ŽIVOTNA PRIČA

Bio je poznati arhitekt, radio scenografiju, bavio se sportskim letenjem, a onda je postao slikar – i opet uspio

Sonja Braut razgovarala je s našim krajnje svestranim arhitektom i slikarom Milom Sakačem

Njegov se atelje nalazi na kraju industrijske zone na Žitnjaku nedaleko Save, u podrumskom skladištu tvornice izgrađene u stilu danas poznatom kao brutalizam. Kroz visoke prozore svjetlo dopire i za maglovita dana, a na betonske zidove stanu velika platna. Dva – u raznim fazama dovršenosti – visila su i kad sam nedavno ulazila u svijet tog slikara i arhitekta, a guste raznobojne ‘curke’ ispod njih odavale su da radi često i mnogo. Bilo je tiho, ali prije nego što stane pred platno Milo Sakač navije house glazbu i čeka. I giba se u ritmu s kistom pri ruci, jer odavno više ne radi skice. A nakon prvih poteza po platnu kreće u avanturu. Kako izgledaju njegove slike još se može vidjeti na virtualnoj izložbi ‘Oluja uma/Mind Storm’ u potresu stradalog Muzeja Mimara, a postavljenoj u čast 31. obljetnice Sakačeva prvog samostalnog izlaganja.

ODRASTAO JE U OBITELJI VJEŠTIH KUHARICA

Milo Sakač snimljen u svom ateljeu u Zagrebu, prosinac 2020. 
Foto: Sandro Lendler

Životna priča Milorada Sakača počela je 1963. u Međimurju, a uzbudljiva je kao oluje na njegovim slikama. Roditelji – majka Elizabeta zvana Eržika, odlična kuharica i švelja koja je šivanjem uzdržavala obitelj kada je trebalo, i otac Stjepan ili Stivi, vrstan tesarski majstor koji je uz rad završio srednju građevinsku školu i Građevinski fakultet u Zagrebu, zbog posla su se sa sinovima preselili u slovensku Lendavu. Tako je Milo, ali i njegov mlađi brat Denis, ondje išao u vrtić i osnovnu školu. Slovenski jezik govori kao i hrvatski, naučio je i mađarski, njemački i engleski, a snalazi se i s talijanskim. Otkako pamti, uvijek je nešto radio, pa je već s pet godina pomagao na betonskoj mješalici i zaradio pet dinara. A često je i risao avione (‘Obožavao sam spitfajere’, kaže) i automobile, ili ih je modelirao od gline, pa u roditeljskoj kući još stoji jedan top.

Mama ga je zarana naučila kuhati, pa je i danas glavni kuhar u svojoj obitelji, iako se sa suprugom Ivom zna porječkati o tome čija je kuhinja i tko će u nju prvi. Kuha s velikim veseljem, ali i ponosom, prisjećajući se da je njegova majka kuhala i na Brijunima i da joj je egipatski predsjednik Naser darovao sat. Ali i da je baka u cijelom Međimurju bila poznata kao vrsna kuharica, pa su je zvali kod sudaca, odvjetnika i liječnika da pripremi jela za posebne prigode. Sakačeva prabaka, šefica osoblja grofa Esterhazyja, bila je i odlična kuharica, ali i vrlo lijepa žena pa je svom poslodavcu rodila ‘fačuka’, Sakačeva djeda.

BIO JE SVESTRAN OD MALIH NOGU

Milo Sakač snimljen u svom ateljeu u Zagrebu, prosinac 2020. 
Foto: Sandro Lendler

“Već kao tinejdžer znao sam da želim studirati arhitekturu pa sam se upisao u srednju građevinsku školu u Mariboru. Ta škola imala je odličan program, jer smo svaki drugi mjesec išli na praksu i doista gradili kuće, no najviše graditeljskih znanja stekao sam od raznih majstora na tatinim gradilištima. Denis nije mario za građenje, pa ipak smo jedno ljeto nas dvojica ožbukali cijelu našu kuću. Kad sam rekao da želim biti arhitekt, tata baš i nije bio sretan, jer zbog iskustava s arhitektima o njima nije imao dobro mišljenje. A ja sam želio studirati u Zagrebu jer je početkom osamdesetih Arhitektonski fakultet ondje bio odličan. Ipak, nesiguran hoću li uspjeti dovoljno dobro položiti tri teška prijamna ispita, prijavio sam se i u Ljubljani. U Zagrebu sam unajmio sobu u Hotelu Laguna i dan za danom odlazio na ispite, a potom polagao i prijamni u Ljubljani. I ondje bio drugi, a u Zagrebu sedmi na listi.” Milo Sakač prisjeća se i kako je prije 37 godina našao sobu kod jedne gospođe nedaleko od Kvatrića i jedva dočekao jesen i predavanja.

