Nekad je nužno odabrati stranu
Kim Kosanović

Bila sam na vrhu modnog svijeta, a onda sam pala u komu i ostala paralizirana. Sada živim drugačije

FOTO: Aleksandar Selak

Manekenka i studentica psihologije, Kim Kosanović, pala je u komu s 22 godine. Danas kaže kako je sretna što je ostala živa i da je sada ‘nova Kim’

”Sjećam se kada sam imala nekih 10 godina i čuvala me baka. Toliko sam se jako naljutila na nju da mi je odjednom samo otrnula cijela desna strana tijela. Htjela sam reći jedno, no izgovarala sam nešto sasvim drugo, svjesna svega, no nisam mogla poduzeti ništa. Nisam do nedavno ni znala da imam urođenu manu, malformaciju mozga, zbog koje sam nedavno skoro izgubila život.”, započinje mi Kim svoju priču.

Posted by Kim Kosanovic on Tuesday, March 28, 2017

Naime, Kim Kosanović bila je pobjednica regionalnog natječaja The Look Of The Year, a u 2017. godini tek je započela svoju svjetsku manekensku karijeru kada ju je zaposlio brend Guess na globalnoj razini. S brendom je proputovala pola svijeta, noseći revije, nakon što je stopirala fakultet, a onda joj je ljeto s prijateljicama promijenilo život. Povodom Dana crvenih haljina, koji će se održati ovog vikenda, 2. i 3.2., u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, Kim je progovorila o svom iskustvu.

Aleksandar Selak

To ljeto pamtiti ću zauvijek. Sebe danas nazivam nekom drugom Kim jer ono je bila stara Kim. Bila sam si na vrhu svijeta, zarađivala sam puno i mislila sam da mi se ne može desiti ništa. Odlučila sam otići na putovanje s curama. Prvo Zrće, Fresh Island festival, pa zatim Budva. Niz neprospavanih noći i zabava. No, ni na kraju pameti mi nije bilo ono što se naposljetku dogodilo.

Mama mi je cijeli život govorila da moram usporiti. Dolazila bih kasno doma, izlazila bih i pila, a ona mi je stalno govorila da ne bih smjela to raditi. Naravno, nikad je nisam poslušala, nije mi bilo jasno zašto se toliko tresla svaki put kad bih ja izašla van, što mi je otkrila tek kasnije, i zašto se toliko plašila. Pa imam dvadeset godina, kada ću izlaziti i zabavljati se ako ne sada.

Nekoliko puta sam je pitala ‘Pa dobro reci mi o čemu se radi, koja je to bolest koju imam, zašto ne smijem?’ Ali nikad mi nije objasnila do kraja, nije htjela da se zabrinjavam oko toga, samo je htjela da usporim. Naime, s 10 godina otkrivena mi je malformacija mozga, radi se o nepravilnoj vezi između arterije i vene koja prekida normalan protok krvi. Urođena je i najčešće se pojavljuje u mozgu. Tada sam se jako razljutila i samo se sjećam da sam htjela reći jedno, a izlazilo je drugo. Baka koja me čuvala pozvala je hitnu. Nije se radilo o moždanom udaru, već o nuspojavi te urođene mane.

To ljeto pamtiti ću zauvijek. Sebe danas nazivam nekom drugom Kim jer ono je bila stara Kim. Bila sam si na vrhu svijeta, zarađivala sam puno i mislila sam da mi se ne može desiti ništa

Od tada sam uglavnom bila ok, u dvadesetima su mi čak nestale i glavobolje, toliko sam se dobro osjećala da sam odlučila prestati piti antieptileptike, bila sam uvjerena da sam dobro. Počela sam se baviti manekenstvom, izlaziti van i bila sam uvjerena da mi više nije ništa. Tako sam rekla mami da ću se skinuti s tableta jer da osjećam da sam zdrava. Više me ne boli glava, osjećam se odlično.

Dobila sam posao za Guess, ustvari tada sam već bila u fazi da se više nisam htjela baviti tim poslom, nekako mi se sve zgadilo. Međutim nazvala me prijateljica i rekla mi kako do mene pokušavaju doći iz Srbije, žele da odem u Guess središnjicu na razgovor s njima. Toliko mi se nije dalo da sam jedva poslala svoje polaroid fotke, a na kraju kada sam otišla na probno snimanje, dočekala me najgora žena na svijetu. Rekla mi je da ne znam hodati, da imam krivu nogu i da nemam šanse. Vratila sam se u Zagreb još više iživcirana što sam uopće na kraju na njih potrošila vrijeme.

