Nekad je nužno odabrati stranu
GIRL POWER

Dva puta sam dala otkaz i odlučila da doista ne želim više. Želim poticati promjene na radnim mjestima

Osnivačica projekta Shhhefica svojim dosadašnjim iskustvom želi pomoći ženama da prebrode sve izazove u poslu i postanu šefice svog života

Deset godina iskustva u poslu radeći za druge, Tanju su doveli do toga da na prvo mjesto stavi sebe i svoje potrebe i interese i ganja taj put. Promijenila je nekoliko tvrtki u kojima nije pronašla sreću za sebe iako se stvarno trudila. Odlučila je uzeti kormilo u svoje ruke i zagospdariti svojim životom, a danas pomaže svim istomišljenicima koje prolaze ili su prošle slične situacije na poslu.

Okupila je stručnjake iz različitih područja relevantnih za uspješan razvoj u karijeri: od voditelja ljudskih resursa, psihologa, profesora do stručnjaka u području marketinga, brendiranja, prodaje i osobne motivacije, a sve kako bi na jednom mjestu pružila savjete, motivaciju i inspiraciju te omogućila platformu za umrežavanje uspješnih Shhhefica.

Hvalevrijedan projekt iznjedrio je i knjigu Budi Shhhefica svog života koja je izašla u proljeće ove godine, a nakon uspješne konferencije The Art of Feminine Leadership, u siječnju nas očekuje i drugo izdanje. Radi se o prvoj konferenciji u regiji koja promovira ženske vještine vodstva, ove će godina okupiti 500 liderica u Branimir Centru. Na konferenciji će svoje uspješne prakse podijeliti čak 20 lidera iz različitih industrija, a u jednom od dva zanimljiva panela će sudjelovati i emotivna robotica Pepper.

SVI SE SJEĆAMO PRVOG POSLA

Tanjin prvi posao bio je još za vrijeme osnovne škole, radila je kao radijska voditeljica programa za mlade. Kao tada sramežljivoj djevojčici, koja bi se zacrvenila i kad bi podigla ruku na satu kad zna točan odgovor, to je bio veliki izlazak iz zone komfora. Srećom, radilo se o radiju pa je mogla sakriti crvenilo. Prvi, “ozbiljan posao“ došao je nakon završetka fakulteta, u agenciji za digitalni marketing. Posao je dobila u veljači, a od diplomiranja u srpnju prošla je na stotine selekcijskih procesa i razgovora za posao gdje bih uvijek završila u finalnom krugu, a druga osoba bi dobila posao.

“Osjećala sam se obeshrabreno i to je sve uzelo veliki danak mojem samopouzdanju. Nažalost, zbog svega toga sam prvi posao koji mi je ponuđen prihvatila objeručke, pod jako lošim uvjetima jer nisam osjećala da mogu pregovarati.” dodala je. Bez obzira na to, poslu je pristupila marljivo i s visokim očekivanjima kao prema velikoj prilici za razvoj svojih kreativnih i komunikacijskih vještina, ali nažalost, dugoročno nije dobila razvoj koji je očekivala. Kao i većina tvrtki na našem tržištu danas, radna mjesta su dosta predefinirana i ne dopuštaju razvoj izvan postavljenih granica.

Kada joj je nakon dvije godine dosadilo boriti se s vjetrenjačama, dala je otkaz jer je osjetila da se vrti u krug, što je potvrđivao i sam pogled na njezine to-do liste koje su svaki dan bile identične. “Jedini izlaz iz začaranog kruga je bio otkaz jer moj daljnji razvoj više nije bio moguć, ali sam svakako kroz to radno mjesto dobila vrijedna iskustva koja su mi poslužila za nastavak karijere.” komentira Tanja.

NAJGORI INTERVJU ZA POSAO IKAD

Bila je na diplomskom studiju odnosa s javnošću i prijavila se za posao asistentice u jednoj agenciji. Nisu tražili nikakvo prethodno iskustvo, a iako ga je imala napretek te uspješno prošla prethodna tri kruga, vlasnica agencije ju je “dočekala na nož“ i krenula ispitivati povijest i zemljopis te ju direktno ispitivala o osobnim političkim preferencijama i planovima za zasnivanje obitelji.

Iako se u svim pitanjima odlično snašla, atmosfera je doista bila iznimno neugodna i jedva je dočekala da razgovor završi. “Kad smo pričali o dugogodišnjim životnim planovima, rekla sam da bih voljela jednog dana izdati knjigu, na što je ona zakolutala očima i počela mi se smijati u lice uz riječi što misliš tko si ti da bi napisala knjigu” sjeća se Tanja.

https://www.instagram.com/p/BkfHGqvFrI5/

Danas kad je njezina knjiga rasprodana prvi dan na Interliberu, s osmijehom se prisjeća tih njenih riječi i drago joj je da taj posao tada nije dobila jer se ne bih voljela razvijati se uz nekoga tko podcjenjuje mlade talente i podsmijava im se.

Kad smo pričali o dugogodišnjim životnim planovima, rekla sam da bih voljela jednog dana izdati knjigu, na što je ona zakolutala očima i počela mi se smijati u lice uz riječi “Što misliš tko si ti da bi napisala knjigu”. Danas kad je moja knjiga rasprodana prvi dan na Interliberu, s osmijehom se prisjećam tih njenih riječi

Mladi kada su u potrazi za poslom, nažalost, pristaju na bilo što, a pritom ne razmišljaju o tome da će s tim ljudima provoditi najmanje 8 sati dnevno i da će oni itekako oblikovati njihov način razmišljanja i buduću karijeru. Iako je taj razgovor tada bio veliki udarac na njezino samopouzdanje i entuzijazam koji je tad ponosno pokazivala, danas je zahvalna na tom iskustvu jer to što nije dobila taj posao poštedjelo ju je godina terapije kasnije.

OTKAZ KAO EMOTIVNO ISKUSTVO

“Otkaz nisam nikad dobila, ali sam ga dala dva puta i odlučila da doista ne želim više. Koliko god je otkaz lijepo i oslobađajuće iskustvo, kad konačno skineš teret s leđa koji nikada nije bio za tebe, on donosi jako puno negativnih emocija i otvorenih rana kojima trebaju godine da zacijele”, komentira Tanja. Sada je sama svoj poslodavac i unatoč tome što jako puno radi i gomila prekovremene, zadovoljna je prilikama za razvoj koje je cijelo vrijeme priželjkivala. U oba slučaja kad je davala otkaz, to je bio najveći razlog. Obećavana su joj brda i doline, a zapravo je najmanje 12 sati dnevno provodila pogrbljena za računalom u uredu rješavajući zadatke koje nitko nije želio. Nitko ju nikad nije pitao što želim i gdje vidi sebe, osim kad su ju zapošljavali. Nakon toga se samo gomilaju zadaci na mailu, bez ikakvog svrhovitog smjera razvoja i plana karijere i promocije.

Dodatne edukacije i konferencije je mogla zaboraviti, a upravo su one ono što me ju je hranilo i davalo inspiraciju u danima kad su operativni zadaci crpili život iz nje. Čak i kad bih sama sebi plaćala kotizacije za konferencije i edukacije, teško bih dobivala slobodan dan da na njih ode. Na koncu bih otišla, ali bih provela cijelu konferenciju s laptopom na krilu rješavajući “sve hitno i bitno“, te se gotovo svakodnevno osjećala kao zatočenik.

Koliko god je otkaz lijepo i oslobađajuće iskustvo, kad konačno skineš teret s leđa koji nikada nije bio za tebe, on donosi jako puno negativnih emocija i otvorenih rana kojima trebaju godine da zacijele

U prosincu 2016. odlučila je prestati biti hrčak u kolutu i shvatila da si samo ona može osigurati prilike koje želi i to ne iz želje za profitom, nego isključivo zbog osobnog razvoja i osjećaja da može slobodno otići na svaku edukaciju i konferenciju na koju želi. “Možda se iz aspekta poduzetništva to čini smiješnim, ali meni su to i dalje najveći prioriteti u poslu: birati kako provodim radni dan (maksimalno 2 sata u uredu, ostatak na sastancima u različitim dijelovima grada), birati s kim provodim dan (pomno biram svoje kolege, partnere, klijente i radno okruženje) i birati što radim u tom danu (operativni zadaci sačinjavaju 20% mog radnog vremena, a 80% vremena sam usmjerena na aktivnosti koji proširuju moje vidike, kontakte, znanja i vještine)”, kaže Tanja.

ŠTO JE UOPĆE DOBAR ŠEF

Borko Vukosav

Dobar šef je netko tko prepoznaje potencijale zaposlenika te pronalazi načine kako da s njima upari poslovne zadatke kako bi postigao uspješan razvoj i zaposlenika, a i tvrtke. Ono što tvrtke i dalje ne shvaćaju da ulaganjem u svoje zaposlenike, ulažu u brži razvoj svog poslovanja. Zaposlenik s većim znanjima, vještinama i bazom kontakata može itekako pomoći tvrtki da postigne ciljeve.

Imala je i muške i ženske šefove, a nailazila je na isti izazov: snažan egocentrizam i uski pogled na ulogu zaposlenika. Fokus je bio na kratkoročne radne zadatke, a dugoročan razvoj i personalizirani pristup svakom zaposleniku nije postojao. Razlog tome je što se na pozicije šefova promoviraju osobe koje su individualno iznimno dobre u svom poslu, ali im nedostaju liderske vještine da bi mogli uspješno upravljati ljudima.

Posao šefa se sastoji od najmanje 80% rada isključivo sa zaposlenicima, zato su meke vještine i emocionalna inteligencija ključne za uspješno upravljanje ljudima, procesima (iza kojih stoje ljudi) te samim uspjehom tvrtke. “Zahvaljujući svim lošim iskustvima koje sam imala, danas sam dosta svjesnija važnosti liderske pozicije te veliki dio svog rada posvećujem upravo tome” dodaje. U siječnju nas očekuje drugo izdanje konferencije The Art of Feminine Leadership koja će se baviti kvalitetnim upravljanjem ljudima i postizanju rezultata u skladu s najvišim vrijednostima i u cilju dugoročnog zadovoljstva zaposlenika. Vrijeme autokratskih vođa i “zato što ja to kažem“ krilatica se konačno bliži kraju i sretna je što može sudjelovati u toj revoluciji jer na svojoj koži zna koliko je to nepotrebno i frustrirajuće za zaposlenika.

U siječnju nas očekuje drugo izdanje konferencije The Art of Feminine Leadership koja će se baviti kvalitetnim upravljanjem ljudima i postizanju rezultata u skladu s najvišim vrijednostima i u cilju dugoročnog zadovoljstva zaposlenika

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNOM OKOLINOM ILI TOKSIČNIM KOLEGOM

Vjeruje da s godinama postajemo pametniji i mudriji pa se bolje znamo nositi sa situacijama stoga je njezin današnji odgovor dosta drugačiji od onoga koji bih imala da smo ju to pitali prije par godina kad je proživljavala ta iskustva na radnom mjestu. Tada se svakodnevno plakala u toaletu, pisala mailove šefu i ljudskim resursima te vodila otvorene bitke, što je bilo jako destruktivno za nju, pogotovo jer nnije postizala nikakve rezultate. Danas bi njezina komunikacija bila dosta suptilnija, potkovana racionalnim argumentima uz asertivan stav i zahtjev za poboljšanjem situacije. “Bez toga sam, nažalost, bila samo uplakana curica koja je sama sebi najveći problem. No, za to služi rad na sebi, da naučimo kontrolirati emocije i činjenično se nositi sa situacijama te beskompromisno zahtijevati promjenu jer smo dovoljno sigurni da je zaslužujemo” dodaje.

