ISPOVIJEST

Cijeli sam se život borila s viškom kilograma, a onda sam rekla dosta. Ovo je moja priča o prihvaćanju sebe

40-godišnja Kninjanka Maja Banović cijelog je života nailazila na osudu javnosti zbog svojih kilograma. Nerazumijevanje okoline, pa čak i onih koji rade u zdravstvenom sustavu na kraju su je učinili osobom koja je danas – snažnom, svjesnom sebe i osobom koja svojim primjerom potiče na dijalog i drugačije promišljanje ustaljenih obrazaca. Putem bloga Crnoružica i istoimenog Instagram profila bilježi svoja razmišljanja o društvu i životu, a za Super1 je ispričala kako je izgledao njezin put do prihvaćanja sebe.

Moj svijet se oduvijek bazirao na ali. Bila sam dijete kad sam prvi put čula da sam lijepa i imam lijepe noge, ali. Pa sam bila veće dijete, i dalje lijepa, ali. Pa sam bila tinejdžerka, moje prijateljice su bile lijepe, ja imam lijepe oči; bila bih lijepa, ali. Da samo malo smršavi. Da smršavi. Da. Rano sam shvatila da moram na dijetu da bih bila prihvatljiva obitelji. Nekako, s debela išlo je – kriva sam. Ja s 10 godina nisam baš najbolje shvaćala što sam točno kriva, ali ‘vidi je, ne zna ni trčati’ rezultiralo je s ‘neću trčati, rugaju mi se doma, kako bi tek u školi’ i ma koliko sam htjela sudjelovati u aktivnosti i igrati se, uglavnom nisam. Odnosno, rano sam naučila kontrolirati cijelu ulicu djece, kako bi se igrali nečeg meni prihvatljivijeg. Imala sam i faze kada sam bila najbolja u ulici s vijačom ili hula-hop obručem, ništa nije vrijedilo. I dalje sam bila ona koja bi bila lijepa, samo da…

Na prvu je dijetu krenula već u dobi od 15 godina

Sandro Lendler

Prvi put sam bila na dijeti s 15 godina i došla sam sa 68 kilograma na 58, ali trebala bih još samo dva, tri kilograma. Pa sam skočila na 75. Skinula. Skočila na 87. Skinula. Bum, 95. Skinula. Na 63, ali moraš na 55, to je tvoja idealna kilaža. Sljedeće debljanje prešlo je 100. Tri znamenke na vagi. Obrazi su mi gorili. Utroba. Prsa. Srce. Sve u meni je vrištalo. Što sa mnom nije u redu, kako se ovo dogodilo? Skini i to. Evo me na 108. 119. 121. 134. Molim te, ti vidi, zapiši, nemoj mi reći koliko imam, nemam snage to znati.

Mnogo godina kasnije pričala sam s nekoliko ljudi s većim viškom kilograma, nitko nije znao točno reći kako mu se to dogodilo. Situacije u kojima se sudaraš s ogledalom u tuđim rukama ne prestaju. Nikad. Nemoj se tome ni nadati. Neće prestati. Ni iz najgorih, ni najboljih namjera, mada sam u dobre prilično sumnjičava danas. Ni još samo dva, tri kilograma, ni zar nisi mogla stati s debljanjem na sedamdeset, nego se dovesti do ovoga, ni šta si napravila od sebe, ni jesi se ti to udebljala, ni zašto si tolika, mama i tata ti nisu toliki, ni moraš zbog zdravlja, moraš zbog djeteta, ništa od toga nisu dobre namjere.

Situacije u kojima se sudaraš s ogledalom u tuđim rukama nikad ne prestaju

Dobra namjera nije ni reći ‘Ja volim debele’. Nije dobra namjera ni kad obilaziš doktore, a oni ti ne pruže adekvatnu skrb, jer nose predrasude i za svaku tegobu izvlače riječ – smršavi. Nikada neću zaboraviti kada sam u najgorim bolovima došla na hitnu pomoć, u bolnicu, zbog boli za koju nisam bila sigurna je li želudac. Tegobe su trajale par godina tada i nitko nije utvrdio ništa, doktorica me polegla i gledala te komentirala s gađenjem i gnušanjem. Sljedeća tri sata mi je odbijala dati nešto za bolove, maltretirala me uvredama, no od bolova nisam bila u mogućnosti adekvatno odgovoriti. Imala sam tada 30 godina. Govorila je da trebam jest iz malog, a ne velikog tanjura, da sam razmažena, što izvodim sad s tim povraćanjem tu i tek u šest ujutro mi je dala, nakon inzistiranja, injekciju za bolove i smirenje. Kasnije se ispostavilo da je bio u pitanju kamen u žuči.

Ljudi koji najviše trebaju pomoć zapravo je nemaju

Sandro Lendler

Od 2003. do 2017. nisu mi utvrdili pravu dijagnozu, ja sam trpjela bolove svaki dan, nekada tupe, nekada razarajuće, a kada je konačno došlo do kolecistektomije, skupa sa žučnom vrećicom izvadili su 11 kamenja. 11! Jedini razlog za ovo je što kada te pogledaju, ako si veći, svi upiru prstom u posljedicu i zovu je uzrokom. Pet kilograma viška, 17 kilograma viška, 50 kilograma viška – nebitno je, ti si kriv za to, nepotrebno ometaš, odi skini višak i to je to. Sve se obavlja napola, traljavo i bez volje, jer tako je jasno što ti je, a ti to nećeš riješiti i sad tu tražiš pomoć. Općenito, ne znam primjećuje li tko apsurd, ali ljudi koji najviše trebaju pomoć, nemaju je. Osim kao iznimku za koju je potrebno mnogo sreće. Teretane su za zgodne ljude koji samo malo žele nešto zategnuti. Aerobik, zumba, cross fit, pilates, orijentalni ples, pole dance, rolanje, bilo kakav program – koji je prilagođen pretiloj osobi?

Teretane su za zgodne ljude koji samo malo žele nešto zategnuti

Emisije u kojima se ljude izlaže kako bi se na njima zaradilo preforsiranom tjelovježbom, hraneći naciju golim trbusima u udarnom terminu dok je njima jezivo nelagodno biti tako izložen? Koliko od njih je zadržalo umanjenu kilažu? Sumnjam da je itko. Jedan mali postotak ljudi zaista uspije dugoročno. Doktori nam ne pomažu. Imate specijalista i za rep i za kljun i za krila, no za debljinu? Dobar dan, doktore. Dobar dan, izvolite. Evo došla sam jer sam debela. I što? Jedi blitvu i svježi sir, stani na vagu, ali,… Nema rješenja. Broje se postoci, Hrvatska je vrh europske debljine, malo popričamo o tome i snađi se. Sam. Neće te podržati društvo, nema ni edukacije, ne znaš ni kome bi baš vjerovao, a i do nedavno si od odjeće imao u ponudi ružnu odjeću s palmom (u prirodnoj veličini, op.a).

Kako nije bilo druge, nakon što sam veći dio života gladna, neadekvatna, izložena krivnji kojom mi je moralo biti jasno da sam sama dovela do ovoga, kako opterećujem zdravstveni sustav, kako sam probala sve proizvode na tržištu, dijete, vrste prehrane, promjene načina života, brze dijete, meso, bez mesa, sirovo, LCHF, mjesečeve mijene, kupus, osam sati, ne jedi iza 18, bicikle, utege, teretane, orijentalni ples, šetaj, trči, hodaj, Youtube, knjige – bilo mi je dosta.

Kako izgleda njezina svakodnevnica i zašto s njom nema problema

Sandro Lendler

Mogu li živjeti neadekvatna drugim ljudima? Da. Mogu li samo prestati sa svim programima i maltretiranjima? Da. Mogu li prestati opravdavati se ikome? Da. Mogu li sebi biti lijepa? Da. Može li na to više itko utjecati? Ne. Imam li ograničenja? Da. Mogu li i dalje imati određenu kvalitetu života? Da. Mogu li obući što mi se sviđa? Da. Trebam li odobravanje drugih? Ne. Ideš li na plažu? Da. Hoćeš li se svakako svući? Da. Dakle, uživala ili se osjećala loše, bit ćeš na plaži. Pa kad sam već tu, ljudi vide isto bila ja sretna ili nesretna, pa sam odlučila biti sretna. Znači li to da nisam svjesna svojih kilograma i onoga što njih čini ograničavajućim? Svjesna sam. Znači li to da trebam šleper pepela za posipanje po glavi? Ne. Razlikuje li se moj život od života drugih ljudi? Ne. Imaš li ljude koje voliš? Da. Vole li oni tebe? Da. Ostvaruješ li svoje ciljeve? Da. Imaš li posao? Da. Jesi li dobra u svom poslu? Da! Plaćaju li te za tvoje sposobnosti? Da. Jesam li imala problema trudnoćom? Ne. Rodila sam lakše i brže nego ijedna žena koju znam, sa 118 kilograma, prirodnim putem.

Jesam li dobar uzor svojoj kćeri? Da. Ona je iznimno pametna, ali i visoka, vitka, svjesna mene, sebe i različitosti kod ljudi

Jesam li dobar uzor svojoj kćeri? Da. Ona je iznimno pametna, ali i visoka, vitka, svjesna mene, sebe i različitosti kod ljudi. Mislim li i dalje da bi za mene bilo dobro dovesti kilograme pod kontrolu? Da, osobito zbog daljnjih dijagnoza, olakšalo bi mi. Znači li to da ne zaslužujem poštovanje? Ne, svi ljudi imaju neke svoje borbe, moja je samo očita. Imam li problem nazvati stvari pravim imenom? Nikako. Jednim imenom, ovo je upravo body positive. Svijest o stvarnosti, no i svijest o vlastitoj vrijednosti. Postojanje problema kojeg treba riješiti, ne čini nikoga od nas bezvrijednim komadom koji je izložen tuđoj kritici koju mora prihvatiti. Ništa ne moram prihvatiti, a i danas mi je jasno da ljudi govore o sebi. Oni su ti koji se ne mogu nositi sa sobom, ne sa mnom, mene nije potrebno nositi nikamo. Ogledala koja ljudi drže, ne služe za moj, naš odraz. Govoreći o meni, govore o tome tko su oni.

No, koliko je pokret body positivity uopće stvaran?

Pomalo mi je, iz ove perspektive danas, žao ograničenja u kojima ljudi žive. Živimo u vremenu u kojem se forsira prihvaćanje. Postoji pokret za sve. No, koliko je stvaran? Ljude plaše ljudi kao što sam ja, gotovo nitko ne bi želio mene primjerice kao predstavnika body positivity pokreta. Ne stvarne ljude s dijagnozama, nedostatkom, pretile, ljude s anoreksijom, nedepilirane. Dajte nam zgodne, mlade i lijepe da nam kažu kako prihvatiti ono što nikome ne želim da ikada prihvaća. Stvarnost te tjera na suočavanje. Ako može ona i ja bih morao moći. Zato danas, na našem području, uglavnom, ovakve pokrete predstavljaju ljudi koji, ako racionaliziramo, malo što i imaju za prihvatiti.

Zato danas ovakve pokrete predstavljaju ljudi koji, ako racionaliziramo, malo što i imaju za prihvatiti

Veličina 40 nije ono što te gura s ruba, ne prođeš pakao, kao ni zbog malo oslabjele kože na pregibu lakta. I dalje imamo reklame za konačno sam skinula onih posljednjih pet kilograma, sad mogu na plažu bez parea. I dalje, svaki dan šaljemo poruke kriv si, riješi, i nije važno kolika je cijena, samo skini to sa sebe, ali stvarnost je sirovija i surovija od toga. Ona te traži na koljenima, stvarnog, u bolovima, s istinom i tek onda ti da da ustaneš. I postaneš.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube