PUTOVANJA

Tanjur puževa, butelja crnog vina i svađa ispred Eiffelovog tornja. Vikend u Parizu bio je kao u snu

Može li se sva ljepota Pariza zaista doživjeti u samo tri dana?

Prošlo je već tjedan dana od mog kratkog, ali šarmantnog putovanja u Pariz, a ja se još uvijek nisam uspjela u potpunosti oporaviti od tugovanja za drskim Parižanima i slatkim, pariškim kavanama. Ujutro, sekundu prije no što će odjeknuti alarm, još uvijek vidim pariške ulice u svojim tankim snovima, čujem čistača ulice kako ronda točno ispod prozora mog hotela, svaki dan u sedam sati, ali rondanje ubrzo prerasta u zvonjavu mobitela, hladni podsjetnik na činjenicu da je putovanje završilo i da je vrijeme da ustanem i počnem zarađivati za sljedeće. Post-pariška depresija uvukla se u svaki kutak mog bića – zašto moram raditi kada mogu putovati? – pitam se sjetno, promatrajući igru jutarnjih zraka u svojoj zavjesi koja me podsjeća na mreškanje rijeke Seine. Odgovor na to pitanje znam i sama.

Nisam bila ni svjesna koliko su mi zapravo nedostajala putovanja sve dok nisam došla na aerodrom (logično, dva i pol sata prije polaska) i u baru naručila najskuplju kriglu lošeg piva u posljednje dvije godine, odloživši na stolac pokraj sebe ruksak u koji sam pokušala utrpati što više lijepih košulja, marama i čarapa. Na ideju da otputujemo u Pariz za vikend, dečko i ja došli smo sasvim slučajno, naletjevši na članak o bizarno jeftinim avionskim kartama za Pariz (od doslovno nekoliko eura pa nadalje) pa smo ih odlučili i kupiti neovisno o tome hoće li se to putovanje uopće moći realizirati (zbog cijele situacije s Covidom) jer su karte bile toliko jeftine da ni u najgorem slučaju ne bismo puno izgubili (osim vječne inspiracije i uspomene na najbolji croissant u životu).

Jedan ruksak, tri košulje i Covid potvrda

Naravno, kada kupujete toliko jeftine karte, ne možete očekivati da će vam avioprijevoznik omogućiti da sa sobom ponesete prtljagu veću od jednog ruksaka koji se lako može ugurati ispod sjedala ispred vas u avionu. A kako se svaki dodatni komad putne prtljage plaća (oko 40 eura u jednome smjeru), pokušali smo sve svoje lijepe i chic stvari (ipak putujemo u Pariz!) potrpati u običan ruksak kako bismo tih 80 eura potrošili na neki sočni zalogajčić i butelju (dvije-tri) francuskog vina. Bio je to popriličan izazov za mene, hoardera, ali pokušala sam eliminirati sve nepotrebnosti te se fokusirati na praktičnost. Uspjela sam samo polovično, na kraju sam jednu tenisicu morala ugurati u njegov ruksak, a iako nas je vremenska prognoza upozorila na to da će u Parizu padati kiša, mi smo svejedno zaboravili ponijeti kišobran.

Nasreću! Jer, ako smo išta naučili iz ovog putovanja, onda je to definitivno činjenica da ne smijemo više nikada slijepo vjerovati vremenskoj prognozi. U Parizu nas je uhvatio samo jedan ljetni pljusak (dok smo se strastveno svađali ispred Eiffelovog tornja, što je inače jedna od onih stvari koju biste obavezno trebali uvrstiti na popis pariških romantičnih aktivnosti), a ostatak vremena smo se kuhali na 30 stupnjeva u svojim stylish balonerima i raskopčavali svoje zgužvane košulje. Umjesto čizama, vjerojatno sam sa sobom trebala ponijeti SPF jer sam se već drugog dana u Parizu probudila s crvenim nosom. Dakle, naučite na našim pogreškama i (definitivno je škicnite, ali) nemojte se u potpunosti oslanjati na vremensku prognozu, pogotovo ne u Francuskoj.

