Tolerancija, čistoća, brzi vlakovi i još nekoliko razloga zašto sam se zaljubio u Japan

Boris Šuša posjetio je Japan i sa Super1 podijelio detaljan uvid u svoje putovanje. Ovo je drugi dio njegovog putopisa.

Samuraji je naziv za japanskog ratnika čiji korijen dolazi od japanskog glagola samuraj što bi u slobodnom prijevodu značilo – služiti nekome i ugledati se na njega. Njegovo najubojitije oružje je njegov Bushidō koji označava kompleksan skup moralnih vrijednosti na čelu s iskrenošću, lojalnošću, poznavanjem borilačkih vještina te prakticiranjem časnog ponašanja pa iako cijena istog bila i smrt. Da su samuraji ozbiljni frajeri pokazali su nam u svojim filmovima Kurosawa i Tom Cruise čija je besprijekorno njegovana kosa koja se vijori dok jaše u bitku sigurno zaslužna za streloviti rast Google pretraga o ovoj temi. Šalu na stranu, iz današnje perspektive teško je čak i samo zamisliti kolika je razina samodiscipline potrebna da bi se život proživio kroz ovakve vrijednosti.

Najbolji među njima postajali su generali (shoguni) koji su ispočetka bila carevi podanici da bi nakon nekoliko stoljeća postupno postali moćniji čak i od samog cara te vladali cijelim Japanom. U povijesti su postojala tri razdoblja šogunata: Kamakura, Muromachi te Tokugawa. Godine 1868. završava posljednji šogunat te Japan ulazi u feudalno razdoblje svoje fascinantne povijesti. Klupko povijesti se, mnogo godina kasnije, preko Meji restauracije odvija svojim tijekom te čini ovu zemlju industrijskim divom i predvodnicom tehnološke revolucije u kojoj više nego uspješno konkuriraju još i danas.

Danas smo u gradu Kamakura koji je poznat i kao drevna prijestolnica zemlje gdje je gospodin Minamoto no Yoritomo utemeljio vojnu vladu te počeo razvijati grad koji je u jednom trenutku bio i najnaseljeniji u Japanu. Ovaj čovjek, uz to što ima ime koje bi savršeno odgovaralo nekom brendu skupih tenisica koje bi svi mahnito kupovali iako bi dizajnom mogle uspješno tjerati vrane s polja, prvi je službeni šogun te vrlo važna figura japanske povijesti.

Dva sata vožnje vlakom od blještavog Tokija započinje drugi dio našeg putovanja. Epizoda u kojoj krećemo u istraživanje onog tradicionalnog, spiritualnog i drevnog u Japanu.

ZEN KOJI OSTAVLJA BEZ DAHA

Iz gore navedenih povijesnih činjenica daje se naslutiti da će ovo mjesto biti puno hramova, zen vrtova i vrijednih eksponata. Spomenutog je, naravno, bilo napretek te smo teškom mukom izdvojili par nama najljepših. Ovdje se nalaze neki od najbitnijih budističkih hramova na svijetu, a svaki od njih je zaista poseban na svoj način. O svakom hramu brine grupa svećenika koja kroz uređenje izražava neku svoju, njima svojstvenu, životnu filozofiju.

Prolazimo kroz Engakuji kompleks, divimo se ogromnoj drvenoj pagodi koja je visoka nekoliko katova i podignuta bez ijednog čavlića te prolazimo kroz nastambe koje izgledaju kao bajkoviti filmski set. Kroz kompleks odjekuje hipnotizirajući zvuk molitve, a pored nas totalno nečujno prolaze svećenici. Sve se giba u harmoniji dok zvuk vode, miris drva i zvuk lišća umiruju sva osjetila. Dok prolazimo kroz prostorije ne odolijevam zakoračiti na tatami. Žurimo dalje budući da Morpheus započinje trening sa svojim novim štićenikom, a tu je negdje zasigurno i učitelj Miyagi.

