Vikend smo proveli na čarobnom imanju u Italiji iza kojeg stoje divne žene. Bilo je kao u Fellinijevom filmu

Nalazi se u blizini Udina i u vlasništvu je obitelji Nonino koja stoji iza najpoznatije grappe na svijetu

Da mi je netko 2019. rekao da ću na prelazak granice Hrvatske čekati dvije godine, teško da bih mu povjerovala. No, svi znaju okolnosti koje su nas držale u granicama država (i domova), a moje prvo konkretnije putovanje dogodilo se prije nekoliko dana. I doista, ne pretjerujem kad kažem da, ako sam na neko mjesto i neku priču trebala baš toliko čekati, neka to bude ova. Zaslužila je. Pa, krenimo redom. O obitelji Nonino, odnosno njihovoj destileriji grappe (rakije od komine na bazi grožđa), koja je utemeljena davne 1897. što je čini jednom od najdugovječnijih destilerija grappe u Italiji, znala sam tek osnovno. Znala sam da su poznati po grappi, da proizvode i druga pića, da uživaju veliki ugled u Furlaniji, ali i cijeloj Italiji i svijetu, ali kao što to obično biva, slušanje priče iz prve ruke i upoznavanje ljudi koji stoje iz uspješnih poslova uglavnom promijeni perspektivu.

Iza brenda Nonino stoje žene koje rodne norme nikad nisu zanimale

Njihovo imanje, nazvano Borgo Nonino, posjetila sam iz nekoliko razloga; kako bih upoznala generacije Nonino žena koje rodne norme nikad nisu previše zanimale, kako bih vidjela regiju u koju hrli sve više turista, ali i kako bih se osobno uvjerila u sve ljepote imanja o kojima sam imala prilike slušati, a u sklopu kojeg se uskoro otvara i boutique hotel. Već na putu prema imanju koje se nalazi u neposrednoj blizini Udina, shvatila sam zašto se ovoj regiji isplati pružiti priliku, posebice ako, kao ja, putujete iz Zagreba. Vožnja automobilom traje tek nešto manje od tri sata, na svakom vas uglu vabi kakva lokalna vinarija, tu su preslatki gradovi poput Gorizije i Grada, a o fenomenalnim biciklističkim rutama naumila sam vam pisati neki drugi put. Sadržaja, u svakom slučaju, vjerujte mi, ne nedostaje. S obitelji Noino imali smo dogovoren razgovor, ručak i razgled imanja. Nisam sumnjala u to da ću čuti mnoštvo zanimljivosti, ali priznajem, nisam očekivala da ću se ondje već nakon prvog provedenog sata osjećati kao kod kuće.

Prije nego što krenem objašnjavati zašto, dopustite mi da vam ispričam kratku povijest obitelji i njihovu ulogu u revoluciji shvaćanja grappe. Kako sam već spomenula, destilerija je u istoj obitelji od kraja 19. stoljeća pa do danas, a zasluga za ono što je brend danas (za početak ću samo reći da ima svoj izlog u londonskom Harrodsu), odlazi Benitu i Giannoli, bračnom paru koji grappu, kako su mi kasnije rekli, doživljavaju članom obitelji. On se specijalizirao u proizvodnji, a ona u marketingu, čvrsto naumivši da će grappu, tada piće seljaka i radnika, učiniti pićem koje će ponosno stajati uz bok konjaku ili vodki. Godine 1973. proizvest će prvu monosortnu grappu®, danas kultni Monovitigno Nonino, od lokalne sorte grožđa picolit, a slijedile i druge jednosortne grappe, poput pignole, merlot i muscata.

Upravo je taj čin, kako će mi kasnije ispričati Giannola Nonino, grappu iz pepeljuge pretvorio u kraljicu. Put do uspjeha nije bio lagan, ali njihova se destilerija danas može pohvaliti titulom najbolje destilerije u svijetu 2019. godine prema izboru velikog Wine Enthusiasta, L’Aperitivo Nonino BotanicalDrink (inače ekološkog i veganskog sastava) prvi je talijanski aperitiv koji je dobio The International Spirits Award u kategoriji najboljeg aperitiva, o njima su pisali o New York Timesu,… I popis se nastavlja.

Susret s cijelom obitelji pomalo nalikuje kakvom filmu koji bi režirao Fellini

Spomenuti Benito i Giannola, imaju tri kćeri; Cristinu, Antonellu i Elisabettu, koje su nastavile obiteljski posao. Štoviše, čini se da su strast uspjele prenijeti i na sljedeći naraštaj jer Cristinina kćer Francesca vodi društvene mreže brenda, osobno se brendirala kao influencerica i obiteljsku priču uspješno približava mlađoj publici. A Benitova majka Silvija, koja je 1944. ostala bez supruga koji se bavio proizvodnjom grappe, postala je prva žena u povijesti Italije koja se mogla pohvaliti titulom master destilera – i žena koja je, s ciljem da prehrani sebe i svoju djecu, na kraju spasila obiteljsku destileriju od propadanja.

No, vratimo se moj dolazak na imanje. Cijelu sam obitelj, odnosno sve prethodno spomenute članove upoznala odmah po dolasku. Nekoliko sati kasnije, puna dojmova, pomislila sam sljedeće; utjelovljuju svaki mogući stereotip o Talijanima – i to na najbolji mogući način. Glasni su, srčani, tu je mnogo gestikulacija, grljenja članova obitelji, ali i nas, cijene dobru čašu pića i tanjur kvalitetne hrane, engleski naprasno prekinu usred rečenice i krenu pričati na talijanskom. I u svemu su tome nevjerojatno simpatični. Na trenutke sam bila sigurna da me netko kradomice ubacio u kakav Fellinijev film. Neka, nemam ništa protiv u svakom slučaju!

Nakon ručka, domaćeg pršuta s džemom od smokva, domaće pašte s rajčicom iz njihovog vrta, plate sireva i grožđa te sladoleda s grappom, u trenutku sam shvatila zašto su baš ti ljudi uspješni. Odgovor je jednostavan. Energija među njima naprosto je zarazna, i posve sam sigurna da bi moje iskustvo dijelio i svaki drugi gost. Povrh toga, iz svake vam je njihove rečenice jasno koliki su profesionalci i koliko vole svoj posao. Kombinacija koja se, pomislila sam, ne viđa često.

Predrasude u visokom poslovanju i kako ih ignorirati

A onda mi je i Giannola krenula pričati svoju priču, kao žene koja s proizvodnjom grappe, do trenutka udaje za supruga, nije imala nikakve veze. No, kaže, od prvog trenutka ulaska u destileriju i promatranja procesa, znala je da dvostruko zaljubljena; kako u Benita, tako i u grappu. “Moj me otac naučio važnosti poštovanja svojih korijena, ali i zemlje oko nas. Moja me majka pak naučila da je važno ciljati visoko, pa makar se pomaknula samo za jedan korak. U tom procesu, naravno, naučila me i da je ključno poštovati ljude oko sebe i nikad ne odustati”, priča. Prisjeća se prvih dana u kojima je pokušavala etablirati grappu, uporno je noseći na kućna druženja kao poklon, nagovarajući ljude da je probaju, iako je nikad nisu htjeli poslužiti ako je bilo kakvog kvalitetnijeg, primjerenijeg pića. Na pitanje o potencijalnim predrasudama s kojima se susrela kroz godine, kao žena u visokom poslu u kojem su dominirali muškarci, odgovara da se njima nikad nije bavila.

“Zanimljivo je da sam na negativne komentare češće nailazila od strane žena, i to uglavnom onih kojima nije bilo jasno zašto nisam radije kod kuće s djecom. No, bilo je tu i muškaraca koji nisu mogli podnijeti moju, našu strast prema stvaranju najbolje grappe na svijetu. A svejedno sam uspjela”, priča s ponosom.

No, spomenuta monosortna grappa i predan rad bračnog para na koncu se isplatio, a grappu danas u Italiji, ali i diljem svijeta (izvoze u Austriju, Njemačku, Hrvatsku, Srbiju, SAD, Kanadu, Singapur, Japan, pa čak i na Kubu) piju svi. Giannola je, u međuvremenu, dobila počasni doktorat, ali i nagradu Leonardo od strane bivšeg talijanskog predsjednika Carla Azeglia Ciampija za posebne zasluge u istraživanju i inovaciji u području proizvodnje grappe. Međutim, naglasit će, kad se osvrne iza sebe, najponosnija je što je svoju djecu uspjela zainteresirati za obiteljski posao, odnosno prenijeti im ljubav prema očuvanju ruralne kulture.

Obiteljska nagrada koja predviđa nobelovce

Ovdje je posebno zanimljivo spomenuti da je par još 1975. utemeljio nagradu Nonino Risit D’Aur, namijenjenu poticanju očuvanja lokalnih sorti grožđa, ali i poticanje razgovora o problemima ruralnih sredina. S vremenom se razvila u četiri podkategorije, Nonino Risit D’Aur Prize, Nonino Prize, International Nonino Prize i Nonino Prize Master of Our Time. Na dodjelu nagrada dolaze najistaknutiji članovi talijanskog i međunarodnog društva, žiri su činila velika imena poput redatelja Petera Brooka, a obitelj se posebno ponosi time što su nagradili već niz imena koja su kasnije postali nobelovci, poput kineskog pisca Mo Yana i britanskog fizičara Petera Higgsa.

Za nagradu vezanu uz književnost danas je zadužena Antonella, jedna od sestara Nonino koja mi je otkrila kako su odrasle pomažući roditeljima u obiteljskom poslu. Kasnije je svaka otišla na svoju stranu, studirale su, ali na kraju su se ipak vratile i preuzele posao. “U šali volim reći nismo imale izbora. Majka bi nam uvijek govorila da odlučimo same, da nas oni ni na što ne sile, ali da bi ipak voljeli da im pomognemo. Krivnja je bila prejaka”, priča kroz smijeh. Uz dio oko nagrade, Antonella danas tako odrađuje PR brenda, Cristina se bavi proizvodnjom i talijanskim tržištem, dok je Elisabetta izvršna direktorica tvrtke i posebno se bavi sjevernoameričkim tržištem. Sve tri, dakako, poznaju i sve tajne procesa tradicionalnog destiliranja.

“Izuzetno sam ponosna na ono što su moji roditelji stvorili. Grappa je piće kojim se cijela Italija ponosi, ali moderne temelje na kojima se ona proizvodi danas postavili su upravo oni”, ističe Antonella i nastavlja mi pojašnjavati kako im je važno da se brend cijelo vrijeme razvija i nastavlja postavljati nove trendove. Surađuju tako s nekim od najpoznatijih barmena svijeta, poput Monice Berg, Sama Rossa i Alexa Kratene koji rade koktele s grappom, ali i drugim pićima iz njihovog rastućeg asortimana.

Imanje koje ostavlja bez daha i zove na novi posjet

Nakon razgovora s obitelji, prošetala sam imanjem, vidjela destileriju, a imala sam sreće i što sam je posjetila upravo u periodu destilacije te cijeli proces vidjela iz prve ruke. Neovisno o tome zanimaju li vas pića, posjet bih vam svejedno preporučila. Imanje izgleda kao iz filma, raskošno je, uredno i ostavlja bez daha, a posebnu mu draž daje zvonik stare crkve koji se nalazi tik uz njega, a u isto vrijeme izgleda kao da je njegov prirodni dio. Interijer, koji uključuje njihovu trgovinu, izložbeni prostor, prostor za doručak i ručak, zajedničke prostorije, prostor za degustacije i sedam sobe za goste, uređivala je cijela obitelj, u stilu koji spaja rustikalno i moderno.

Odlučite li se za posjet, i bude li vas sreća malo poslužila, srest ćete nekog od članova obitelji o kojima sam pisala i njihovu fascinantnu priču o uspjehu doživjeti neposredno. No, čak i ako to ne bude tako, posjet ovom kraju svejedno će, uvjerena sam biti nezaboravan. Uzmite bicikl, proučite bogatu ponudu restorana u Udinama, raspitajte se o najboljim vinarijama, organizirajte izlete u okolna mjesta i provedite vikend (ili više, zašto ne) u obližnjoj talijanskoj regiji u koju ćete se uvijek htjeti vratiti. Što se mene tiče, planiram već na proljeće.