Ono što biste definitivno trebali napraviti jest pažljivo proučiti uvjete i popis dokumentacije potreban za ulazak u stranu zemlju u koju namjeravate otputovati. Hrvatska, kao dio EU-a, za Francusku je i dalje na popisu zelenih zemalja, što znači da vam za Pariz treba samo važeća osobna iskaznica (ili putovnica) te ili EU Covid potvrda (ako ste cijepljeni) ili potvrda o preboljenju Covida (koja ne smije biti starija od šest mjeseci) ili negativan PCR/antigenski test (koji ne smije biti stariji od 72 sata). Također, trebat ćete isprintati i potpisati izjavu u kojoj se obvezujete da niste imali nikakve simptome u posljednjih 48 sati te da u posljednja dva tjedna niste bili u dodiru s osobom kojoj je dijagnosticiran Covid. Ova je izjava čista formalnost, nitko nas na granici nije tražio da je pokažemo (ali to možda ovisi i o strogoći te raspoloženju zaposlenih pa je svakako ponesite sa sobom).

Privatni album

Grad živi i tijekom noći

Ugodno smo se iznenadili kada smo shvatili da u Parizu nema ograničenja vezanih uz radno vrijeme kafića, restorana i klubova – sve je otvoreno, a jedino što trebate napraviti kako biste u noćnom (ali i dnevnom) životu i sudjelovali, jest predočiti svoju EU Covid potvrdu. Bez nje ćete biti poprilično ograničeni u uživanju u gotovo svim klasičnim pariškim aktivnostima – nećete smjeti sjesti u restoran, popiti espresso na terasi uz pain du chocolat ili svježe kroasane, a bit će vam onemogućen i ulazak u muzeje, galerije i ostale kulturne ustanove. Naravno, i dalje ćete moći gerilski s buteljom sjesti u park i uživati u pogledu na grad, ali mogućnosti će vam biti znatno smanjene.

Ako ste se pronašli u posljednjoj rečenici tada vam predlažem da se popnete na Montmartre, brdašce smješteno u 18. arondismanu s kojeg se vidi cijeli Pariz, a koji je poseban i po tome što su ondje živjeli i stvarali brojni umjetnici poput Vincenta van Gogha, Pabla Picassoa i Suzanne Valadon. Ondje se nalazi i Bazilika Sacré-Cœur u koju se može ući bez Covid potvrde, a podno koje je snimana i slavna scena iz francuskog filma Amélie. Čak i ako vas ne zanima sakralna arhitektura, isplati se doživjeti ovaj dio grada i uživati u tihim uličicama koje atmosferom pomalo podsjećaju i na zagrebački Gornji Grad.

Privatni album

Probali smo puževe i nisu nam se svidjeli

Pariz je skup, poprilično skup (čak se i odlazak na toalet unutar shopping centara naplaćuje), ali ako se na vrijeme bacite na istraživanje svih mogućnosti, moguće je naći zaista pristojan smještaj i unutar oskudnijeg budžeta. Budući da smo se ovog ljeta istrošili više no što smo očekivali, u Pariz smo krenuli s mišlju da što više novaca potrošimo na iskustvo, hranu i piće, a što manje na put (očito) i smještaj. Budžet smo, naravno, prekoračili, ali smještajem smo bili više-manje poprilično zadovoljni. (Jedina stvar koja mi je zaista zasmetala bile su bučne pariške ulice, ali sam nakon cjelodnevnog hodanja bila toliko umorna da mi ni to nije predstavljalo problem.)