U hramu Meigetsu-in prvi put se susrećemo sa zen vrtom koji nas ostavlja bez daha. Do dan danas jednostavnost i filozofija koja je utkana u svaki centimetar ovog umjetničkog djela, te način na koji svaki vrt izražava viđenje svijeta onog koji ga uređuje, ostala je jedna od najljepših stvari koje sam ikada vidio i krunski dokaz da je jednostavnost vrhunac sofisticiranosti. Inače, Steve Jobs, tata Iphonea, po svoju je inspiraciju redovno dolazio u zen vrtove diljem Japana. Šteta što je iz vrta povukao samo komadić dizajnerske inspiracije dok je ona karakterna ostala nedorečena pa je do kraja života vrijeđao ljude oko sebe. Skidamo cipele, ulazimo u dio koji se zove Prozor u prosvjetljenje dok oko nas vlada potpuna tišina. Uživamo u čaju, promatramo zen vrt te pokušavamo odgonetnuti smisao života. U tom naumu nismo briljirali te se bacamo na domaći teren, potragu za hranom.

Kako za sve velike stvari treba skupiti snage tako smo i velikog Budu odlučili potražiti siti i odmorni. The Great Buddha of Kamakura ili Daibutsu kako ga zove lokalna ekipa iz kvarta sa svojih 11.4 metara visine druga je najveća statua Bude u Japanu koju nadmašuje jedino ona u Todaji hramu koje se nalazi u Nari. Statua je izrađena prije nešto više od 750 godina, a tek zadnjih stotinu stoji na otvorenom budući da su svetišta u kojima je bila smještena često uništavana od tajfuna i potresa. Stari dobri Daibutsu je tako dobio trajni izlazak. Kako bi rekli Guano Apesi – Things are easy when you’re big in Japan.

Poslije dugog dana ispunjenog doživljajima ugodno je obaviti ritualno čišćenje zvano misogi. U svim hramovima, kako u urbanim tako i ruralnim područjima postoje mali bazeni u kojima možete, koristeći plitice na dugim štapovima, oprati ruke i lice. Navedeni ritual se izvodi vrlo posvećeno i oblik je molitve te kratkog odmora. Moram priznati da je ovaj običaj vrlo ugodan te smo ga vrlo često prakticirali. Imamo i mi svoje fontane no za daljnju raspravu u tome bih morao neko vrijeme skupljati snagu gledajući u zen vrt.

ČUDESNI BRZI VLAKOVI

On u besprijekorno bijeloj uniformi i snježno bijelim rukavicama stoji nepomično pored vlaka dok mu je pogled fokusiran u daljinu. Ona jedan korak iza njega, u ljupkom šeširiću, ali stroga i odlučna garda. Vlak kreće za minutu. On glasno uzvikuje naredbe dok ona iste bilježi na papir, uvježbanim pokretima bacaju pogled na sat, okreću se na peti i ulaze u vlak. Vlakovođa prstima odbrojava pet sekundi, kažiprstom pokazuje u daljinu i vlak kreće. U nekoliko sekundi bijela strijela već vozi 150 km/h dok na prsima osjećam nalet vjetra. Očima se susrećem s Talijanom koji stoji pored mene. Pogledom si sve govorimo.

Hayabusa ili u prijevodu Sivi sokol brzi je vlak koji će nas s Tokio Stationa za manje od dva sata dovesti do gotovo 500 km udaljenog Kyota. Bitno je naglasiti da su Japanci potpuno opsjednuti vlakovima, njihovom točnošću i efikasnošću. Linija postoji bezbroj, vlakom možete stići u svaki kutak zemlje, a cijene su pristojne i pristupačne svima. Ako ćete u Japanu koristiti ovaj oblik prijevoza (toplo preporučujem) istražite više oko JR Passa s kojim imate pristup gotovo svim oblicima prijevozima.

Shinkansen, ponos i dika japanske nacije te sama materijalizacija njihove kulture i mindseta, brzi je vlak koji brzinom od gotovo 300 km/h spaja gotovo cijelu zemlju. U 50 godina postojanja ovaj metak prevezao je više od 5.5 milijardi putnika. U to isto vrijeme nije zabilježen niti jedan ozlijeđeni putnik niti oštećen vlak. Da, dobro ste pročitali. Slobodno si uzmite par trenutaka da vam ova informacija sjedne.