Vratila sam se studiranju, a onda je uslijedio poziv kako sam ipak dobila posao. Počela sam nositi revije, putovati, raditi i zarađivati, a fakultet je pao u drugi plan. Osjećala sam se kao da sam na vrhu svijeta, čak sam podcjenivački gledala na neke ljude, makar danas znam da je to bilo zato što ustvari uopće nisam bila sretna. Imala sam pozamašan iznos na svom računu i u ljeto 2017. odlučila otići na party ljetovanje s frendicama. Prvo Zrće pa Budva.

Aleksandar Selak

Sve je bilo super, nisam imala baš nikakvih problema, svaki dan smo izlazile van, a onda se dogodilo nešto neobično za što danas smatram da mi je spasilo život. Nakon Budve otišla sam prijatelju u Podgoricu na par dana, a na putu tamo pukao mi je kofer. Kad sam stigla i izašla iz busa, uzimajući ga iz prtljažnika moje su stvari završile na podu. Poludila sam od ljutnje, skupila stvari, otišla u stan te počela razmišljati što ću dalje. Rekla sam prijateljima da mi produže smještaj jer ovako ne mogu putovati dalje. I to je bila odluka koja mi se spasila život.

Jedne večeri družili smo se i gledali film. Ustala sam se i krenula prema kupaonici kada mi je pozlilo. Osjetila sam najjaču bol u glavi ikad, na lijevoj strani, ušla sam u kupaonicu, zaključala vrata iza sebe i doslovce pala uz wc školjku. Samo se sjećam kako sam pomislila ‘Kim, ako se sada ne ustaneš i ne otključaš ta vrata, umrijet ćeš.’ Nemam pojma odakle mi snaga, kasnije su isto komentirali i doktori da je to pravi čudo, no otišla sam do vrata, izašla iz kupaone i pala na pod. Dalje se ne sjećam.

Samo se sjećam kako sam pomislila ‘Kim, ako se sada ne ustaneš i ne otključaš ta vrata, umrijet ćeš.’ Nemam pojma odakle mi snaga

Prijatelji su mi ispričali kako sam samo počela povraćati, bila sam bez svijesti. Jedan od njih nazvao je brata koji je od nekuda dotrčao bosih nogu. Nisu me mogli prizvati, hitna pomoć nije stizala već nekih 15 minuta i brat je samo rekao da me moraju odvesti u bolnicu čim prije. Kaže kako je imao snažan unutarnji osjećaj da ako to ne učine, neću preživjeti.

U Podgorici su me smjestili na intezivnu, definirali da je moje padanje u nesvijest ustvari pad u komu. Imala sam snažno krvarenje u mozgu i spojili su mi dren u lubanju kako bi sva ta krv mogla istjecati van. Mojim prijateljima rekli su da nazovu moje roditelje koji su tada bili na Korčuli i kažu im da im kćer neće dočekati jutro. Potraga za njihovim brojevima mobitela trajala je neko vrijeme, a kasnije doznajem kako su da bio uopće došli od Korčule do Podgorice u nekoliko sati morali doslovce iznajmiti trajekt i privatni avion, kako bi stigli na vrijeme. Doktorica im je rekla da se pozdrave sa mnom jer neću dočekati jutro.

Aleksandar Selak

Produžili su mi stanje kome, jer je to bila jedina nada da ostanem živa. Ali nitko i dalje nije znao što mi je. Slučajno je taj dan u bolnici bio doktor iz Beograda koji je stigao povodom nekog kongresa i on je prepoznao o čemu se radi i spasio mi je život. A te kome se točno sjećam. To vam je kao da sada zatvorite oči, a budni ste. Ja sam samo razmišljala kako je meni lijepo, nisam se bojala ni u jednom trenutku.

Koma vam izgleda tako kao da sada zatvorite oči, a budni ste. Ja sam samo razmišljala kako je meni lijepo, a nisam se bojala ni u jednom trenutku

Imala sam osjećaj za vrijeme pa sam se povremeno pitala zašto tako dugo spavam. Pa su mi se u mislima izmjenjivale scene s mora, a onda bi opet zaspala. U jednom trenutku sam pomislila da sam možda u komi, no nije me ništa boljelo. Ali nisam se uzrujala, više kao ‘pa ok, ako se probudim super, ako ne budem ostala spavati.’, bila sam opuštena.

Tako sam provela 12 dana, za vrijeme čega su me prebacili u Zagreb na Rebro. Vozili su me crnogorskim avionom jer Hrvatska nije mogla poslati svoj. Kada smo sletili dočekala su nas djeca, doktori koji su imali trideset godina. Kada su ih moji vidjeli rekli su ‘nema šanse’. Crnogorski doktori smjestili su me i napravili sve što treba, rekli su im ‘djeco, samo neka vam preživi do bolnice.’ Strašno.

Ne sjećam se buđenja iz kome, mama mi je puštala neke audio zapise koji zvuče zastrašujuće, pričala sam takve gluposti. Mojima su rekli da ne očekuju da ću ih prepoznati, kao ni svoje prijatelje, ali čim sam vidla svoje roditelje rekla sam ‘Mama i tata, došli ste!’. Isto tako, bila sam paralizirana i rekli su kako će tako vjerojatno i ostati. Ja se sjećam da sam cijelo vrijeme ležala, ali se ne sjećam da se nisam mogla pomaknuti, nego sam mislila kako tako treba biti, tako da nisam ni pokušavala.

Moja mama mi je svaki dan pomicala ruke i noge dok su joj doktori govorili da zašto to uopće radi. Svaki je dan sa mnom radila i niz zadataka i pripremala igrice. Da nije bilo nje, pitanje je bi li se ikada potpuno oporavila. Sestre na Rebru su me držale za ruku kada sam se bojala i sve im dugujem.

Jedna strana ostala mi je paralizirana. Da nije bilo moje mame pitanje je bi li se ikada potpuno oporavila

Često sam padala u depresiju, iako nisam bila skroz svjesna da sam u bolnici. Dobila sam fizioterapeutkinju koja je sa mnom vježbala svaki dan, tri mjeseca. Sjećam se kako bi došla u sobu, pomaknula mi ruku, pa rekla ‘Ok, dosta za danas.’, to mi je bilo nejasno i smiješno. Učila sam i nanovo gutati, postoji ta neka žličica s kojom to vježbate, svaki put kad ju stisnete škljocne i tako se učite ponovno gutati. Malo po malo napravila sam i prvi korak, sve dok me nisu pustili doma.

Aleksandar Selak

Iako su mislili da neću, prepoznala sam sve svoje prijatelje imala sam problema s pamćenjem jedino u smislu da bih nešto pitala i po nekoliko puta jer sam zaboravljala da mi je to već netko odgovorio. Bila sam i slaba. Izlazila sam kratko i samo u pratnji, morali smo biti jako pažljivi. No, ostalo je pitanje kao riješiti moj problem jer morala sam na zahvat i moji roditelji razmišljali su gdje to učiniti. Doktorica s Rebra dogovorila mi je operaciju u klinici u Francuskoj, no moji su bili neodlučni. Onda se dogodila još jedna zanimljiva stvar.

Već je bilo stvarno krajnje vrijeme da se odluče, a nije im bilo lako. Moj tata, koji vjeruje u simboliku, dobio je neki paket cigara iz Francuske, kako moji imaju tvrtku uvoza cigara. Nije znao tko ih je poslao, ali poanta je bila francuska adresa. I samo je rekao mojoj mami – ‘A zašto ne bi išla u Francusku?’. Iako je mama mislila da je lud, više ni sama nije znala što odlučiti tako da je odluka pala.

Imala sam problema s pamćenjem u smislu da bih nešto pitala više puta, jer sam zaboravljala da mi je to već netko odgovorio. Bila sam i slaba

No, u toj klinici u Francuskoj na zahvat se čeka godinama, ja sam na kraju imala sreće da je taman netko otkazao svoj termin i mogli su me primiti. Kada smo došli tamo rekli su nam da smo stigli u zadnji čas, i gore od toga. Bila sam tamo sveukupno na tri zahvata prije no što smo se vratili u Zagreb. Upozorili su nas na mogućnost pucanja žilica u mozgu nakon toga i nažalost meni se upravo to dogodilo pri izlasku iz bolnice.

Samo sam se onesvijestila, a žila koja je pukla pogodila mi je vidni centar tako da se uoće ne sjećam putovanja za Zagreb koliko mi je bi loš vid. Sada je već bolje, ali vid mi se oporavljao preko godinu dana, to je bilo u listopadu prošle godine. No, ako je samo slabiji vid ono s čime moram živjeti, potpisujem odmah.

Sada kada gledam unazad nevjerojatno mi je koliko me sitnica spasilo. Činjenica da mi je pukao kofer i da taj dan nisam otišla na put. Zatim mamina prijateljica u bolnici, pa termin za operaciju u Francuskoj koji sam dobila nekim čudom. Nitko ne otkazuje takve operacije. Promijenila sam život. Redovito vježbam, kako sam tada jako oslabila. Zbog svih zahvata obrijali su mi glavu, ali nisam htjela nositi perike, što me naučilo da u potpunosti prihvatim i zavolim sebe.

Postala sam jutarnji tip, a glavni izlasci sada su mi doručci s prijateljicama. Ne kupujem robu, shopping me uopće ne zanima, ništa površno me više ne zanima. Vratila sam se na fakultet i nastavila studirati psihologiju. Učenje mi ide malo teže ide, ali dajem sve od sebe. I želim svoje iskustvo iskoristiti da pomognem drugima, to je sve što želim sada, kao i u budućnosti.

Mjesto snimanja: Drama Bar