Smjestili smo se u Faubourg-Montmartreu, kvartu smještenom na jugoistoku 9. pariškog arondismana koji se naziva i Opéra zbog slavne pariške operne kuće Garnier koja je i jedan od najprepoznatljivijih simbola grada (uz Notre Dame, Louvre i Sacré Coeur). 9. arondisman često se opisuje i iznimno elegantnim epitetima, prvenstveno zbog toga što Operu okružuje i niz profinjenih robnih kuća poput Printempsa te Galerie Lafayette s koje se pruža divan (i besplatan) panoramski pogled na Pariz. Stoga, čak i ako niste u Pariz došli s namjerom da kupujete, isplati se popeti do osmog kata i uživati u pogledu na grad (provjereno).

Sudbinski smo i sasvim intuitivno odabrali hotel koji se nalazi u blizini Rue du Faubourg (Saint Denis), ulice u kojoj ćete pronaći kulturalnu raznolikost na svakome koraku, uključujući i brojne street food restorane – pa smo tako, osim puževa, uživali i u autentičnoj libanonskoj hrani. Osim falafela i tabbouleha, ondje možete pronaći i turske slastice, pojesti sushi i curry te se nakon dvije butelje nagraditi zaista bogatim i sočnim sendvičima po povoljnim cijenama. Dakle, ulica Faubourg (Saint Denis) mjesto je na kojem želite biti ako ste mamurni i maštate o masnoj, utješnoj hrani iz cijeloga svijeta.

Vrijedne spomena su svakako još i Rue des Rosier te Avenue de France, mjesta na kojima možete utažiti glad te pojesti burger, falafel sendvič ili tajlandsku hranu. Još jedna stvar na koju biste svakako trebali pripaziti jest to kako i gdje jedete svoju hranu – Francuzi gotovo nikada ne jedu na cesti ili u javnome prijevozu što znači da biste se sa svojim masnim ulovom trebali na vrijeme povući u neki park ili na neku klupu.

Privatni album

Štruca svježeg kruha, Camembert i butelja (dvije-tri) crnog vina

No, u Pariz smo ipak došli kako bismo jedan vikend pokušali živjeti i jesti poput Parižana pa smo tako spremno navalili na najveći specijalitet od njih svih – na crno vino. Posebno nas je razveselila činjenica da u gotovo svakoj trgovini u koju uđete možete pronaći zaista sjajan izbor povoljnih i kvalitetnih vina. Također, ako ste rezervirali stol u nekom pariškom restoranu, tada bez straha možete naručiti i vino kuće (un pichet de vin de table) jer se sigurno nećete razočarati. U Parizu se na večeru ide oko osam sati, što nije prevelik kulturni šok, ali ono što jest, definitivno su veličine porcija (u čemu je vjerojatno i tajna francuskog tankog struka). Što se tiče same hrane – svi su restorani poslužili svoj kruh (mmm), a izbor deserata je bio iznad svakog očekivanja. Jedina zamjerka ide u smjeru preoskudnog korištenja začina (u sva smo jela morali dodavati sol), ali moguće je da je problem u nama, a ne u francuskoj kuhinji.

Osim vina, u pariškim ćete supermarketima pronaći i predivnu ponudu sireva, ali i nekih namaza koje kod nas možete pronaći samo u specijaliziranim trgovinama (kavijar od patlidžana samo je jedan od njih). Naravno, i u Parizu ima specijaliziranih trgovina u kojima se prodaju samo sirevi, slastice ili probrani komadi mesa, ali ako vam je budžet ograničen, ne očajavajte, ponuda prosječne trgovine u Parizu dovoljno je bogata i raznolika za baš svačiji ukus.

Dakle, ako volite jesti (a tko ne voli jesti?) i nađete se u Parizu, preporučujem vam da se uputite u obližnju trgovinu, odaberete neki sir (mi smo se nakon petnaest minuta zurenja u policu ipak ziheraški odlučili za Camembert), vino te usput u jednoj od brojnih pariških pekarnica pokupite štrucu svježeg kruha (baguette je vječni klasik s razlogom, ako mene pitate), a možda i koju slasticu za kasnije te se uputite do obale rijeke Seine i pronađete utočište (i hlad) na jednoj od obližnjih klupica. Dok smo se mi davili u hrskavoj korici kruha i pogledu na romantične pariške mostove, posjetila su nas i četiri labuda. Bilo je to zaista lijepo poslijepodne, a sa svakim je gutljajem vina postajalo i sve romantičnije.

P.S. Ne zaboravite za sobom pokupiti smeće! I ako se odlučite za ovu opciju, obavezno na vrijeme nabavite otvarač za vino.

Privatni album

2 milijuna stanovnika, 20 arondismana i 400 različitih parkova

Naravno, sirom i vinom se možete počastiti i na brojnim drugim lokacijama diljem grada (ispod Eiffelovog tornja, uz Saint-Martin kanal, u nekom parku). Meni se posebno svidjelo i to što se u svim većim pariškim parkovima mogu pronaći stolci i stolovi za kratki predah, razgovore, kartanje ili samo uživanje u mirisu cvijeća i tišini. Parkovi su prave pariške oaze, ade usred bučnih gradskih struja. Pariz je grad vibracija, energije, elektriciteta, obilježen stalnim kretanjem i stalnim zbivanjima, stoga ni ne čudi to što ondje utočište od vreve možete pronaći u više od 400 različitih parkova.

Parkovi su sjajno mjesto za odmor, posebno ako ste nadobudni poput nas pa u manje od tri dana prehodate više od 50 kilometara. Pariz je jako velik grad, s nešto više od 2 milijuna stanovnika te 20 arondismana i 80 gradskih četvrti. To znači da u tri dana nećete vjerojatno uspjeti vidjeti niti četvrtinu cijeloga grada (pa čak i ako hodate u prosjeku oko 20 kilometara dnevno), ali nemojte dopustiti da vas ta informacija obeshrabri. Mišljenja sam da se s novom kulturom najbolje upoznati u četiri oka, udahnuti zrak ispunjen mirisom pain du chocolatea i dimom cigareta, nasumično odabirati ulice, šuljati se kroz gradske pasaže i skrivene prolaze, zavirivati u dvorišta i vrtove, diviti se pompoznim gradskim skulpturama i hvatati hlad pod drvećem divljeg kestenja.

Ako odlučite posjetiti neki od brojnih pariških muzeja (Louvre, Musée d’Orsay, Musée de Cluny, Centar Georges Pompidou…) predlažem vam da na vrijeme kupite kartu, po mogućnosti u digitalnome obliku jer ćete si tako znatno olakšati ulazak u muzej te zaobići gužvu. Također, ono što me iznenadilo i zato smatram da je važno naglasiti – Louvre je zaista ogroman muzej. Teško je uopće i zamisliti koliko je velik i prostran pa biste si vjerojatno prije ulaska trebali presložiti prioritete i odabrati povijesna razdoblja i sekcije koje vas zaista zanimaju (jer biste u protivnome tamo mogli izgubiti najmanje jedan čitav dan).

Privatni album

Po Parizu na električnom romobilu

A kada (i ako) vas zabole noge, uvijek se možete poslužiti i gradskim prijevozom, dapače. Pariz je izvrsno povezan, klupko brojnih gradskih linija koje vas u trenu mogu odvesti u sasvim drugi dio grada. Cijena jedne karte iznosi oko 2 eura (1.90 točnije), a možete je iskoristiti za vožnju podzemnom željeznicom, autobusom ili vlakom. Predlažem vam da si na vrijeme nabavite neku od brojnih aplikacija za snalaženje u kompleksnom sustavu pariškog gradskog prijevoza jer ćete si sačuvati mnogo živaca. Aplikacije poput Moovita i CityMappera zaista spašavaju život – trebate samo napisati od kuda do kuda biste željeli doći, a one će vam izlistati sve opcije i rješenja; od najjeftinije pa sve do najbrže rute, na vama je samo da odaberete što vam najbolje odgovara.

Opcija na koju nismo niti računali, a koja se pokazala kao sjajna alternativa hodanju i vozanju podzemnom, bili su gradski bicikli i električni romobili koje možete pronaći na gotovo svakome koraku. Lime i Dott dva su konkurenta čija se eko prijevozna sredstva kreću po cijelome gradu, a osim turista, voze ih i brojni Parižani. Već prvog nam je dana za oko zapeo jedan mali zeleni pa smo ga tamo negdje oko Slavoluka pobjede, umorni od hodanja i mrvicu opijeni Merlotom i rujanskim suncem, odlučili unajmiti te se njime provozati do Eiffelovog tornja. Iako smo uspjeli nekoliko puta i pogrešno skrenuti, do konačne smo destinacije došli za 15-ak minuta. Usput smo uživali u vjetru u kosi, raskošnim krošnjama uz rijeku Seine te divnim, glatkim pariškim biciklističkim stazama.

Ako se odlučite za tu opciju, romobil ili bicikl lako ćete unajmiti putem mobilne aplikacije (koju trebate samo povezati sa svojom karticom) – oko pet minuta vožnje platit ćete nešto više od jednog eura, a nakon što dovršite vožnju, romobil/bicikl trebate samo ostaviti na jednome od mnogobrojnih parkirnih mjesta u gradu. Iako sam bila pomalo skeptična prema električnim romobilima (uvjerena da svatko na njima izgleda kao débile), nakon više od 15 kilometara u nogama trebao mi je predah pa čak i pod cijenu da izgledam poput jednog. Na kraju smo se toliko navukli na električne romobile da trenutačno ozbiljno razmišljamo i o tome da si nabavimo jedan ovdje u Zagrebu.

Privatni album

Prepustiti se pariškim ulicama i mirisu croissanta

Dakle, u Parizu se zaista možete osloniti na javni prijevoz, ali i na svoje noge. Jedino u tom slučaju računajte na to da sa sobom ponesete zbilja udoban par obuće (tenisice, tenisice i tenisice!) kako biste svojim stopalima pružili dovoljno potpore (i kako ne biste poput mene dio vremena u Louvreu proveli na klupi masirajući si bolna stopala). Nasreću, danas su tenisice toliko sveprisutne da ćete bez problema i u njima izgledati très chic. Inače, ugodno sam se iznenadila i kada sam shvatila da Parižani imaju stila i da nije riječ samo o još jednom stereotipu. Francuskinje su zaista lijepo odjevene, ne nose ni grudnjak ni previše šminke, a začudilo me i to što sam u podzemnoj ugledala nekoliko jako skupih dizajnerskih torbi. Iako muškarce i nisam previše gledala (jer sam u Pariz došla sa svojim dečkom), priznajem da me ni oni nisu razočarali, stilski dakako.

Tri dana penjanja po Montmartreu, uživanja u slasticama, lutanja po Latinskoj četvrti, zavirivanja u crkve i bazilike, kruženja oko Notre Damea i svađanja ispred Eiffelovog tornja toliko su mi brzo prošla da naposljetku nisam stigla ništa ni kupiti (sorry mama). Shopping nam ovog puta očito nije bio na listi prioriteta (jedina stvar koju smo željeli kupiti, ali nažalost nismo uspjeli pronaći, bilo je džepno izdanje Baudelaireovog Spleena Pariza na francuskom jeziku), a mama bi možda i dobila magnetić da nismo sav novac potrošili na alkohol i električne romobile.

Nisam željela da se ovaj tekst svede na popis lokacija koje u Parizu trebate posjetiti jer nisam niti stručnjak za (parišku) kulturu niti mislim da postoji išta što netko u Parizu zaista mora napraviti, osim toga da se samo prepusti ulicama i pusti da ga preplave mirisi, zvukovi i arhitektura jednog od najljepših gradova na svijetu, koji čak i nije toliko velik kada ga jednom upoznate, i to je ono što ga čini toliko šarmantnim.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube