Nekad je nužno odabrati stranu
UMJETNOST

U subotu se otvara Bijenale arhitekture u Veneciji. Razgovarali smo s autorima hrvatskog paviljona

Hrvatska se u sklopu ove međunarodne izložbe arhitekture predstavlja s paviljonom naziva Togetherness/Togetherless

FOTO: Togetherness / Togetherless

Ususret 17. Venecijanskom bijenalu – međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji razgovarali smo autorskim timom hrvatskog paviljona

Venecijanski bijenale arhitekture najvažnija je i najutjecajnija međunarodna arhitektonska izložbena manifestacija na svijetu. Održava se svake druge godine od 1980., izmjenjujući se s umjetničkim, a predstavlja presjek svjetske arhitektonske scene i tendencija, propitujući društvena, humanistička te tehnološka pitanja i dosege suvremene arhitekture. Ususret 17. Venecijanskom bijenalu – međunarodnoj izložbi arhitekture koje će biti otvoreno u Veneciji u subotu 22. svibnja, razgovarali smo s hrvatskim autorskim timom.

Ovogodišnju temu Bijenala postavio je libanonski arhitekt

Kako bismo dobili što jasniji dojam ove cijenjene manifestacije, autori skreću pažnju kako je Bijenale podijeljen u dva dijela: predstavljanje nacionalnih nastupa država iz cijelog svijeta u njihovim paviljonima ili u odabranim prostorima te zajednička izložba projekata koji odgovaraju na određenu temu koju definira kustos Bijenala. Ovogodišnja temu postavio je libanonski arhitekt Hashim Sarkis, a nosi naslov i postavlja pitanje How will we live together?. No, zanimljivo je to da je tema određena zapravo daleko prije globalne pandemije, a odgovori na postavljeno pitanje danas su još bezbroj puta važniji, aktualniji i relevantniji.

Paviljon čije predstavljanje željno iščekujemo u sklopu Bijenala svakako je onaj hrvatski. Naime, riječ je o projektu naziva Togetherness/Togetherless koji je izabran na javnom pozivu Ministarstva kulture i medija. Projekt je inicirao povjerenik Idis Turato, koji je potom okupio tim različitih suradnika s kojima je Turato surađivao i surađuje na brojnim projektima u sklopu DeltaLaba – Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam pri Sveučilištu u Rijeci i kroz projekt Rijeka 2020 – EPK.

112 sudionika i timova iz čak 46 zemalja svijeta

Multidisciplinarni autorski tim koji je pak realizirao projekt čine arhitektica Ida Križaj Leko, povjesničarka umjetnosti Morana Matković, arhitekt i fotograf Ivan Dorotić, sociolog Davor Mišković, dizajneri Maša Poljanec i Leo Kirinčić, arhitektica Jana Horvat te kulturolog Renato Stanković. Koncept čitavog projekta i paviljona te narativ uokolo njega osmisli su zajednički i to kroz dugotrajan proces suradnje koji je uključivao različite edukacijske backgrounde, iskustva i principe rada i promišljanja, a potom su u ovoj završnoj fazi podijelili uloge za realizaciju paviljona i čitavog projekta i priče uokolo njega. U razgovoru s njima doznajem i kako ovogodišnji Bijenale broji čak 112 sudionika i timova iz čak 46 zemalja svijeta te brojna popratna događanja, predavanja, radionice i izložbe.

Na pitanje što nas zapravo čeka u Veneciji i da nam opišu koncept hrvatskog paviljona, autorski tim govori kako nas čeka ‘mali’ paviljon koji je vizualno baš autentičan i drugačiji u svojoj pojavnosti i formi.

Hrvatski koncept paviljona i rad u periodu globalne pandemije

“Naš paviljon je začudna prostorna kompozicija složena od elemenata koji su doslovno preuzeti iz svakodnevice grada – u našem slučaju iz povijesnog, industrijskog i suvremenog konteksta Rijeke, da bi potom potpuno promijenili svoje značenje i funkciju. Tako u našem paviljonu jedan stogodišnji bunker postaje stup, segment nekog neizvedenog tankera iz riječkog brodogradilišta preuzima ulogu poda, a struktura koja je možda mogla biti trup neke divne jedrilice sada ‘glumi’ krov. Namjerno kažemo glumi jer se čitav paviljon nalazi ispred zelenog zida i zastora kako bi dodatno podcrtao neočekivani kontekst koji posjetitelja asocira na iskustvo boravka na filmskom setu. Kroz prostorne odnose i način kako su postavljeni elementi poda, krova i stupa istražujemo kako se ovakvim bazičnim arhitektonskim elementima može stvoriti specifični ambijent i može li se formirati trenutna zajednica koja nastaje ili ne nastaje ispod krova i(li) u zoni paviljona; konfrontirajući vas s pitanjima pripadate li tu ili ne pripadate, koga vidite ili tko vas vidi/ne vidi kroz proziran krov s jedne i druge strane, smijete li ili ne smijete ući u bunker…? Za ovaj doživljajni i tjelesni kontekst samog paviljona i boravka u njemu, jednostavno morate doći na Bijenale” poručuju autori koji ne skrivaju i da je globalna pandemija itekako utjecala na cijeli proces rada.

Faktor nepredvidivosti

Podsjećaju tako da se ovogodišnji Bijenale trebao održati lani, 2020. godine, no onda je odgođen za ovu godinu pa su na projektu radili dvije umjesto jednu godinu. Govore i kako je čitav proces rada bio nepredvidiv i dugotrajan, jer zbog stalnih izmjena epidemioloških mjera i nemogućnosti predviđanja tijeka i posljedica pandemije, niti organizatori nisu mogli precizno znati hoće li se, kada će se te na kraju niti kako će se točno Bijenale održati.

“Iako u petak 21. svibnja i službeno otvaramo paviljon, ni sami ne znamo koliko će ga ljudi zapravo u startu vidjeti i kako će nakon otvorenja Bijenale izgledati te koliko će biti lako ili komplicirano posjetiti ga, s obzirom na pandemijski kontekst i mjere testiranja, ulaska, karantena itd. Imajući sve ovo na umu, mnogi su paviljoni, osobito oni dalekih zemalja i sudionika s drugih kontinenata, ipak odlučili online obilježiti svoje inauguracije. Nama je, kao državi fizički i kontekstualno izuzetno blizu Veneciji, bilo jako važno da budemo tamo uživo, da budemo ‘together’. To će biti prvi put nakon inicijalnog sastanka vezanog za rad na projektu da će čitav autorski tim i povjerenik biti svi zajedno na istom mjestu” govore uzbuđeno i dodaju kako su svi njihovi sastanci i procesi rada na projektu paviljona kroz ove dvije godine odvijali isključivo online, na Zoomu, pa se sada zbilja raduju ponovnom Togethernessu.

Karakteristični kolaži, vizuali i interaktivni segment

Govorim im kako sam primijetila i zanimljive kolaže, kombinacije koje vidimo na službenim vizualima i profilima hrvatskog projekta na društvenim mrežama, pa me zanimalo da nam i o tome otkriju malo više. Naglašavaju kako su to elementi preuzeti iz Rijeke koji sugeriraju proces nastanka samog paviljona i dio su koncepta i vizualnog identiteta projekta. Fora je što ih možete pronaći na PLAYGROUND stranici njihovog weba i igrati se s njima, slagati vlastite asemblaže, kolaže i paviljone. Na taj način žele potaknuti posjetitelje da istom metodom kojom su i oni sastavili paviljon pristupe ‘projektiranju’ i korištenju elemenata uzetih iz grada. Naravno da vizuale koje stvorite možete eksportirati i spremiti, pa potom podijeliti na društvenim mrežama. A na greenscreen u pozadini aplikacije možete aplicirati i sebe paljenjem kamere, pa se najednom pronaći u okruženju s izrezima iz riječke industrije.

Malo je reći kao se radi o zabavnom interaktivnom segmentu koji nadopunjuje paviljon i potencira ostavljanje digitalnog otiska korištenjem njihovih hashtagova. A osim toga, govore i kako će biti jako zanimljivo nakon završetka Bijenala vidjeti kakvi su sve kolaži nastali online, a kakvi utisci i fotografije paviljona offline; ispod i uokolo krova hrvatskog paviljona te koliko ih je kada će i doznati je li digitalni ili analogni otisak paviljona bio jači.

Važnost utjecaja grada Rijeke

S obzirom na često isticanje Rijeke zamolila sam ih i da nam objasne važnost konteksta tog grada i projekta Rijeka 2020 – EPK. “Povijest, reference i kontekst upisani u koncept samog paviljona svoje ishodište vuku upravo iz Rijeka te iskustva Europske prijestolnice kulture, kroz višegodišnje istraživačke i izložbene aktivnosti programskih pravaca Slatko & Slano i Dopolavoro te izložbu i knjigu Fiume Fantastika: Fenomeni grada – o kojoj ste na Super1 već pisali. U izvedbi paviljona je posebno značajan doprinos specijaliziranih riječkih lokalnih obrtnika, majstora i radnika brodogradilišta 3. maj, koji su svojim iskustvima i vještinama dodatno naglasili lokalni kontekst paviljona” skreći pažnju autori i dodaju dalje kako je paviljon snažno riječki u samom konceptu i kontekstu nastanka ideje i tima, a svi njegovi elementi su pronađeni ili sastavljeni u Rijeci.

Za kraj iskorištava priliku i da ih upitam na što bismo još možda trebali obratiti pažnju kada govorimo o ovogodišnjem Bijenalu. Ono što treba imati na umu je da ono traje zbilja dugo, čak šest mjeseci, sve do 21. studenog i ostavlja vam jako puno vremena da možda i odete u Veneciju. “U nekoliko navrata odlaska u Veneciju posljednjih par tjedana, kada smo postavljali paviljon, fotografirali ga i snimali, grad je još uvijek bio pod strogim epidemiološkim mjerama i izgledao je potpuno nadrealno bez svih turista, kruzera, gondola i gužve – možda će ovo Bijenale biti jedinstvena prilika za iskusiti Veneciju na ovaj način” poručuju. Osim toga, govore i kako sami organizatori, vjerojatno svjesni da će znatno više ljudi posjetiti Bijenale u ljetnim mjesecima kada, nadajmo se, mjere za putovanja širom Europe popuste, su žiriranje i dodjelu Zlatnog lava, umjesto na ovotjednom otvorenju, odlučili održati krajem ljeta.

Idemo u Veneciju?

Žirijem će inače predsjedati japanska arhitektica Kazuyo Sejima – jedna od najznačajnijih i najpoznatijih arhitektica na svijetu pa hrvatski autorski tim predlaže da u Veneciju navratite i onda, točnije 30. kolovoza. A njih pak nakon otvorenja paviljona čekaju pripreme za predstavljanje knjige Fiume Fantastika koja sadržava i poglavlje o Hrvatskom paviljonu i projektu Togetherness/Togetherless, i pritom smatraju da bi je bilo dobro pokazati žiriju prije nego krenu na ocjenjivanje.

Sve skupa možete pratiti i na Facebooku, na službenoj Facebook stranici Ministarstva kulture i medija RH posvećenoj Hrvatskim paviljonima u Veneciji – koju su preuzeli za vrijeme trajanja Bijenala, kao i na Instagramu. A tu je i video o projektu koji u par minuta vizualno i tekstualno elaborira cijeli koncept.