Trebamo biti svjesni da ne trebamo raditi u okruženju koje nas podcjenjuje, degradira i prema nama loše odnosi, osobito kad to svojim radom i postupcima uopće nismo zaslužili. Toleriramo ono što duboko u sebi mislimo da zaslužujemo ili mislimo da nemamo izlaz i da nema nigdje bolje. To je velika zabluda. Uvijek postoji drugo rješenje i bolje radno mjesto zato nikada nemojte tolerirati ponašanja koja vrijeđaju vašu inteligenciju, svakodnevna zalaganja, vaš integritet i sve vrijednosti u koje vjerujete.

Trebamo biti svjesni da ne trebamo raditi u okruženju koje nas podcjenjuje, degradira i prema nama loše odnosi, osobito kad to svojim radom i postupcima uopće nismo zaslužili

Ako je i otkaz jedina opcija, bolje je biti na burzi nego biti nečija vreća za ispucavanje frustracija. Zaslužujete daleko više od toga, a sve dok to ne shvatite, ponavljat će vam se iste situacije i jednako loši šefovi i kolege. Promjena kreće od vas i odluke da to više nikada nećete tolerirati. I u poduzetništvu su joj se krenule događati slične situacije, ali ih odmah u korijenu sasjekla i dala do znanja da nije dužna raditi s nekim tko ne poštuje nju, njezino vrijeme i sposobnosti. Naučila je svoju lekciju, na teži način uz puno suza, ali je, hvala Bogu, više ne mora prolaziti.

VLASTITI BIZNIS KAO JEDINA PRIHVATLJIVA OPCIJA

Nakon dva bolna otkaza, ponovno je prolazila dosta razgovora za posao, a svaki od njih ju je podsjećao na prethodne poslove gdje se već mogla zamisliti kako 10-12 sati sjedim zarobljena u uredu i odlučila je da to više ne želi. Iako je dobivala atraktivne financijske ponude, blistave nazive pozicija i bajkovita obećanja, vidjela je točno što se krije iza toga i umjesto sigurne plaće, odabrala je nesiguran osobni razvoj. Željna edukacija i osobnog razvoja, krenula je na poduzetničke edukacije, upisala MBA studij i krenula raditi na sebi osobno, na svom načinu razmišljanja.

“Pokrenula sam svoju agenciju i portal s nula kuna na računu i vjerom da sam konačno na pravom putu. Nisam imala ničiju podršku, ali sam odlučila da sam sama sebi najbolja podrška jer nitko od mojih najbližih ne razumije što sam sve prolazila na prethodnim radnim mjestima i što sam si obećala da nikada više neću tolerirati.” kaže. Danas kad zna dosta o biznisu i vođenju poslovanja, svjesna je koliko je takva odluka bila nepromišljena i rizična, ali je bila najbolja odluka koju je tada mogla donijeti.

Srećom, tržište je prepoznalo potencijal u njoj, a svakodnevne poruke podrške mladih cura koje nikad nije upoznala, osnažile su ju da nastavi dalje i da vidi svrhu svega što radi. Zapravo, kad pogleda unatrag dvije godine svog poduzetničkog puta, najviše su ju podržali one koje nikad nisam upoznala, a ljudi na koje je mislila da uvijek može računati su joj sa svakim mojim uspjehom, sve više okretali leđa. Neuspjeh, kao i uspjeh, uvijek dobro iskristalizira ljude u našem životu i zahvalna im je na tome.

Pokrenula sam svoju agenciju i portal s nula kuna na računu i vjerom da sam konačno na pravom putu. Nisam imala ničiju podršku, ali sam odlučila da sam sama sebi najbolja podrška jer nitko od mojih najbližih ne razumije što sam sve prolazila na prethodnim radnim mjestima i što sam si obećala da nikada više neću tolerirati

Borko Vukosav

Žena je ženi – sve, ali zašto ponekad baš i nije tako?

Kroz iskustvo rada s različitim ženama, danas može sa sigurnošću reći da ostvarena i samopouzdana žena nikada neće raditi ništa što ide na štetu druge žene već će naprotiv, veseliti se njenim uspjesima jer na njih gleda kao na uspješan primjer i dokaz da i ona sutra može postići isto, a ne kao na konkurenciju. Spletkarenje, tračarenje i podmetanje noge uvijek dolazi od iznimno nesigurnih žena koje su nezadovoljne najprije same sobom, a onda i svojim životima te zbog toga pronalaze zadovoljstvo u tome da umanjuju uspjehe drugih i sprečavaju postizanje njihovih ciljeva.

Žene bi se daleko više trebale podržavati, razmjenjivati savjete i uspješne prakse, mentorirati i slaviti međusobno uspjehe jer upravo one znaju koliko je teško ostvariti uspješnu karijeru i ostvaren život unatoč svim izazovima. No, kako bi se to počelo ostvarivati, žene bi najprije trebale raditi na sebi, razviti svoje samopouzdanje i steći sigurnost u sebe da prestanu na druge žene gledati kao na prijetnju. Bez toga, teško je napraviti bilo kakav pomak kad svaka suradnji pristupa s figom u džepu i zavisti u srcu.

Spletkarenje, tračarenje i podmetanje noge uvijek dolazi od iznimno nesigurnih žena koje su nezadovoljne najprije same sobom, a onda i svojim životima te zbog toga pronalaze zadovoljstvo u tome da umanjuju uspjehe drugih i sprečavaju postizanje njihovih ciljeva

NAJBOLJE STVARI SE DOGAĐAJU IZVAN ZONE KOMFORA

“Ako ne možeš promijeniti situaciju, prihvati je, promijeni svoj stav ili otiđi“, savjet je koji sam dobila od jedne poznanice kad sam joj se na večernjem izlasku požalila na situacije koje prolazim na poslu”, objašnjava Tanja. Tada nije najbolje razumjela taj savjet jer nije mogla to samo tako pustiti, vjerovala je u pravdu i da se sve mora moći transparentno riješiti. Danas zna da je to rijetko tako, život često nije pravedan, a najbolje što možemo napraviti je to prihvatiti. Nakon toga treba odlučiti možemo li se s time živjeti, ako da, treba konstruktivno pristupiti situaciji da bismo iz nje maksimalno izvukli, a ako ne, odlučimo otići i ne tolerirati takve situacije.

Kasnije je primijenila taj savjet i doista joj je pomogao da pusti stvari koje ne može kontrolirati i bavi se onima koje su u njezinoj moći. Trudila se mijenjati svoj stav, ali kako je jako predana svom poslu i radi ga sa strašću, nije mogla napraviti potrebni odmak i živjeti s nekim nepravdama pa bih uvijek odabrala drugu opciju – otići iz situacija koje narušavaju njezin mir, podcjenjuju njezine sposobnosti i dugoročno joj ne donose ništa dobro u život.

Ako ne možeš promijeniti situaciju, prihvati je, promijeni svoj stav ili otiđi“, savjet je koji sam dobila od jedne poznanice kad sam joj se na večernjem izlasku požalila na situacije koje prolazim na poslu

Danas živi po načelu “Velike stvari se nikad ne nalaze u zoni komfora“ pa svaki put kad osjeti da mi joj je preudobno i uhodano u životu, napravi promjenu ili si zada neki veliki cilj koji ju proteže izvan mogućnosti i prethodnih uvjerenja. “Život je onoliko velik i uzbudljiv kolikim ga svojim razmišljanjem napravimo pa sam sretna da kod mene barem ambicioznih ciljeva ne manjka” rekla nam je za kraj.