Imam Parkinsonovu bolest, ali ne odustajem i spremam se biciklirati rutu od 1143 kilometra. Ovo je moja priča

50-godišnji Zagrepčanin Dejan Đuran cijeli svoj život je proveo aktivno, a prije pet se godina počeo suočavati s neobičnim simptomima, da bi mu nekoliko godina kasnije konačno bila postavljena i dijagnoza – neizlječive Parkinsonove bolesti. Kako se nosio s tom spoznajom, što bolest obuhvaća, ali i što ga je potaknulo da krene na nevjerojatno inspirativni projekt bicikliranja Via Adriaticom u travnju, ispričao je za Super1.

Cijeli život proveo sam aktivno i ne mislim pri tom samo na fizički posao koji sam radio. Svaki vikend, praznike ili periode između poslova provodio sam u prirodi. Počelo je s laganim šetnjama koje su se vremenom pretvorile u ozbiljnija planinarenja, a ni penjanje po stijenama ni brdski biciklizam nisu mi bili strani. Kroz posljednjih sam desetak godina svog aktivnog života, s našim obiteljskim psima obišao većinu hrvatskih i slovenskih vrhova, u zimskim i ljetnim mjesecima. Ukratko, običan čovjek, suprug i otac, s običnim poslom i običnim hobijem. Ni uspješan ni neuspješan. Ni zdrav ni bolestan. Čovjek koji sretno živi svoj svakodnevan prosječan život.

Prvi simptomi bili su grčevi u nogama, ukočenost mišića i tremor

I onda je krenulo, ono što se uvijek događa nekom drugom. Prije pet godina pojavili su mi se prvi simptomi: grčevi u nogama, ukočenost mišića, tremor. Nisam više bio ni mladac pa sam to pripisao starenju i fizičkoj iscrpljenosti – naše ture su bile sve samo ne kratke i lake. No stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Tri sam godine posjećivao doktore u potrazi za dijagnozom, obišao sam državne i privatne specijaliste svih profila. Nitko nije imao odgovor, niti jedno ponuđeno rješenje nije funkcioniralo. Naposljetku sam završio na DaTSCAN pretrazi. Nisam očekivao pozitivan rezultat jer, rekli su, premladi ste. Tada sam imao 45 godina. No rezultat je bio pozitivan. Imate Parkinsonovu bolest, rekao mi je moj neurolog, znate li što je to? Znao sam ono što i prosječan čovjek zna – tresu se ruke. Iskreno, tog trenutka mi je taj dio bio posve nevažan, nakon tri godine traženja i čekanja da se nešto promijeni, imao sam dijagnozu, imao sam nešto od čega krenuti.

Bolest je neizlječiva i progresivna. Možete li zamisliti kako se samo čovjek osjeća kada tako nešto pročita

Početno olakšanje, ipak, nije dugo trajalo. Ubrzo ga je zamijenila nevjerica dok sam istraživao i otkrivao detalje o svojoj bolesti. Parkinsonova bolest je poremećaj živčanog sistema, izazvan degenerativnim promjenama u dijelu mozga zaduženom za proizvodnju dopamina, kemijske tvari koja omogućava normalno kretanje. Osim primarnih simptoma, ukočenosti, tremora, sporosti pokreta, javlja se i niz sekundarnih. Bolest je neizlječiva i progresivna. Možete li zamisliti kako se samo čovjek osjeća kada tako nešto pročita? Riječi neizlječivost i progresivnost u kontekstu bolesti nisu nešto s čim bi se itko želio suočiti. Kako neizlječiva? Kako progresivna? Kako tako rano? Nevjerici se pridružila i nemoć jer su se simptomi usprkos lijekovima kojima su me obilato opskrbili, prilično brzo pogoršavali i suočio sam se trivijalnim problemima od onih da se više nisam u stanju potpisati do onih ozbiljnih kada više nisam zapravo bio u stanju niti obavljati svoj posao.

Duge šetnje sa suprugom postajale su sve kraće

Kad vas takve stvari zadese u životu, shvatite da ne postoji sutra, da je danas to što imate. Shvatite da ne želite gubiti vrijeme na žalovanje i očajavanje, da želite iskoristiti svaku minutu koju ćete biti sposobni iskoristiti. Mislim da mi se život ponajviše okrenuo naglavačke jer sam bio prisiljen na neki način prestati biti ja – onaj koji slobodno vrijeme provodi krećući se po prirodi. Nisam više mogao dugo hodati. Naspram kilometara i kilometara tura koje smo običavali realizirati, naše su se ture sada svele na kilometar do dva povremene isprekidane šetnje. Kad bi mi misli krenule tijekom koji nisam mogao zaustaviti, uvijek bih razmišljao o onome što nisam ostvario odnosno o onome što bih ostvario da se nisam razbolio.

Kad vas takve stvari zadese u životu, shvatite da ne postoji sutra, da je danas to što imate

Jedna od tih stvari bila je i Via Adriatica trail staza. Via Adriatica je pješačka dugometražna staza od Istre do Dubrovnika, duljine 1100 kilometara, koja spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja obilazeći pritom najljepše vrhove obalnih planina. Od kada je ucrtana i postavljena, planirao sam je proći. Znate kako to ide. Sutra ću. Kada završim ovaj posao, kada ne bude tako vruće, kada, kada. Nikada. U međuvremenu je trasirana i biciklistička varijanta te staze, a kako poznajem Hrvoja Jurića koji ju je ucrtao, ne jedanput smo pričali o njoj. Jednom takvom prilikom, Hrvoje mi je ponudio da probam voziti njegov električni bicikl – možda je u njemu rješenje, rekao je. I to je bilo to. U meni se rodila ideja: ako ne mogu prohodati stazu, možda je mogu provesti?

Život ne prestaje s Parkinsonom, ne prestaje niti s jednom bolešću

Od ideje do projekta je samo korak, no taj korak nije zapravo bio potaknut samo s mojom željom da prođem stazu. Život ne prestaje s Parkinsonom, ne prestaje niti sa jednom bolešću. Bolest je dio života. Kretanje je prevencija bolesti, a u kontekstu Parkinsona, kretanje je i jedini način kako usporiti razvoj simptoma bolesti. U Hrvatskoj ima 15.000 oboljelih od Parkinsona. O Parkinsonu se malo zna, o Parkinsonu se malo priča. Želio bih to promijeniti. Želio bih reći: ljudi, krećite se, kretanje je potrebno, bio zdrav ili bolestan. Ideja je bila tu, projekt je poprimio formu. Našao sam se s idejnim začetnikom i ambasadorom Via Adriatice Srećkom Vukovom. I tu su se stvari zakotrljale onako kako sam samo mogao sanjati. To je ljudina od čovjeka. Srećko me spojio s Martinom Drezgom, vlasnicom tvrtke Pile i vile, koja je oduševljeno potvrdila da želi podržati projekt.

U meni se rodila ideja: ako ne mogu prohodati stazu, možda je mogu provesti

I samo tako, imali smo bicikle i sve što nam je potrebno za prolazak staze. Stazu ću proći sa sinom Lukom kao pratnjom, za kojega je tvrtka Pile i vile, također osigurala svu potrebnu opremu. Krenut ćemo s Prevlake 11 travnja, na Dan Parkinsonove bolesti, plan nam je završiti na Kamenjaku u Istri do 11. svibnja. Dakle, mjesec dana ćemo voziti stazu dugu 1143 kilometra. Martina i ekipa iz Pila i vila će nam se pridružiti na prvim dionicama staze. Ekipa iz Aktiv nature, planinarskog društva koje je trasiralo Via Adriatica stazu, će nam se također pridružiti na pojedinim dionicama puta.

Velika mi je želja da svi ljudi dobre volje podrže naš projekt, našu vožnju i pridruže nam se u dijelu koji im odgovara. Oni koji neće moći, mogu nam dati podršku prateći nas na Facebook stranici Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući. Stranica je nastala s istim ciljem i pratit će ovaj naš projekt kao i onaj sljedeći, s istim ciljem ali malo drugačiji, koji već pripremamo. Ovim projektom želim naglasiti važnost kretanja, važnost trenutka, jer nitko od nas ne zna što ga čeka sutra. Projektom želim upoznati prosječnog čovjeka s dijagnozom Parkinsonove bolesti, s ograničenjima koja nosi ali i s time da ograničenja nisu prepreka da ostvarite svoje snove. Želim svima poručiti: Krećite se, sad i odmah! Jer život nema reprizu.