Od početka prve zagrebačke studentske jeseni živio je, kaže, ‘šesto na sat’, i doista postao Bobi, kako ga je prozvao brat prema Bobu koji može napraviti i riješiti sve. Uvijek je bio odličan učenik, a takav je bio i student pa su mu profesori dopuštali da petkom preskače predavanja i vježbe. Četvrtkom navečer stizao bi u Lendavu i tata bi ga dočekao s jednim od tada popularnih projekata ‘Naš stan’ da ga do nedjelje preprojektira u lijepu kuću. Zaradio bi 100 do 200 njemačkih maraka, za džeparac i štednju pa je do kraja druge godine studija skupio za polovni golf i ‘ozbiljan’ fotoaparat Nikon.

Radio sam i štošta drugo, spavajući samo 3-4 sata. Bavio sam se modernim plesom, izradio nekoliko scenografija i plakata, na Radio 101 bio glazbeni urednik emisije ‘Jazz štand’

“Fotografirao sam kao lud i nakon diplome 1988. pripremio svoju prvu izložbu crno-bijelih fotografija rustikalnih motiva i pejzaža u Lendavi. I sve te godine sam crtao i slikao, a na faksu sam imao četiri likovna semestra i osobito volio i cijenio profesora Josipa Vaništu. Radio sam i štošta drugo, spavajući samo 3-4 sata. Bavio sam se modernim plesom, izradio nekoliko scenografija i plakata, na Radio 101 bio glazbeni urednik emisije ‘Jazz štand’, na trećoj godini studija oduševio se predavanjem o Bauhausu i mogućnošću da odem na poslijediplomski studij u Graz, a onda sam kao odlični student zajedno sa sedmoro kolega iz generacije diplomirao u roku. I, maštajući da ću aplicirati na poslijedimplomski studij dizajna u Aachenu, obavio sve pripreme i testiranja, položio ispit iz njemačkog jezika na Goethe institutu u Zagrebu i – odustao”, kaže Milo Sakač koji se vratio u Lendavu privučen mnogim poslovima. S ocem je osnovao tvrtku za projektiranje i izvođenje u kojoj je poslije njegov brat Denis vodio financije, i tako se počela stvarati uspješna poslovna priča.

ARHITEKTURU JE U JEDNOM TRENUTKU JEDNOSTAVNO MORAO NAPUSTITI

Projektirao je kuće i poslovne zgrade, škole, vrtiće, sportske objekte i interijere, od ideje do izvedbenih projekata. A neke je projekte i sam gradio, zahvaljujući očevu iskustvu i ekipi, pa je uskoro u tom ‘pogonu’ bilo angažirano 96 ljudi. Njegovi projekti ostvareni se u raznim mjestima u Sloveniji i Hrvatskoj, ali i u Mađarskoj, Srbiji, Austriji, Rumunjskoj, Ukrajini… Projektirao je i hotel u Lendavi, zbog kojeg mu je otac napokon priznao da je ‘pravi graditelj’. Ranih devedesetih bavio se i ugostiteljstvom, i u hotelski restoran uveo tzv. slow food u doba kada se za njega još nije čulo. Ribe i rakovi u Maribor su stizali s Visa, avionom iz Splita, divljač je nabavljana od lokalnih lovačkih društava, stotinjak vrsta vina bila su vrh hrvatske, slovenske, mađarske, autrijske i talijanske enologije, a gosti su morali rezervirati mjesta.

Hotel Elizabeta u Lendavi
Privatni arhiv

Projekt kuća V
Privatni arhiv

Apartman Pisak
Privatni arhiv

Bilo je to vrlo intenzivno doba za braću Sakač, pa su jedne godine izračunali da su automobilima prešli više od 250.000 kilometara. I zaključili da im treba službeni automobil i vozač pa su kupili – smije se Sakač – zagasito zlatni Mercedes ‘genšer’ u kakvom se tada vozio i slovenski predsjednik Kučan. Uskoro su dobili i vrlo ozbiljne poslove u naftnoj industriji, za što mu je odlično poslužilo znanje mađarskog jezika pa se 2000., radi suradnje s Molom, vratio u Zagreb.

Strast prema arhitekturi dokrajčila je tzv. legalizacija, a zapravo ozakonjenje nezakonito izgrađenih objekta, od čega mi se povraćalo

“Dogovor je bio da četiri dana u tjednu radim za Mol, a jedan za svoj ured i tako je bilo neko vrijeme. U Osijeku sam projektirao prvu Molovu pumpu, potom jednu i u Sesvetskom Kraljevcu, pratio sam i realizaciju Inine pumpe u Mađarskoj. U Zagrebu sam 2003. otvorio projektni biro ‘Projekt International’, posla je bilo mnogo i zapošljavao sam sve više ljudi. A radili smo sve, od idejnih do izvedbenih projekata i interijera. Onda je polako počela kopniti romantika u arhitekturi, najviše zbog urbanističkih planova koji nisu pratili potrebe tržišta i pregolemog administriranja što je otežavalo ishođenje dozvola. Mnogo se radilo, a malo se uspijevalo naplatiti pa sam se sve više bavio slikanjem, a još i danas se na sudu vuku tužbe zbog osam nenaplaćenih projekata. No strast prema arhitekturi dokrajčila je tzv. legalizacija, a zapravo ozakonjenje nezakonito izgrađenih objekta, od čega mi se povraćalo. Nakon više od 200 projekata bilo je krajnje vrijeme da se maknem iz posla koji me gušio. Zato sada, što se arhitekture tiče, radim samo ono što me veseli – idejne projekte obiteljskih kuća i interijere za osobe koje poznam i prijatelje s kojima mogu tijekom ugodnog druženja uz čašu vina osmisliti prostor koji će im najbolje odgovarati.”

USPJEH U SLIKARSTVU DOGODIO SE PRIRODNO, ALI NE BEZ RADA

Milo Sakač snimljen u svom ateljeu u Zagrebu, prosinac 2020. 
Foto: Sandro Lendler

Tijekom tih godina Sakač je uspostavio mnoga prijateljstva, osobito sa slikarima i kiparima. Pa se rado sjeća kako je s Ivom Stančinom ‘odradio’ serigrafije oko 40 djela dvadesetak velikih hrvatskih umjetnika, kao i da je od 2004. do 2007. sudjelovao na slikarskim kolonijiama Pihači u Stubičkim Toplicama, koje je s mnogo entuzijazma organizirao sada pokojni Davorin Batinić.

“Kada sam se počeo opraštati od arhitekture shvatio sam da mi akvareli više nisu dovoljni, pa sam otišao u Centar za likovni odgoj na Rokovu perivoju da naučim raditi s akrilom. Ali i da se oslobodim malog formata i odem u druge medije. Što sam bio vještiji s akrilom, to sam se više udaljavao od realističnih motiva i sve dublje uranjao u apstrakciju u kojoj uživam. I postalo mi je važno da pokažem što radim. Dogodio se sretan slučaj da je voditeljica knjižnice u Podsusedu trebala projekt kuhinjskog šanka, a ja sam ga napravio. U birou je vidjela moje slike i rekla da želi da ih vidi i njezina prijateljica Magdalena Getaldić, povjesničarka umjetnosti i kustosica u Gliptoteci. Tako smo se upoznali, ona je pripremila prvu izložbu mojih svjetionika u knjižnici, a potom postala moj savjetnik, kritičar i autorica svih katologa.”

Prije pet godina otišao u Beč i u prizemlju zgrade u 2. okrugu, marljivo slikao 18 mjeseci. I obilazio galerije i predstavljao se i pokazivao što radi, a da ga nitko nikad nije pitao ima li diplomu likovne akademije

Neko vrijeme biro mu je bio i umjetnički atelje u kojem je napravio mnogo realističnih slika, osobito svjetionika, brodova, riba i sličnih motiva zanimljivih turistima koje je u Omišu, u vrtu suprugine kuće, počeo izlagati i prodavati svake godine, od srpnja do listopada. A onda je prije pet godina otišao u Beč i u prizemlju zgrade u 2. okrugu, gdje je nekad bio poznati restoran Schupich, marljivo slikao 18 mjeseci. I obilazio galerije i predstavljao se i pokazivao što radi, a da ga nitko nikad nije pitao ima li diplomu likovne akademije.

Prva bečka izložba
Privatni arhiv

Vrtna galerija u Omišu
Privatni arhiv

Lanjska posljednja izložba u Beču
Privatni arhiv

Iste godine sudjelovao je na skupnoj izložbi u sklopu projekta R20, a otada je imao još pet izložaba u Beču, Budimpešti, Ljubljani, Zagrebu, Splitu… Član je i Udruženja mađarskih umjetnika svijeta i Q202 group Leopoldstadt Wien and Produzentengalerie Wien. Posebno pamti prvu samostalnu izložbu u Beču jer je, vozeći iza kombija u kojem je bio sav materijal za izložbu, doživio blagi moždani udar. I završio u KBC Rebro, a drugi dan, na svoju odgovornost i u pratnji prijatelja liječnika, otputovao u Beč da bi sudjelovao u postavljanju izložbe. Dočekao je i otvorenje u ponedjeljak i u utorak se vratio u Zagreb, na sedmodnevni protokol nužnih pretraga.

SUSRETI S LJUDIMA SU NAJDRAGOCJENIJI

S kćerkom Tijom u njihovom domu u Zagrebu, listopad 2020. 
Foto: Sandro Lendler

“Napravio sam nekoliko tisuća slika, radim kao konj, no to me zanima i veseli. Prezentacija i prodaja su važne, pa se supruga, kći i nećakinja brinu za pojavljivanje na društvenim mrežama, no posebno su mi dragocjeni susreti s ljudima. Pamtim kad mi je na prozor bečkog ateljea pokucao neki muškarac na biciklu i pitao me može li ući. Pogledao je sve slike i izabrao jednu, pitao za cijenu i znam li gdje je najbliži bankomat. Otišao je podići novac, a ja sam mu sliku zamotao tako da je može nositi na leđima. Dao sam mu i bocu travarice, a on se divio i slici i rakiji i neprestano zahvaljivao, a mene je usrećilo njegovo oduševljenje.”

Zbog takvih kontakta Sakač uvijek prvih nekoliko i posljedni dan izložbe slika pred posjetiteljima i ima vrlo ugodna iskustva, a u doba korone djela predstavlja na Instagramu. Zbog korone otkazane su mu dvije izložbe u Beču i Pragu, gostovanje u Bruxellesu i na sajmu u Istanbulu, a posebno mu je žao što jesenas nije mogao otići na tri mjeseca u Kinu. No raduje se izložbama iduće godine u Čakovcu, Varaždinu i Zagrebu, te u Beču i Pragu. A osobito off izložbi u Rijeci, gradu kulture u čiji program nije uvršten zbog ‘akademskih razloga’.

Svojedobno sam se bavio sportskim letenjem – valjda zbog davne strasti prema spitfajerima – i u Portorožu izvodio akrobacije s odličnim avionom Pitts

Milo Sakač svakoga jutra dolazi u svoju ‘radijonu’ – kako zove atelje, na automatu kupi kavu, uključi glazbu, stane pred platno i čeka. Kući se vraća ranije od supruge Ive, da kćerku dočeka s gotovim ručkom. Tia je odlična učenica privatne gimnazije i vrsna mačevalica, hrvatska reprezentativka u floretu, njegov zeko i anđelko. Ali i družica na putovanjima (‘Ja sam samo vozač, tata, psiholog i frend’, kaže Sakač), jer njih dvoje svaki mjesec putuju u Mađarsku da bi Tia s mađarskom reprezentacijom mogla dodatno trenirati mačevanje u klubu Ferencvaroš i biti spremna za natjecanja. Putujući na natjecanja tijekom godine obiđu cijelu Europu, a kako su oboje gurmani, unaprijed naprave popis zanimljivih restorana i jela koja žele kušati, kao i muzeja i izložaba.

Sa suprugom Ivom, kada su bili malo mlađi
Privatni arhiv

Kćerkica Tia 'moj zeko, moj anđelko'
Privatni arhiv

Tia Sakač s medaljom
Privatni arhiv

Jedrenje je velika ljubav Mile Sakača
Privatni arhiv

Tia na europskom prvenstvu
Privatni arhiv

U dobrom društvu
Privatni arhiv

Pogled iz Male Lozne
Privatni arhiv

“Mama me davno naučila kako pripremati tople obroke za cijelu obitelj, a poslije sam svašta naučio pa kuham jela iz različitih kuhinja začinjena svojom maštom. Svojedobno sam se bavio sportskim letenjem – valjda zbog davne strasti prema spitfajerima – i u Portorožu izvodio akrobacije s odličnim avionom Pitts. Već godinama uživam u jedrenju i s prijateljima iz Mađarske jedrim na moru i na Balatonu, a strast bi mi uskoro moglo postati i maslinarstvo. Planiramo na supruzinoj djedovini u Gatima iznad Omiša izgraditi kuću, atelje i obrađivati masline”, otkrio je Milo Sakač, kao i da sanjari o vremenu kada će moći pola godine slikati podno moćnog Mosora. Samo da prođe korona koju su, usput, preboljeli i supruga i on.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba