Ana Maria Ricov o bezbrižnom djetinjstvu, 13 godina rada u modi i pokretanju novog brenda usred globalne pandemije

S poznatom hrvatskom dizajnericom razgovarale smo povodom pokretanja novog brenda koji je razvila tijekom pandemije koronavirusa

Ana Maria Ricov jedna je od rijetkih dizajnerica na hrvatskoj modnoj sceni koja je beskompromisno dosljedna vlastitom izričaju od početka. Svoj je brend AMR osnovala još 2007. godine kao izuzetno mlada dizajnerica u ranim dvadesetima kojoj je bilo stalo da sceni ponudi nešto što je kvalitetno i posebno. Sve do danas ostala je dosljedna dizajnerskom kodu koji je na početku utvrdila, a u posljednjim se sezonama to posebno očitovalo kroz moćan print odnosno uzorke koje sama iscrtava, a onda priprema za digitalni print.

Tijekom pandemije koronavirusa koja, eto, još uvijek traje odlučila je tako pokrenuti novi brend koji je u potpunosti posvećen printevima i to ne samo na odjeći već i na tekstilima za dom. Tim smo je povodom posjetili u njenom showroomu u Vodnikovoj ulici, divnom prostoru ispunjenom biljkama koji zrači Aninom energijom. Razgovarali smo o tome zašto je usred pandemije odlučila pokrenuti novi brend, ali i o čitavom njenom životu od djetinjstva provedenog u prirodi, preko školovanja pa sve do danas.

BEZBRIŽNO DJETINJSTVO U PRIRODI

“Djetinjstvo sam provela apsolutno bezbrižno,” započinje Ana Maria priču o svom životu. “Daleko od asfalta, pokraj šume u malenom mjestu, zapravo selu Jablanovec, nedaleko od Zagreba. Prije nego što smo i brat i ja došli na svijet, roditelji su odlučili pravi gradski život zamijeniti onim malo opuštenijim i humanijim za čovjeka. Iako su im poslovi ostali vezani uz grad, život u prirodi im je omogućio dobar balans. To je razdoblje u kojem smo kao klinci provodili više vremena vani nego u kući, nije bilo straha od prometa, ne sjećam se jel’ mi mama ikada rekla da pazim da me ne pogazi auto… jer realno, u to doba prošla su ulicom možda dva kroz dan. Penjali smo se po trešnjama, padali, radili bunkere, bili blatnjavi od čarape do uha i bili smo sretni. Sada, kada s odmakom gledam na taj period, takav koncept života je idealan za odrastanje iako su mi kroz školske dane bila najnapornija putovanja do škole i nazad, a da ne spominjem doba izlazaka… Uglavnom, osim uz roditelje, odrastala sam uz sedam godina starijeg brata, Omu i hrpu životinja. Neke su bile samo privremeni gosti, a neke pravi ravnopravni članovi obitelji. Sve u svemu život sa psom i macom meni su od djetinjstva normala.”

Ta se ljubav prema životinjama zadržala do danas jer, ako Anu Mariju znate iz grada onda znate i da nigdje ne ide bez svoje irske seterice Shibe. Zadržala se i ljubav prema stvaranju rukama koju joj je, kaže, usadila baka.

“Nikada nisam bila neki genijalan učenik, ali sam voljela imati zaokupljene ruke. Oma me je još kao curicu naučila heklati haljinice za barbike, puno smo crtali i taj kreativan nagon za samoizražavanjem je uvijek nekako bio prisutan. Imala sam veliku želju upisati školu primijenjene umjetnosti, međutim, najsnažniji glas razuma koji se u mom životu zove ‘mama’ imao je ipak drugačije planove za mene. Tako je pala gimnazija, a mama se još potajno nadala da će dijete slijediti glas razuma i završiti ekonomiju ili pravo. Treba biti iskren i zahvaliti svemiru da je nisam slušala jer bi još uvijek bila vječni student.”

“Kroz gimnaziju moje fiksacije da ću upisati Tekstilno-tehnološki fakultet postaju sve čvršće, jer fokusirano od osnovne sanjam da ću biti dizajnerica, a uhvatila me panika jer je do mene došla informacija da se tamo upisuje samo ekipa iz primijenjene koja naravno već ima konkretnu podlogu u crtanju, a ja je nemam i u mojoj glavi nastaje raspad sistema. S tom poprilično užasnutom spoznajom u trećem srednje nagovaram starce da me upišu u jednu privatnu talijansku školu za modu i dizajn gdje sam stekla odličnu podlogu u crtanju ali i krojenju. To školovanje je trajalo dvije godine, bilo je ispunjeno intenzivnim crtanjem i dizajniranjem kolekcija i krojenjem svih mogućih odjevnih predmeta, tako da sam na faks stigla više nego spremna, a kako život donese najneočekivanije scenarije, nakon cijelog obrazovanja, u toj istoj školi sam provela još desetak godina, ali u ulozi predavača.”

OD NATJECANJA ZA STUDENTE DO SAMOSTALNIH REVIJA

“Ne postoji dan ili mjesec ili godina za koju bih mogla reći… e tada je sve krenulo”, kaže Ana Maria i dodaje da je zapravo cijelo vrijeme na faksu nešto šivala, a onda se počela prijavljivati na natječaje za mlade i održala svoje prve revije na Modnom ormaru, Gušterici i Modnom inkubatoru. Strašno je tužno da niti jedno od tih natjecanja više ne postoji te da mladi dizajneri u Hrvatskoj nemaju mogućnost predstavljanja svog rada u takvom obliku što je izuzetno važno za jednog mladog dizajnera. Anu su ona odvela na Cro-A-Porter i Fashion.hr koji su joj uvelike pomogli u karijeri.

Veliku sreću i ponos osjetim kada vidim svoj dizajn na ulici, kako živi na ljudima

“Te platforme su mi uvelike pomogle da se sa svojim AMR brendom etabliram i pozicioniram na našem tržištu. Nakon faksa sam čak na kratko radila kao jedan od dizajnera u tekstilnoj tvornici Zelinka, koja nažalost više ne postoji. To je bio odličan moment da shvatim, naučim i osjetim kako točno jedna tekstilna tvornica funkcionira, međutim, ubrzo sam iz tog koncepta pobjegla jer se kreativno nisam mogla izraziti, a i cijeli zastarjeli sistem nije bio nimalo poticajan. Malo pomalo, uz puno uspona i padova sada provodim većinu vremena u svom ateljeu stvarajući kolekcije pod svojim imenom i radeći ono o čemu sam uvijek sanjala, a kako svi stari i mudri kažu: ‘Ako imaš viziju gdje želiš doći… život će te odvesti.'”

A koliko je daleko od svoje vizije trenutno? Kaže, poprilično daleko. “Mnogi mi govore da sam previše samokritična, međutim, iz moje perspektive, istina je ta da još nisam stigla niti do pola puta od vizije gdje želim stići… Ali ako ću ići tješiti samu sebe, sretna sam da imam tu privilegiju raditi ono što volim i živjeti od toga u ovo nezavidno doba, gdje je posebice tekstilna industrija na velikom udaru. Veliku sreću i ponos osjetim kada vidim svoj dizajn na ulici, kako živi na ljudima koji ga konzumiraju i doista uživaju u njemu. Lijepo je stvarati, ali je još ljepše kad tvoje stvaralaštvo ima svrhu i čini druge da se bar na trenutak osjećaju posebno i zadovoljno.”

LANSIRANJE NOVOG BRENDA USRED PANDEMIJE

Anini radni dani uvijek su, kaže, promjenljivi i aktivni. No, jedno je uvijek isto – svaki dan započinje šetnjom sa svojom vjernom životnom suputnicom, irskom setericom Shibom. Ovisno o tome kako su raspoložene, kaže Ana, šeću više ili manje po zagrebačkim šumama i parkovima iako od kuće do ateljea ima svega 10 minuta hoda (‘Nas dvije si često napravimo otprilike dvosatnu deset kilometarsku šetnjicu.’). Ostatak dana onda uključuje sve od crtanja, krojenja i šivanja do kontakata s kupcima budući da se atelje i showroom nalaze na istoj adresi, dok Shiba za to vrijeme spava. A u svemu tome, Ana je našla vremena za razvoj sasvim novog brenda koji ja lansirala usred globalne pandemije koronavirusa koja nas je sve dobro prodrmala.

“Za vrijeme lockdowna sve je doslovno stalo. Tada je ljetna kolekcija već bila spremna za lansiranje i prezentaciju na reviji, međutim, svi planovi i standardan tijek poslovanja okrenuli su se kompletno naopako. Nije bilo revije, nije bilo klasičnog kontakta s kupcima, ali nije bilo niti potrebe za robom koja nije trenirka ili pidžama. Svjedoci smo jednog izazovnog perioda iz kojeg se sasvim sigurno ne vraćamo na staro, a doba neizvjesnosti će još potrajati. Teško je u ovom periodu išta planirati, ali je još teže i odrediti kurs poslovanja. Socijalne navike se mijenjaju, ali i ljudske potrebe. Mnogi još uvijek rade od kuće, druženja su svedena na minimum, a odjeća koju većina dizajnera u Hrvatskoj radi je ipak namijenjena za posebnije prilike i društvene kontakte, a da ne spominjem da je platežna moć većine znatno smanjena.”

Novi brend koji nosi naziv Cauliflower_Fields nastao je tako kao potencijalno rješenje za daljnje poslovanje u ovoj još neviđenoj situaciji. “Koncept je ponuditi pristupačniju i jednostavnu odjeću primjereniju boravku u ležernim situacijama, a opet dovoljno drugačiju da bi se mogla izdvojiti od mainstream odjeće. Posebno dizajnirani printevi su okosnica novog brenda i provlačit će se kroz cjelokupnu ponudu, a u budućnosti bih voljela da se ponuda proširi i na tekstilne produkte za kuću. Odlučila sam se za novi brend jer nisam željela mijenjati slow fashion koncept standardnih AMR kolekcija. Željela sam da brend Ana Maria Ricov zadrži taj karakteristični twist i jak karakter u vizualnom smislu te se zadržati na proizvodnji u malim serijama gdje najveću vrijednost ima upravo taj sukus nestandardne ideje u nosivom obliku s velikim naglaskom na kvalitetu materijala i kvalitetu same proizvodnje. Vrijeme će pokazati hoću li se potpuno prepustiti tom Cauliflower_Fields konceptu ili će ipak AMR kolekcije zadržati primat u mom stvaranju. Paralelno radim na oba koncepta jednakim intenzitetom tako da možete očekivati uskoro i novu AMR izrazito slow fashion jesensko-zimsku kolekciju.”

Okušala se tako u izradi tekstila za dom, a prvi put je kreirala i kupaće kostime i šešire. I ne samo to, uskoro će lansirati i online trgovinu gdje će se svi novi komadi moći razgledati i kupiti.

KOD KVALITETE NEMA KOMPROMISA

Ono što je sjajno kod Aninog rada jest da sama dizajnira printeve i općenito se više posvećuje takvim detaljima od drugih dizajnera. Kažem joj da imam dojam da su dizajneri u Hrvatskoj nerijetko lijeni i da im je takav korak više jednostavno prenaporan, možda i preskup za ono što na kraju dobiju. No, ipak smatram da je užasno važno raditi proizvod koji na kraju doista jest dizajniran od početka do kraja, a ne tek skrojen komad kupljene tkanine.

“Ovdje ne bih ulazila u diskusiju zašto se većina mojih kolega ne upušta u taj ‘korak više’, ali svakako mogu potvrditi da je izrada vlastitog dizajna tkanine u hrvatskoj izuzetno skupa. Naravno, može se sve to odraditi i izvan naših granica gdje su printanje i proizvodnja daleko jeftiniji, ali to poteže problematiku narudžbe izuzetno velikih količina koje su apsolutno nerealne za naše maleno tržište i potražnju, a opet korak plasiranja proizvoda van granica iziskuje velika financijska ulaganja, koja mi kreativci bez dodatne potpore vrlo teško realiziramo. U cijeloj toj priči izgleda da ostajem taj vječni utopist gdje mi je na kraju dana najvažnije da uspijem svoju ideju provesti u opipljivu i nosivu stvarnost. Ako gledam iz konteksta osobnog razvoja, koji nema kraj, svaki proces s kojim se pomaknemo korak dalje u svojim željama, učenjima i afinitetima se svakako isplati.”

Veliku većinu procesa sam naučila sama, sistemom pokušaja i pogrešaka te konstantnom upornosti

Kaže da k tome zbilja uživa u čitavom procesu dizajna i oblikovanja tekstila jet s takvim pristupom može stvoriti što god zamisli. “Moji dizajni tkanine su inicijalno crtani ručno, a potom digitalno obrađeni i pripremljeni za tisak. Volim kada se u kompoziciji dezena ipak osjeti pokret olovke ili kista, ipak to ostavlja jedan poseban efekt. Veliku većinu procesa sam naučila sama, sistemom pokušaja i pogrešaka te konstantnom upornosti.”

Zaključuje stoga na kraju da se snagom volje, uz puno odricanja i sukoba s realnošću, zbilja može sve. “Nekima ide brže nekima sporije, neki dođu do cilja neki ne, ali najvažniji je segment volje i motivacije u kojem pojam ‘odustajanje’ ne postoji. Sjajna je varijanta kada se talent i upornost spoje, ali u ovome poslu talent bez upornosti jednostavno ne opstaje. Esencijalno je imati znanje u svakom segmentu proizvodnje, nisu dovoljne samo ideje i lijepo crtanje, važno je samostalno znati svaku ideju iskrojiti i sašiti. Mnogi imaju sreću da si u samome startu mogu priuštiti tim suradnika koji im odrađuje proizvodni dio, ali u većini slučajeva veliki je plus ako to sve znate odraditi sami. Iz vlastitog primjera mogu reći da od mog brenda ne bi ništa bilo da si kolekcije nisam znala napraviti sama.”