Smještamo se u prostrana i udobna sjedala. Na ekranu iznad naših glava stoji informacija da vlak trenutno putuje prema drevnoj prijestolnici Japana brzinom od 280 km/h. Gledam površinu šalice kave koja stoji na stoliću ispred mene. Savršeno je mirna. Anamaria je zaspala u trenu. Vlak kao samurajski mač reže zrak i primiče nas našem cilju. Osoblje se naklanja svakom gostu pojedinačno uz još jedan veliki naklon pri izlasku iz vagona. Ispred mojih očiju prostiru se beskrajna rezidencijalna naselja i industrijski kompleksi. Slobodne zelene površine ovdje su jako rijetka pojava.

Stižemo u Kyoto. Na modernom i čudnovato čistom kolodvoru do nas dolazi robot, diže tablet te nas nudi svim bitnim informacijama. Provodimo neko vrijeme s našim novim prijateljem, uspješno nalazimo poziciju svog hotela te neke opće informacije o gradu. Uspoređujemo efikasnost ovog jednog robota naspram naše javne uprave, zbog rezultata usporedbe u glavi vizualiziramo zen vrt te nastavljamo dalje.

Godine 749. Kyoto je izabran kao sjedište japanskog imperijalnog dvora. Carevi će iz ovog grada vladati Japanom sljedećih 11 stoljeća, sve do 1869. godine kad je sjedište države prebačeno u Tokio. Jedna od zanimljivosti je da je grad, u američkim ratnom planu, uz Hirošimu bio određen za bacanje atomske bombe. Na sreću, tadašnji ministar rata, gospodin Henry Stimson, proveo je svoj medeni mjesec u ovom gradu te je, fasciniran njegovom ljepotom i kulturnim nasljeđem otišao direktno predsjedniku Trumanu te ga nagovorio da isti makne s liste bombardiranja. Tako je spašen grad koji je dom za više od 2.000 budističkih hramova od kojih čak 17 spada na UNESCO-ov popis zaštićene kulturne baštine.

BOŽANSKI DOBAR SUSHI I ISTINA O GEJŠAMA

Trbuh javlja da je vrijeme za sushi. Sjedamo u zalogajnicu koju vode otac, mama i sin. Inače, većina manjih restorana je u obiteljskom vlasništvu, a posao se prenosi s oca na sina. Ipak, vidno je da je ovdje šefica majka. Jedemo neopisivo dobar sushi, pijemo pivo i na TV-u gledamo bejzbol koji je ovdje nacionalni sport broj jedan. Ne razumijemo niti jedno pravilo, ali se veselimo zajedno s navijačima u kafiću. Ljudi oko nas pitaju nas odakle smo te treba li nam pomoć oko ičega. Hrvatska im je nepoznata no na spomen Luke Modrića i Mirka Filipovića kreću salve odobravanja, a na račun kuće se na šanku teleportiraju dva sakea. Poslije božanski dobrog sushija odlazimo u kvart Gyon, mjesto iz kojeg originalno potječu gejše, Japanke koje zabavljaju goste kroz stoljetno njegovani performans koji uključuje sofisticiranu kombinaciju umjetnosti, plesa i pjesme. Karakterizira ih njihov kimono te prepoznatljiva osihiroi šminka.

Zapadnjačka je predrasuda o gejšama kao prostitutkama naravno kriva. U moderno doba gejše većinom zabavljaju goste u izuzetno skupim restoranima i hotelima gdje kroz posluživanje raznih jela i čajeva pričaju priču o japanskoj povijesti i vrijednostima. Ove cure godinama su posvećeno trenirale, a sve kako bi mogle kroz savršenu gracioznost predstaviti svoj narod. I u drugim gradovima Japana možete vidjeti gejšu, no samo one u Kyotu smatraju se autentičnima upravo zbog izuzetno stroge selekcije i dugog treninga. Čak pet godina je potrebno kako bi mlada djevojka između 15 i 20 godina postala geiko.

U samom Kyotu trenutno ih obitava oko 200. Stotinu ih je geiko (punopravna gejša) dok se ostala polovica naziva maiko. Najlakše ih možete prepoznati po odjeći i modnim detaljima. Maiko nosi šareni kimono dugih rukava i pojavljuje se s ukrašenom kosom zavezanom u punđu dok geiko nosi kimono kratkih rukava te čistu jednostavnu frizuru. Da, uspjeli smo ih vidjeti izbliza i zaista su prekrasne. Podsjećaju me na figuru porculanske balerine koju je moja baka držala na tabletiću svog televizora. Dok se spušta noć, lagano i opušteno hodamo gradom, prolazimo pored prekrasne Yasake pagode, sjedamo na stepenice, ulice su prazne, osjećamo mir dok nas drevne kuće nagrađuju mirisom stoljetnog drveta.

NA KAVI S JELENIMA

Prije Kamakure, Kyota i Tokija grad Nara bio je centar zemlje. Japanci vole selidbe. Ovo je dom njihovog najvažnijeg hrama koji je trenutno najveća drvena zgrada na svijetu te prebivalište stotine jelena koji slobodno lutaju ovim gradom. Legenda kaže da je praotac svih ovdašnjih jelena jednoga dana izašao iz hrama, došao do cara koji ga je pustio na svoj dvor, a vladaru je od tog dana sve krenulo od ruke. Od tada se Bambi smatra svetom životinjom, zaštićen je te je to glavni razlog zašto je simbol ovog grada. Jeleni doslovno ulaze u kafiće te ih ljudi maze dok piju kavu. Vjerovali ili ne, ako im date kreker (prodaju se posvuda) naklonit će vam se. Ovdje su i životinje pristojne.

Privučeni bukom i gužvom stajemo i svjedočimo izradi tradicionalnog japanskog deserta. Pitam se koliko su puta dečki dobili po prstima prije nego su ovladali ovakvim sinkroniziranim udarcima. Nakon što smo se najeli Hulkovog deserta i pomazili par desetaka jelena ukrcavamo se u brzi vlak te se teleportiramo u Osaku, drugi najveći japanski grad s više od 19 milijuna stanovnika. Grad koji se smatra gastro prijestolnicom zemlje prava je destinacija za nas. Bacamo se na posao. Pijemo odlično Asahi pivo, na mostovima Dotonborija jedemo okruglice punjene okruglicama, a prehrambeni maraton finiširamo sa sushi trainom koji je zaista jedan poseban doživljaj. Cijene hrane su zaista povoljne, a izbor je beskonačan. U Japanu kruži nepisano pravilo da građani Tokija svoje novce troše na odjeću, a bećari iz Osake na hranu i piće. Uskačemo na zadnji vlak za Kyoto te smo za tren oka u hotelskoj sobi.

Današnji dan rezerviran je za odmor u prirodi. Odlučujemo posjetiti Arashiyamu, kompleks ispunjen hramovima i parkovima, omeđen bambusovom šumom. Dok u Arashiyami možete provesti i par dana, mi smo odlučili posjetiti Iwatayama Hram majmuna te prekrasan Zlatni paviljon čija su dva kata u potpunosti prekrivena zlatnim listićima, a sagrađen je kao dom u kojem je po mnogima najveći japanski shogun Yoshimitsu proveo svoju penziju. To se zove kvalitetan treći mirovinski stup.

Ovdašnji ljudi vjeruju da prolazak kroz tori vrata donosi sreću. Odlučujemo maksimizirati sreću te krećemo prema Fushimi Inari-Taishi koji se prostire po istoimenoj planini, a do čijeg vrha prolazite kroz nešto više od tisuću torija. Za uspon je potrebno nešto više od dva sata. Prekrasna priroda u kontrastu s crvenim strukturama izgleda fantastično. Inače, većina vrata donirana su od strane japanskih biznismena budući da isti vjeruju da će im to donijeti sreću kako privatno tako i poslovno.

Zadnji dan u Kyotu provodimo, pogodili ste, u jednom od hramova. Istina je da je svaki pojedini hram toliko specifičan i drukčiji od drugih da vas svaki novi oduševi malo više od prethodnog. Danas smo gosti Eikando Zenrinjia. Imali smo sreće te smo došli u vrijeme kada su budistički svećenici održavali svoje svetište te smo ih mogli uz odličan matcha čaj promatrati i diviti se njihovoj predanosti i mirnoći kojom obavljaju zadatke. Iako nitko od njih nema mobitel, ne gleda u mailove i notifikacije na društvenim mrežama čine se zaista sretnima.

TOLERANCIJA KAO IMPERATIV

Umorni dolazimo u hotel, Anamaria odlučuje ostati u sobi i pretresti dojmove dok ja izlazim van i radim još jedan đir po ovom prekrasnom gradu. Jedem vrhunski ramen, družim se s Talijanima i Australcima s kojima uspoređujem dojmove te jednostavno promatram bilo grada. Zastajem pored hrpe odjeće na štenderu te shvaćam da je to kemijska čistionica. Ponoć je, radnja je zatvorena. Vlasnik je ostavio odjeću na ulici kako bi je ljudi koji se vraćaju kasno s posla (da, u ponoć) pokupili. Ne postoji nikakav nadzor niti čuvar. Nitko niti ne pomišlja na krađu. Kroz ovih 14 dana vidjeli smo zaista svašta. Stvari koje su nas beskrajno inspirirale, učinile boljima i sretnima no ovaj prizor je na mene ostavio najveći utisak. Prizor koji je čista personifikacija ove zemlje, odnosa čovjeka prema čovjeku, sugrađanina prema sugrađaninu.

U najgušće naseljenoj zemlji na planetu vlada savršena čistoća i tolerantnost. Ako nekome ispadne papirić iz torbe, čovjek iza njega ga u tišini pokupi, stavi u torbu i nastavi dalje. Da, svjedočili smo tome. Nema vike, trubljenja, psovanja niti nervoze. Sada, kada se ujutro vozim na posao i netko napravi glupost u prometu, sjetim se te kemijske čistionice i onoga što ona predstavlja i nastavim mirno dalje. Jer gdje ćemo kao društvo stići ako će čovjek čovjeku biti vuk. Eto, krenimo od sebe, jedan po jedan, dan po dan i možda se za nekoliko desetljeća probudimo u društvu o kojem svi sanjamo. Šampioni jesmo, to smo svijetu i pokazali.

Metak nas vraća u Tokio u kojem zadnji dan provodimo istražujući neke nove dijelove grada i shvaćamo da smo vidjeli samo jedan mali dio ovog megalopolisa. Sretni smo zbog toga. Imamo se zašto vratiti. Za kraj našeg boravka u Kyotu, već tradicionalno kupujemo knjigu, na njezine korice upisujemo datum te stavljamo svoje potpise. Lijepa uspomena koja će nas jednog dana podsjećati na predivno vrijeme koje smo ovdje proveli.

Rano je jutro. Bude me zvuci uvodne pjesme Dobro jutro Hrvatska dok kroz vrata dopire miris jutarnje kave i nadolazeće kolovoške vrućine. Doručkujem, ljubim ženu i sjedam na motor te krećem prema Dalmaciji. Već tradicionalno prvo stajanje na kavi su Rastoke. Sjedim na terasi uz svoj omiljeni napitak uživam u hrvatskom Hobbitonu. Dolazim do motora kako bih nastavio dalje, a pored njega stoji dječak te hipnotizirajuće gleda u Suzuki. Pitam roditelje hoće li da ga dignem na sjedalo. Otac spremno prihvaća dok majka nesigurno pristaje. Okrećem ključ, dajem kontakt i pokazujem mu magični crveni gumb. Pritišće ga i japanska mašina se pali. Klinac se uzbuđeno smije i poskakuje po sjedalu. Otac je ponosan, a majka malo manje nesigurna. “Koji je to motor, striček”, pita me. “Japanska je to mašina mali”, odgovaram mu. “Zapamti, što Japanac sastavi to nitko ne može rastaviti. Strašan narod, kažem ti.” Sjedam na motor i brže od Cro Copove specijalke nestajem iza prvog zavoja. Ispod kacige razvlačim osmijeh od uha do uha jer znam da će neki novi klinci nastaviti našu strast pogonjenu na japanski pogon. Narode Japana, gospodo Honda, Yamaha, Suzuki i Kawasaki, hvala vam na svemu.

Sayōnara Japan, mata aimashō.

Powered by: