastegnuti svoje strpljenje”, uvjerena je Milena Rogulj koja je ljetos nekoliko tjedana snagu i ideje skupljala kod mame i tate u Trogiru.

Milena Rogulj snimljena u svom domu u kolovozu 2020. 
Foto: Vjekoslav Skledar

A oni je, kaže, trebaju više nego ikad i sretni su kada im dođe. I iako tata ima 91, a mama 87, dobro funkcioniraju, mama kuha, a tata radi sve ostalo, pa i kleše. A ona jako voli more koje joj je doslovce ispod kuće, pa je odlazila na plažu i sunčala se, plivala i risala uz pratnju cvrčaka. Ondje je smišljala i kolekciju za Zlatnu iglu koja će, iznimno, ove godine biti održana u rujnu. I odlučila je, baš zato što je cijeli svijet ‘izvan sebe’, napraviti unikatne modele u kategoriji visoke mode vodeći se svojim životnim mottom: ‘Glavu gore i kad je najgore!’.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba