Diana i Karla osvojile su važnu nagradu za jedno moćno rasvjetno tijelo. Ovo je priča o tome kako je nastalo
Kreativci nadahnuće mogu naći bilo kad i u bilo čemu, a Diana Sokolić i Karla Kocijan našle su ga u oblicima i bojama Islanda i prenijele ga na lampu nagrađenu broncom na natječaju za International Design Award
Za Dianu Sokolić, akademsku slikaricu, autoricu svjetlosnih instalacija od kojih je jedna završila i u udžbeniku iz likovnog za osmi razred, kao i nakita od pleksiglasa kojeg rado nose mnoge žene, velika je sreća što u kćerki Karli Kocijan ima suradnicu. One su, kaže, idealan spoj pa kad je jedna nositeljica ideje, druga je neophodno kritično oko, i obratno. Diana je zaslužna što je Karla, dizajnerica s diplomom Arhitektonskog fakulteta, zavoljela rasvjetu i svjetlost, pa je još tijekom studija – u duetu s kolegicama – oblikovala dvije svjetiljke i za obje osvojila nagrade.
Iza svakog djela, osim vještine, postoji priča kako je nastalo, što u slučaju Diane i Karle znači da je povezana s njihovim putovanjima. Pogotovo ona 2019. koja im je bila godina velikih uzbuđenja i otkrića. Prvo, jer je na dalekom norveškom sjeveru Norveške Diana mogla ostvariti želju da vidi Auroru Borealis o čemu je potom u Zagrebu napisala, kao i uvijek nakon putovanja, malu knjigu ilustriranu fotografijama Aurore i drugih otkrivenih ljepota. Potom su bile na desetodnevnom obilasku obale jezera Como i grada Milana, i vidjele sve što im je promaklo tijekom prijašnjih boravaka. Pa i sliku ‘Posljednja večera’ i predstavu u Scali. I to je putovanje spremljeno u jedan od Dianinih ukoričenih spomenara.
PUTOVANJE NA ISLAND KAO PROSLAVA DIPLOME
“A nakon što je krajem rujna Karla diplomirala, poželjele smo proslaviti lijepim putovanjem. I sjetile se Islanda koji nas je već dugo privlačio, a u to se doba godine ondje moglo vidjeti i polarnu svjetlost. Imala sam sreću da sam u agenciji uspjela uplatiti petodnevno putovanje i dobiti dva posljednja mjesta u avionu. Na Island smo doletjele jedne jako vjetrovite listopadske večeri i odmah se uvjerile u istinitost njihove izreke da ‘ako ti se ne sviđa vrijeme, pričekaj 15 minuta i promijenit će se'”, prisjetila se Diana Sokolić.
Vrijeme se na otoku bližem Grenlandu nego vršku Škotske vrti kao ubrzani film pa se u hipu izmjenjuju kiša, sunce i vjetrovi raznih jačina. Diana i Karla imaju odličnu putničku kondiciju pa su svakog jutra s grupom kretale na organiziran izlet, jer Islanđani čuvaju prirodu toliko što ne dozvoljavaju da se gaca gdje se hoće. Uz rub ceste koja ide u krug oko otoka nalaze se odmorišta gdje se može stati, gledati i snimati snijegom prekrivena brda, goleme slapove, glečere… A ledene spilje i vodopadi se, kao i razvikanu Diamond Beach na kojoj su s jedne strane crni vulkanski pijesak ‘ukrašen’ velikim kockama leda nalik na dijamante, a s druge laguna s tirkiznim ledenim morem, obilaze u grupi.
“Islanđani su okruženi raskošnom prirodom i ona im je važnija od arhitekture. Zato su njihove kuće jednostane i dobro služe svrsi, a u Reykjaviku postoje samo dvije arhitektonski vrijedne zgrade: čuvena modernistička crkva Hallgrímskirkja i Harpa, nova koncertna dvorana i konferencijski centar. Kao veliku poklonicu boja – o kojima sam napisala knjigu koja još čeka izdavača – na Islandu su me najviše očarale one. I to ne samo boje tla i leda, nego i one koje je stvorilo više od 600 različitih vrsta mahovina koje prekrivaju vulkansko kamenje.”
KAKO IH JE ISLAND INSPIRIRAO I DOVEO DO VAŽNE NAGRADE
Nakon što su se prepune dojmova vratile kući, Diana nije napisala spomenar, nego je zajedno s Karlom osmislila i oblikovala lampu Iceland. I to tako da u proizvodnji nema otpada i da se potroši vrlo malo energije, da isto sjenilo može biti luster ili, postavljeno na postolje od bijelog ili crnog pleksija, stolna lampa, a da topla LED žarulja štedi struju. Dvije stranice sjenila prekrivene su irizirajućim folijama čija se boje mijenjaju i prelijevaju pa se, postavi li se više lustera u grupu ili niz, u prostoru i na zidovima stvara efektna svjetlosna scenografija.
Karla od lanjske veljače radi u projektnom uredu prosperitetne đakovačke tvornice namještaja, a Diana se u pandemijsko doba bavila osmišljavanjem novih svjetlosnih instalacija, s prekidima s najupornijim polaznicama vodila svoj tečaj slikanja jer im je to bila dobrodošla zajednička psihoterapija i – pisala. Brončano priznanje na natječaju IDA obje je oduševilo i stiglo kao dar uoči 40. obljetnice Dianinog diplomiranja. No ne priprema slavljeničku izložbu, nego završava svoj prilog samoborskom Trijenalu hrvatskog autoportreta i sanjari da izda knjigu o svemircu zvanom Bozon koji svoje prijatelje uči što su ljubav, prijateljstvo, radosti, boli, pa i smrt. I sve to u čarobnim bojama i doslovce ispisano njezinom rukom. I, jednako kao i Karla, zamišlja da lampe Iceland zasjaje u mnogim prostorima šireći ljepotu istoimenog otoka.
