Anamarija Asanović o prvoj kolekciji kupaćih kostima, studiju u Milanu, nogometu i kćerkici Zorki
Anamarija nam je priznala koliko joj je zapravo teško bilo na studiju u Milanu, kad je znala da je moda njezin poziv, što ju je inspiriralo da napravi novu i svoju prvu kolekciju kupaćih kostima i što tata Aljoša priča za nedavni uspjeh naših nogometaša u Rusiji na Svjetskom prvenstvu
Simpatična i iznimno talentirana splitska dizajnerica, 29-godišnja Anamarija Asanović, koju većina vas vjerojatno zna i kao kćerku bivše nogometne zvijezde Aljoše, nedavno je izbacila ultimativnu ljetnu kolekciju. Svoju prvu kolekciju kupaćih kostima s nekim od najtradicionalnijih dalmatinskih motiva u nekom svom modernom điru. Popričale smo s njom o modi, studiju u Milanu i njezinom životu nakon što je prije dvije i pol godine postala mama.
Neko je vrijeme razmišljala o ovakvoj kolekciji, ali očito je eto baš sad bilo pravo vrijeme da je izrealizira. “Ja vam mislim da je apsolutno uvijek pravo vrijeme za kupaće kostime. I zato sam svoju prvu kolekciju kupaćih izbacila baš sada. Možda me malo poguralo to što sam organizirala i nedavno održani vaterpolo turnir u moru, kojim mi je bio cilj vratiti tradiciju, vratiti taj sport u more”, objašnjava.
Kad je stigla kutija s kostimima jako sam se tresla
“Realizacija cijele priče s kostimima je trajala otprilike tri mjeseca, tako da su do detalja ispali onako kako sam ih zamišljala. Ipak, sjećam se da sam se taj dan, kad je stigao paket s gotovim kostimima, baš jako tresla. Mislim, ranije ih nisam vidjela gotove, sad su odjednom došli u ne znam ni sama koliko primjeraka i mislila sam si; ako sad ne budu izgledali kako treba, ako mi jedna boja ne štima, meni bi sve palo u vodu. Možda to drugi ljudi ne bi baš tako doživjeli, ali mene bi to baš potreslo”, priznaje Anamarija i smije se.
Na kraju su super ispali, baš kako je zamislila i kaže, već sad često viđa ljude u njima po Splitu. “Ja sam u ovoj kolekciji u biti spojila dalmatinsku tradiciju i moderni dizajn, motive galebova i tovara sam prikazala na neki simpatičan i smiješan način. Htjela sam da to bude nešto kul, nešto što može nositi i stari i mladi, a da se osjeća jednako kul u njima”, priča. “Galebovi su vam kod nas oni što galebare, zavode žene, a tovari su oni koji nosaju, pa su malo lini… I onda sve ovisi kako si netko sve to interpretira i u čemu se nađe”, dodaje.
Prošle godine otvorila je showroom u Splitu
Nije samo ova godina radna i uspješna za Anamariju. Prošle godine je otvorila svoj prvi samostalni showroom u Splitu, u Svačićevoj 1, a sve što se trenutno može naći kod nje zapravo je vjerno onome što ona i inače stvara i po čemu je modno najpoznatija.
“Trenutno su tu i dalje moje standardno ženstvene haljine, danas najviše u motivima kockica, to me drži. Nedavno sam izbacila i kolekciju koja je napravljena od starinske dote, miraza. Ideja mi je bila ta da više ne stoji neiskorišten u škrinji pa su mi dobre žene ustupile svoj miraz, neke sam komade i kupila, i onda sam ih prenamijenila u haljine. Ponosna sam na tu kolekciju jer je sve ručni rad i sve je unikatno. Komad je samo jedan i ni jedan mu više nije sličan. Sve su haljine one size i tko god želi, može ih nositi”, objašnjava Anamarija koja uvijek ističe tu neku ženstvenu stranu svog dizajna.
Moj dizajn prije svega uvijek slavi ženstvenost, ali imam i taj mali trik da sam jako dobra u isticanju onog najboljeg na nekome
“Ja mislim da moj dizajn uvijek i prvenstveno slavi ženstvenost. Volim dizajnirati ženstvene komade, ali isto tako mi je jako bitno da se žena u njima ugodno osjeća. I možda moj mali trik je taj da sam dobra u prikrivanju nekakvih ‘nedostataka’. Znam i sama po sebi da uvijek u glavi imam neke mušice, kao i mnogi od nas, i nešto što nam se kod nas baš ne sviđa, a onda se modom trudim istaknuti ono najbolje na svakome”, priča.
Već je u petom osnovne znala da želim upisati modni dizajn
Anamarija je za modu, tvrdi, bila predodređena oduvijek. Još od malena je znala da želi upisati neku umjetničku školu, čak je razmišljala i o slikarstvu, ali na kraju su presudile tkanine, kako ona kaže.
“Ja sam već u petom osnovne znala da želim upisati modni dizajn. Kad sam bila klinka od dvije godine već sam se sama oblačila, birala što ću staviti na sebe, oduvijek me vukla ta neka kreativna strana. Najbolje sam se snalazila u materijalima. I iako u principu volim umjetnost kao takvu i puno njezinih grana, to mi je nekako oduvijek bilo najdraže. Držalo me u jednom periodu i to da postanem slikarica, kad sam tek došla u umjetničku školu. Jer, tek od druge godine se opredjeljuješ na koji ćeš smjeri ići pa biraš tri, i ja sam tada napisala doslovno; modni dizajn, modni dizajn i slikarstvo. Mislim da je bilo prilično jasno”, prisjeća se.
Roditelji su je uvijek podržavali u svemu, pa tako i odabiru cijele njezine budućnosti. “Znate ono kad nekome kažete da želite upisati umjetničku školu, automatski su reakcije; Pa ondje idu samo narkomani, tamo su svi ludi, pijanci. Ali moji su me uvijek podržavali jer su znali da su sve to najobičnije predrasude”, priča Anamarija koja je, nakon srednje škole, studij modnog dizajna završila je u Milanu, na Instituto Marangoni, i to je kaže bilo jako lijepo, ali jako ubitačno iskustvo.
Moji su me uvijek podržavali u svemu, pa tako i u odabiru umjetničke škole. Nisu padali na one predrasude da to upisuju samo narkomani, pijanci i luđaci
“I to da želim studirati vani znala sam davno prije nego sam stvarno i otišla i prije nego sam svojima to obznanila. Moja je ideja ustvari bila upisati modni dizajn u Parizu, čak sam dobila i stipendiju, znala sam jezik i sve je to bilo super, ali mojoj mami je to ipak bilo malo daleko. Tako sam se odlučila na Milano, a jezik nije bio problem, naučila sam i pohvatala ga vrlo brzo, pogotovo sam se brzo snašla jer sam stvarno voljela to što radim i znala sam da moram ustrajati”, govori.
Fakultet je bio, da se ne varamo, užasno težak
“Ipak, užasno je to težak faks. Tamo nema drugih rokova, ako padneš na prvom roku doslovno se možeš pozdraviti sa studijem, nema ponovnog upisivanja godine. Da se razumijemo, ja sam ondje pišala krv kako se kaže. To je vjerojatno najiskrenije što sam ikad rekla o ovome. Ali, iako sam se ubijala od posla i učenja, iako sam već tada shvatila da je modna industrija, pogotovo vani, baš jako opasna, prefrigana, oštra, nisam htjela samo tako odustati. I uspjela sam na kraju”, sjeća se.
Anamarija je, osim mode, ovih nekoliko par tjedana bila totalno zaluđena nogometom. Skroz je oduševljena uspjehom naših nogometaša, pratila je cijeli dan doček u Zagrebu, a bila je i na dočeku u Splitu. “To je bio apsolutni spektakl i nisam ni trenutka dvojila otići ili ne. Bila sam i na dočeku Gorana Ivaniševića kad je osvojio Wimbledon, bila sam na dočeku brončanih ’98. godine pa je i ovo bio logičan korak. To se jednostavno mora popratiti i tako im odati priznanje”, priča.
Tata mi je u nekom trenutku rekao rečenicu koja mi je bila baš jako komična. Rekao je da kad usporedi njihovu igru ’98. i ovu sada, ona tamo ispada baš smiješna
O uspjehu ove generacije razgovarala je, naravno, i s tatom Aljošom, koji je 1998. godine osvojio broncu s reprezentacijom u Francuskoj kad ih je vodio Ćiro Blažević. I njemu je sad iz ove perspektive, kaže, ta njihova igra tada baš dosta smiješna.
“Tata je jako ponosan na dečke i na sve što su napravili, skida im kapu do poda. Ali ono što je u jednom trenutku izgovorio na sve ovo što se dogodilo u Rusiji mi je bilo baš komično i ostalo mi je u glavi. Ovako je on to prokomentirao; Onaj nogomet što smo mi igrali ’98. sada izgleda smiješno. Ovo što ti dečki sada igraju je neka druga priča.”
Obitelj joj je baš sve
Anamarija često voli naglasiti kako joj je njezina obitelj uvijek najveća podrška o svemu i ne skriva koliko je bliska s njima. Obožava svog brata Antonija s kojim je iznimno povezana i koji je čak bio i kum na krštenju njezine danas 2 i pol godišnje kćerkice Zorke. I oduvijek je, kaže, bilo tako.
“Nas se dvoje od malih nogu odlično slažemo, a za tu ljubav i povezanost je zaslužna najviše naša mama. Uvijek smo bili samo on i ja i jednostavno ni s kim nisam bliska kao s njim. Nikad se nismo svađali, pogotovo zato što smo živjeli vani i bili smo samo nas dvoje. Ako se netko na nekoga naljuti, to je automatski značilo da se ti dva sata nemaš s kime igrati dok se ne odljutite”, priznaje.
Anamarija, osim mode, umjetnosti i svoje obitelji obožava i – tetovaže. Doslovno se više ne može ni sjetiti koliko ih točno ima, valjda je to trenutno brojka 13, a najdraža joj je ova zadnja tetovaža njezine djevojčice. “Sve što sam stavila na sebe stavila sam jer sam to htjela i svaka ima svoju priču. Meni tetovaže sada dođu poput madeža, ni ne primijećujem ih više”, dodaje. A kako je spomenula svoju Zorku, zanimalo nas je kakav joj je život otkako je ona s njom i kako se prilagodila majčinstvu.
Zorku prije svega želim naučiti da bude čovjek, želim joj usaditi te neke bitne ljudske vrijednosti, poštenje i dobrotu
“Sve se promijenilo otkako je Zorka došla, ali je to ona super promjena. Dobila sam neka nova viđenja svega oko sebe, možda bi ona došla i s godinama, ali ovako se to sve malo ubrzalo”, priča. “Iako bi i zbog činjenice da sam majka i da uskoro punim 30 godina trebala biti ozbiljna, i iako sam uvijek 30-godišnjake doživljavala kao izuzetno ozbiljne ljude, ja to još uvijek nimalo nisam. Ali učim i mislim da se nekako sve jednostavno posloži u životu.”
Svoju Zorku obožava i život s njom je najljepši što može biti, a ono čemu je uvijek uči, kaže, jest to da bude dobra osoba. Prije svega. “Želim da bude poštena i da naraste u ženu koja poznaje bitne ljudske vrijednosti. To je, zapravo, jedino što trenutno želim za nju”, dodaje za kraj. I mi im želimo sve to isto.