Iako je roditelji nisu podržavali, ona se na svjetskoj razini uspjela dokazati u slikarstvu. Upoznajte Aleksandru Popović

Sonja Braut razgovarala je s nadarenom slikaricom Aleksandrom Popović koja je svoje radove izlagala u Parizu, New Yorku, Milanu i Beču

Kada se zaroni i otvori oči, vidi se svjetlost koja lomi vodu i dodirujući sve pred sobom, stvara sliku drukčiju od one koju se može vidjeti s površine. Tu sliku svatko vidi i doživljava drukčije, baš kao što su posebni i različiti svi ljudski životi. Zaroni li se pogledom kroz debele namaze uljane boje na slikama Aleksandre Popović koje je nazvala Pod svjetionikom, Spajanje, Dva otoka, Sraz, San, zaviruje se duboko u njezin svijet. I to u Galeriji Josip Račić zagrebačkog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti gdje se izložbom ‘Uzvišeno i suptilno’ prvi put na hrvatskoj umjetničkoj sceni predstavlja ova umjetnica rođena u Zadru, školovana u Beogradu i Rimu i stasala u New Yorku. A koja je, osim u spomenutim gradovima, izlagala i u Beču, Parizu, Milanu, a u doba korone privremeno umjesto u Beču, živi u Petrčanima.

ALEKSANDRA STVARA SLIKE KOJE SE MOGU GLEDATI CIJELI ŽIVOT

Iako je bez boje, okusa i mirisa, voda nije samo nasušna ljudska potreba nego se u njoj, uvjerena je Aleksandra Popović, ‘može vidjeti sebe, različite odraze, osjetiti mir ili opasnost, doživjeti beskraj ili, filozofski, život sam’. Ona vjeruje da je ljudima potrebno pogledati oko i u sebe da bi se mogli sjetiti što doista jesu i što im je istinski važno pa se, gledajući njezine slike, lako može dogoditi da svatko uranjajući u umjetničin podvodni svijet, sazna nešto i o svom. Aleksandra Popović želi podsjećati na istinsko i lijepo u ljudima uvjerena da, kao što ne možemo bez prirode, ne možemo niti bez umjetnosti. I pamti da joj je na otvorenju ove izložbe konceptualni umjetnik Siniša Labrović rekao da ‘stvara slike koje se mogu gledati cijeli život’, što je u njoj izazvalo ugodan osjećaj kao da je neki medij.

Tata je bio sineast i družio se s piscima, režiserima i umjetnicima pa sam od djetinjstva bila izložena toj širini i bogatstvu koje nije ovisilo o novcu, nego o znanju

A u to blaženo stanje ne dolazi se lako, što je osjetila davno kada je osvijestila da je slikarstvo njezin konačan izbor. Prvo je moralo proći djetinjstvo i rana mladost tijekom kojih su hvaljeni njezini likovni radovi, ali roditelji u njima nisu mogli ili htjeli prepoznati i istinsko nagnuće i talent. I očekivali su da izabere neko ‘konkretno’ zvanje i odgovarajući studij. “Tada smo živjeli u Beogradu u relativno skučenom stanu opterećenom kreditima, ali na fantastičnom mjestu s pogledom na Kalemegdan i njegov park koji je bio ‘naš’ vrt. Tata je bio sineast i družio se s piscima, režiserima i umjetnicima pa sam od djetinjstva bila izložena toj širini i bogatstvu koje nije ovisilo o novcu, nego o znanju. Predano sam učila i risala i nakon gimnazije upisala arhitekturu. I nastavila marljivo raditi i na studiju i postajala sve nemirnija, svjesna svojih limita što se tiče arhitekture i da me slikarstvo više privlači”, prisjetila se Aleksandra dok smo u slatkom apartmanu koji je unajmila u Gundulićevoj ulici razgovarale uz kavu i vanili-kiflice koje je preko vikenda ispekla u Petrčanima kamo je otišla vidjeti kako su njezina 88-godišnja boležljiva majka i njihova dva psa.

Aleksandrina majka po roditeljima je Dalmatinka podrijetlom iz okolice Knina i Brela, a studirala je u Zagrebu gdje je upoznala stasitog Crnogorca Nikolu Popovića koji je studirao pravo. I tada još nije mogao slutiti da će postati najpoznatijim jugoslavenskim seneastom i producentom, napraviti filmove o bitkama na Sutjeski i Neretvi, raditi i dužiti se s Tomislavom Pinterom, Veljkom Bulajićem, Orsonom Wellesom, Mirkom Kovačem i drugim znalcima, kreativcima i intelektualcima, kao i režirati i pisati scenarije. I, napraviti nešto jedinstveno u regiji – više od 50 filmova, čiju je foto-dokumentaciju naslijedila Aleksandra i od koje namjerava napraviti monografiju.

DOLAZI IZ KLASIČNE OBITELJI KOJA JE SMATRALA DA TREBA IZABRATI KONKRETNO ZVANJE

“Isprva nisam bila svjesna sumnjičavosti o svojim dometima i manjku ispunjenosti koje bi mi mogla donijeti arhitektura. Znala sam raditi nacrte cijele noći i uživala što postoji emisija Studija B ‘Vibracije’ u kojoj nam je Sloba Konjović otkrivao novitete sa svjetske glazbene scene, pa mi je David Bowie bio blizak mnogo prije nego što sam ga srela u New Yorku i razgovarala s njim. Bilo je to doba kada je bilo važnije što znaš, što te zanima i s kim se družiš, nego imaš li novca kojeg i tako nismo imali mnogo. A nije nam niti trebao za ono što nas je zanimalo. Ljeti sam uvijek odlazila prijateljici u Dubrovnik da vidim predstave na Igrama, pogledam sve izložbe i, što je bilo jednako važno, družim se s ljudima koje je privlačilo isto. Zato nam je bilo sasvim normalno da ne stignemo spavati 72 sata.”

Aleksandrina obitelj bila je, kako je rekla, klasična jer je mama brinula o svemu u kući, a otac kao ‘slobodnjak’ radio i zarađivao za obitelj. Brat je bio na mamu, pa mu je bilo važno da mu je život sređen, diplomirao je pravo, oženio se, ima troje djece i u Parizu se bavi prodajom čelika, dok je Aleksandra je bila senzibilna i umjetnički nastrojena, a sloboda joj je bila najvažnija. Na četvrtoj godini arhitekture osjećala je već toliki nemir da je profesoricu povijesti umjetnosti zamolila da je primi na razgovor.

“Ponijela sam svoju mapu s crtežima i slikama i došla u njezin kabinet u dogovoreno vrijeme. I ispričala joj sve bitno o sebi i priznala da se ne mogu zamisliti kao arhitekticu. I da strahujem da nikad neću moći biti zadovoljna. Profesorica je prvo mislila da sam zapala u neku krizu, no nakon što je pažljivo pregledala moje slike rekla je da se nemam pravo ne baviti slikarstvom.” Potom je Aleksandra napustila studij arhitekture, iako njezini roditelji nisu bili sretni niti suglasni s tim. Slikarstvo je doživljavala kao trajni proces i vjerovala da u njemu može dati mnogo više od sebe. Ili, bolje rečeno, da može ostvariti očekivanja koja ima od sebe. Nije se lako izborila, prolazila je faze ushita i malodušnosti, no upisala je beogradsku Akademiju likovnih umjetnosti i skupila same desetke, što joj je kao najboljoj studentici na godini donijelo četverogodišnju stipendiju na Accademia delle Belle Arti u Rimu.

UČILA JE OD ČUVENOG TALIJANSKOG SLIKARA I ČINILO JOJ SE DA ŽIVI SVOJ SAN

“Nisam bila zadovoljna kvalitetom toga studija, pa sam počela obilaziti Rim i druge talijanske gradove i tako učiti. A onda mi je veliki slikar Vladimir Veličković, nakon što sam mu se požalila da gubim vrijeme na rimskoj Akademiji, savjetovao da pronađem nekog umjetnika, družim se s njim i tako upoznam suvremene tokove u umjetnosti. Imala sam sreću i upoznala i sprijateljila se s čuvenim talijanskim slikarom Marijem Schifanom kojeg su tada zvali ‘Il Re di Roma’. Svidjelo mu se kako mislim i radim, pa me često zvao na ručak u svoj atelje kamo je dolazio i njegov prijatelj Achille Bonito Oliva, ugledni kritičar i povjesničar umjetnosti. Od njih sam mnogo naučila o tome što znači biti moderan umjetnik.”

Iako je Schifano zagovarao novi pristup umjetnosti, poticao je Aleksandru koja je tada slikala nadahnuta renesansom da ide svojim putem, darovao joj je prve boje i jačao njezino samopouzdanje. Intenzivno su se družili šest mjeseci i kasnijih pet godina redovito bili u kontaktu. A Aleksandra se vratila u Beograd i završila Akademiju, osjećajući se upravo onako kako je zbog svoje ljubavi prema slikarstvu i mislila da treba: čvrsto povezana s umjetnošću koja traje tisućama godina.

Činilo mi se da živim svoj san, a onda se dogodio rat zbog kojeg smo moji roditelji i ja izgubili domovinu i osjećali da nigdje ne spadamo

“Činilo mi se da živim svoj san, a onda se dogodio rat zbog kojeg smo moji roditelji i ja izgubili domovinu i osjećali da nigdje ne spadamo. Otac Crnogorac koji se protivio ratu nije više nije želio raditi u Beogradu i preselio se u Podgoricu, mama je otišla u svoj Zadar, a ja sam se pokušala prebaciti na zagrebačku Likovnu akademiju, no bez uspjeha. Brat nas je sve financirao iz inozemstva, tako da sam diplomirala u Beogradu i onda sam, kad već nisam nikamo spadala, odlučila otići u New York.”

OTIŠLA JE U AMERIKU GDJE JE PRVO ŠETALA PSE, A ONDA DOBILA POSAO KOD PETERA MAXA

Velika jabuka je već bila prijestolnica modernih umjetnosti, multikulturalna sredina u kojoj je, kako se Aleksandra uvjerila nešto kasnije, najvažnije imati svoj krug ljudi koji se međusobno pomažu. Isprva se družila s nekoliko umjetnika iz bivše Jugoslavije i svatko od njih imao je svoj san. Subotom su se obilazile galerije, pa je tako i ona pronašla ‘svoju’ i godinama sanjala da će jednom izlagati u njoj. Nažalost, taj je san ostao neostvaren. No, iako je njezin otac mislio da je njezin odlazak u New York hir, a brat joj je dao dovoljno novca samo za jedan mjesec, Aleksandra je ostala 13 godina i dobila američko državljanstvo.

“Isprva sam se uzdržavala šećući pse preko jedne agencije, što mi je osiguravalo preživljavanje, ali ne i dovoljno vremena i snage da se posvetim svom poslu. No uspjela dobro svladati engleski i tražila neki posao bliži struci. Kontaktirala sam i Mirka Ilića, on mi je otvorio mogućnost da dobijem dobar ilustratorski posao, no odustala sam uvjerena da ću tako odustati od slikarstva. Znala sam da moram naći neki posao koji će mi minimalno opteretiti mozak, a donositi mi dovoljan prihod i slobodu da radim ono što me zanima. I nakon dvije njujorške godine dobila sam ga u studiju Petera Maxa, vrlo uspješnog američkog komercijalnog umjetnika koji je znao da većina ljudi ne može kupiti slike, pa im je ponudio plakate i ilustracije i zarađivao milijune”.

Od šezdesetih godina Peter Max bio je pop ikona, spretan u zarađivanju, ali i pošten prema svojim suradnicima. Aleksandra je za njega radila deset godina, i to prema dogovoru da zarađuje manje od drugih, ali i da dolazi poslijepodne i radi dokle treba, i da su joj svaki tjedan slobodna tri dana zaredom da bi mogla raditi na svojim slikama. Tako je imala slobodu i mir, ali i prihode dovoljne da unajmi veći stan u finoj četvrti koji je pretežno bio atelje. Nije imala čak niti sofu koja bi oduzimala prostor njezinim slikama, pa bi gost morao sjesti na krevet. A dovoljno je da otklopi svoj laptop da se shvati što joj je najvažnije, jer su tastatura i dio ekrana prekriveni sasušenim kapljicama boje.

“Iako sam već izlagala u Milanu i Parizu, trebalo mi je vremena da u New Yorku uočim razliku u načinu izgradnje karijere. U Europi se umjetnička karijera gradi izlaganjem u institucijama koje većinom podupiru država, pokrajina ili grad i tako postajete poznati, dok u Americi umjetnika mora prihvatiti neka galerija, po mogućnosti što bolja, i onda vas ona gura. A uvjeti da bi vas neka galerija uopće prihvati su ili profit ili slava.”

NAKON 13 GODINA VRATILA SE U EUROPU

Posebno važno za Aleksandru Popović bilo je poznanstvo s Johnom Vaccarom, redateljem koji je imao široki krug utjecajnih prijatelja i kojem se svidjelo kako radi i volio se s njom družiti. Subotom ju je često pozivao u svoj dom na doručak, a ponekad i izvodio na večere u restorane koji su u svakom pogledu bili art. Upoznao ju je i Danom Bergmanom, doživotnim predsjednikom zaklade vrhunske američke slikarice Joan Mitchell, koji joj je postao vrlo dobrim prijateljem. I upoznavao je sa zanimljivim i važnim ljudima, pa i suvlasnikom galerije iz njenih ranih njujorških snova, Johnom Cheimom kojeg je zainteresirao njezin rad.

“Cheim je došao u moj stan-atelje i umjesto pola sata koliko obično traje takav posjet, ostao nekoliko sati. Hodao je, gledao, sjeo na moj krevet da bi me pitao što ga je zanimalo, a ja sam ga pustila na miru ne namećući se. Na kraju me, iako mu se svidjelo što je vidio, nije uzeo pod svoje. Bila sam duboko razočarana, ali i moj mentor Bergman. Nešto kasnije čula sam da sam Cheimu bila ‘komplicirana’, jer sam podrijetlom iz području koje ne postoji na umjetničkoj karti, pa bi trebao uložiti poseban napor. Možda sam i ja pogriješila što se nisam malo gurala, no nakon toga sam zaključila da više nema razloga da ostanem u New Yorku.”

I vratila se u Europu, ali ne u Beograd, nego u Pariz, pa Veneciju i Beč. Već tada su njezini motivi većinom bili iz prirode, a njima se okrenula kada je u doba rata gledala dokumentarac o ponašanju majmuna za koje se godinama brinula Jane Goodall, a koji su zbog ratnih nemira promijenili ponašanje i postali prkosni i izrazito agresivni. Aleksandra je počela slikati majmune jer je agresiju doživjela kao virus koji se nezaustavljivo širi. Tada su joj ljudi postali strani i osjećala je strah od njih, a u prirodi koja se prebogata i ozbiljna tema nalazila i mir i motive.

“Kad je prije 18 godina moj otac umirao od raka u sobi s pogledom na Mont Blanc, počela sam slikati planine. I slikala sam ih godinama, jer je to bio moj prvi susret sa smrću i još toliko bliske osobe. Planine su prelijepe i mračne, nedodirljive i oštre, istodobno čarobne i zastrašujuće. A posljednje tri godine privukla me voda, bliska ne samo stoga što sam rođena kraj mora i što sada živim kraj njega, nego jer je voda život.”

Svoje zagrebačke dane Aleksandra Popović provodi družeći se s nekoliko zagrebačkih prijatelja s kojima je u dugogodišnjoj vezi, svako malo je netko zamoli da s njim obiđe svoju izložbu i opiše svoja razmišljanja i osjećaje koje je imala dok je stvarala izložene slike. Na kraju našeg razgovora rekla je da joj motor nisu titule, a pogotovo ne nagrade, jer svaku svoju izložbu doživljava kao najveću nagradu. A vrhunac joj je, naglasila je, ‘kad stvorim djelo koje ljudi prihvate i koje ih dodirne’.