Dijagnoza je knjiga u kojoj ćete se prepoznati čak i ako nemate dijagnozu. Upoznajte autoricu Nadu Kaurin Knežević

Nada Kaurin Knežević večeras u Botaničaru ima promociju svoje prve knjige – Dijagnoza. Ispričala nam je kako se dogodila

Nada Kaurin Knežević rođena je u Banjaluci, ali je svoje djetinjstvo provela u Dalmaciji. S 15 godina dolazi u Zagreb, kreće se baviti marketingom, a nekoliko godina kasnije započinje profesorsku karijeru, danas radi kao predavačica na jednom našem Visokom učilištu. Osim toga, bila je govornica na brojnim konferencijama, među ostalim i TEDx Women konferenciji 2016. godine.

Kad je riječ o pisanju, završila je CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića, ušla u širi izbor za nagradu Prozak, objavila svoju prvu priču “Bosanka u Zagrebu” u sklopu konkursa Priče iz komšiluka 2, te osvojila prvo mjesto na konkursu Priče iz komšiluka 3. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova “Dijagnoza” objavljuje u rodnoj Banjaluci. Tamo gdje prvi put prodisala. Za Super1 otkriva neke detalje o tome, a večeras ima promociju u Botaničaru.

PRIČE DONOSE ONO ŠTO JE PUNO TEŽE DIJAGNOSTICIRATI

“Duševne bolesti i poremećaji ponašanja se po međunarodnoj klasifikaciji šifriraju od F00 do F99 – zapisala sam si to jednog ljetnog, sparnog popodneva kao što je i ovo današnje i to je postao prohodni motiv zbirke te je na kraju izravno uveden i u naslov. Dijagnoza nosi 10 priča koje su šifrirane upravo tim šiframa iako nijedna priča ne govori o duševnim bolestima. Priče donose ono što je puno teže dijagnosticirati – sitne pukotine našeg današnjeg društva. Jednostavno ćemo dijagnosticirati bilo koju bolest, a recimo normalno nam je da znamo da se životi ponekad žive tužno uživo, a nevjerojatno sretno na društvenim mrežama, da smo godinama u odnosu koji je odavno dao svoje ili da se mjerkamo međusobno po potpuno suludim standardima. Ne želim reći da je išta normalno ili nenormalno, ali želim da o tome razgovaramo. Postoji li ljepša prilika za otvoriti diskusiju od jedne knjige?”

AUTOBIOGRAFSKI JE SVE I NIŠTA

Autobiografski je sve i ništa odnosno uvijek ističe da je Dijagnozu pisala o svakome i o nikome. Naravno da stvarajući gleda svijet oko sebe i ima potrebu govoriti o njemu i obratiti se njemu samome. “Publika se u Dijagnozi prepoznaje i to je bio cilj. Međutim, ne prepoznaju se u detaljima haljine i stana nekog lika nego u tihoj drami koju lik prolazi, u rečenici koja ih prereže do želuca ili u procesu razmišljanja u koji ih priča gurne. Jedina priča koja nosi najviše autobiografskih elemenata i tako su i tragovi namjerno dani čitateljima je Bez tragova nasilja.” Dodaje da ona govori najviše o njezinom iskustvu odrastanja kao djevojčica iz BiH u maloj dalmatinskoj sredini. Toj priči je namjerno dala autobiografske tragove jer govori o vršnjačkom nasilju i odnosu okoline prema ljudima koji su na bilo koji način drugačiji.

Priče donose ono što je puno teže dijagnosticirati – sitne pukotine našeg današnjeg društva

“Nevezano uz BiH, Dalmaciju ili bilo koje geografsko područje i dalje mi se nažalost čini da antagonizma “prema drugima i drukčijima” i dalje ima. I nije uvijek nužno maliciozan, često je nesvjestan, ali je tu. I ne mislim da ga trebamo umanjivati dobrim ili lošim namjerama. Mislim da ga prvo trebamo priznati i onda ćemo tek moći vidjeti što dalje s njim. Moj korak prema priznavanju da se dogodilo i da se događa nešto što ne bi smjelo je upravo u toj priči.”

ČEMU PISATI AKO NEĆEMO DIRATI U ONO ŠTO SE NAVODNO NE SMIJE

“Čemu pisati ako nećemo dirati u ono što se navodno dirati ne smije? Moj suprug me zeza – aj, daj sad neko lagano štivo, uvijek me sve boli kad čitam tvoje tekstove. Ja njega zezam – ako te boli, znači da sam na dobrom putu. Naravno, nije sve tako isključivo, ali kad dobijemo priliku progovoriti kroz bilo koji oblik izražavanja, mislim da nosimo i odgovornost o temama koje oblikujemo kroz svoja djela.”

Publika zasad reagira na Dijagnozu govoreći da je ugodno neugodna knjiga, kaže mi Nada, i dodaje da možda griješi, ali misli da se najveći rast događa tamo gdje nam je neugodno, tamo gdje škripi, a mi se pravimo da ne čujemo. “Ako knjiga uspije i u samo jednoj osobi odškrinuti vrata koja su dugo bila zaključana, za mene je napravila dovoljno.”

DIJAGNOZU SAM PISALA KROZ TRI GODINE

Pišući knjigu je shvatila čemu služe rezidencije za pisanje. “Dijagnoza se stvarala polako, kroz tri godine, iako je sam proces pisanja zahtijevao da se na dva mjeseca osamim koliko je moguće i posvetim pisanju kao što se inače posvećujem i ostalim obvezama. Nije bilo jednostavno uz obitelj, posao i sve što život nosi, ali bila je zima, sve se malo utišalo i ja sam našla prostor za sebe i tekst.”

Knjiga se zasad može nabaviti u knjižarama diljem BiH, a za Hrvatsku i ostale države na web shopu izdavača. “U finalizaciji smo dogovora za distribuciju i s jednom knjižarom i knjižnicama u RH, ali neka zasad to ostane još u tišini – kad zaori jasno i glasno – prvo javljamo vama i vašim čitateljima.”