Zoran Vidović u Zagrebu je otvorio Wokizo. Priprema stvarno dobar i ukusan wok, a mi smo bile tamo

U Zagrebu se prije tri dana otvorio azijski restoran Wokizo s naglaskom na wokove. Brže bolje odmah smo se zaputile tamo i isprobale nekoliko jela

Koliko mjesta u gradu poznajte, a koja su posvećena wokovima? Koliko mjesta u Zagrebu poznajete, a da serviraju ukusan i kvalitetan wok? Ako ste kojim slučajem oko ovog odgovora negodovali, sada smo upravo jedno takvo mjesto dobili – prije tri dana otvorio se Wokizo. U pitanju je mali, nimalo pretenciozan restoran na zagrebačkoj Ferenščici koji je mudro odabrao svoju nišu, i sudeći prema svemu što smo probali, perspektiva im je i više nego dobra.

Kako i samo ime sugerira, Wokizo nudi jela koja spajaju viziju woka Zorana Vidovića, glavnog kuhara i vlasnika, ali i onoga što smo već navikli kušati kada je u pitanju wok. Iako su poneka jela koja možete pronaći na njihovom raskošnom meniju prilagođena našem podneblju, sve to skupa učinjeno je s puno kreativnosti i namirnicama koje se koriste u azijskoj kuhinji.

Na Wokizo meniju imate tako izbor od čak 12 vrsta wokova, a mi smo zamolile Zorana da nam pripremi tri različita, i to ona koja smatra da bi ga najbolje mogla predstaviti.

Prvi koji nam je servirao bio je tzv. Wok 1 koji se poslužuje s rižom, a u pitanju su junetina, bambus, crna kineska gljiva, mrkva, teriyaki sos, brokula, vodeni kesten, umak kamenice. Odmah primjećujem kako je junetina odlično pripremljena, iako sam bila pomalo skeptična i zabrinuta jer je općenito ne preferiram. No, prema mom amaterskom sudu, kombinacija povrća i začina u kombinaciji s mekanim, sočnim komadićima mesa učinilo je to da sam odmah pomislila kako je to jelo koje bih sigurno nekom prilikom ponovno naručila. Cijena ovog woka je 53 kune.

Drugo jelo bilo je Wok 10 na meniju, a glavnu riječ ovdje vodila je piletina u kombinaciji s bambusom, đumbirom, indijskim oraščićima, brokulom, tikvicom, celerom, lukom, mrkvom, soja i teriyaki sosom, sambal oelekom. Kao prilog ovom jelu bili su noodlesi. I iako sam mišljenja da je ovo onaj ziheraški obrok jer piletinu vole uglavnom svi, kao i većinu povrća, činjenica je da me u mnogim wokovima dosad smetala ona sluzava piletina za koju sam nerijetko imala osjećaj da uopće ni nije piletina.

No, ovaj pikantni wok me ugodno iznenadio jer je piletina bila stvarno piletina. Bila je sočna, fino začinjena i prožimala se kroz ostatak namirnica kojih nije bilo u tragovima, nego je sve skupa bilo izdašno. Cijena ovog woka je 41 kunu.

Kao treće jelo Zoran nam je poslužio Wok 2, a u pitanja su bila pačja prsa s đumbirom, celerom, brokulom, paprikom, slatkim zeljem, teriyaki sosom, slatko-ljutim umakom i noodlesima. Kao i u prvom i drugom jelu, meso je i u ovom woku bilo jako ukusno, sočno i količinski dovoljno. Cijena ovog woka iznosi 56 kuna. Važno je napomenuti i da su sve porcije bile i više nego dovoljne te prezentacijski atraktivne.

Nakon što nam je pokazao i servirao ono zbog čega smo došli, Zoran se konačno mogao malo opustiti, a ja sam iskoristila priliku da doznam što više o njemu, njegovoj profesiji i kako se uopće odlučio otvoriti restoran u Zagrebu s naglaskom na wokove, i to na Ferenščici.

Kaže mi kako je gastronomija za njega strast te da kuha od svoje 13. godine. “Profesionalno kuham od 1987. godine, a počeo sam u InterContinentalu, gdje sam radio kao kuhar jedno osam godina. Kasnije sam vodio i zagrebački Carpaccio, Ribarski Brevijer na Kaptolu itd. Nedavno sam radio i na moru gdje samo isto vodio jedan restoran.” priča mi Zoran koji je sada konačno odlučio napraviti nešto svoje. Priča mi kako je jako dugo tražio zadovoljavajući prostor u centru grada, ali da je vrlo brzo shvatio kako je za to potrebno imati jako puno novaca te da će to u njegovom slučaju biti nemoguća misija.

“Odustao sam od te ideje. No, prijatelj evo drži ovaj lokal, ponudio mi ga je u najam i odmah smo se sve dogovorili. Dva mjeseca smo ga supruga i ja uređivali i pripremali. I evo, Wokizo je uspješno otvoren u ponedjeljak.”

Na ovaj potez s wokovima se odlučio jer smatra kako ih u Zagrebu ipak nema dovoljno, a i ta ga kulinarska priča oduvijek jako interesirala. “Gle, kod nas je porcija poštena, potrudili smo se da to i izgleda lijepo, da je okusom fino i nastojat ćemo tu razinu uvijek držati. A ne kao neki – prvih 15 dana jedna priča, a onda kvaliteta počinje evidnetno opadati i slično.”

Govoreći o nekim ciljevima, kaže mi da ih nema, odnosno da mu je jedina želja da to financijski uspije ispratiti dok se cijela stvar ne pokrene i da taj period izdrži. Mišljenja je i da bi se za jedno šest mjeseci cijela stvar mogla iskristalizirati. Pitam ga i otkuda naziv Wokizo. Kaže kako je to igra riječi koja je nastala od riječi wok, njegovog imena, odnosno nadimka Kizo, a da su to sve osmislili njegovi sinovi koji mu vode društvene mreže i brinu se oko tog cijelog segmenta koji im je s povjerenjem prepustio.

Govoreći pak o namirnicama, Zoran mi naglašava kako su oko toga pažljivi te da ih nabavlja iz obližnjeg azijskog dućana u blizini, dok za povrće ima svog domaćeg čovjeka, kao i provjerenu mesnicu iz koje već godina nabavlja kvalitetno meso.

Ono što je zanimljivo jest i činjenica da uz wokove ima i dnevne gablece, točnije dva dnevno. Danas je na meniju tako bio ultimativni pohanac s pire krumpirom i zelenom salatom, te paprikaš, dok su dan prije to bili sarma i bolonjez. Razlog zašto se odlučio na taj potez vrlo je jednostavan. “Uvrstio sam gablece na meni jer nemam lokal na Trgu bana Jelačića, nego na Ferenščici.”

Za kraj pitam Zorana i gdje on sam voli fino pojesti u Zagrebu, decidirano mi govori: doma, isključivo doma!