Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

KRATKA PRIČA

Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji se vratio u Hrvatsku iz Madrida

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Dobila sam zadatak da s posla kolegi na konferenciju donesem neke stvari, a kako to inače biva, dočekao me poprilično pristojan i pričljiv taksist.

– Dobar dan! Trebala bih do HT-ovog Skye Office-a, to vam je…
Nema potrebe, evo upisujem.

Vožnja je krenula kao jedna od tiših naspram ostalih. Kao da je i meni i taksistu bilo neugodno pokrenuti neku temu. A onda je on počeo s ispitivanjima o tome idem li na sastanak bez obzira na to što sam bila u hudici i tenisicama. Vjerojatno je tada već uspio osjetiti moj jako zbunjeni pogled. Morala sam mu, mislim morala, objasniti da stvari nosim kolegi, a i što kolega tamo točno radi.

Nakon toga je uslijedila kratka šutnja u kojoj sam stigla javiti kolegi da sam blizu da izađe.

– Možete me pričekati da sam ostavim stvari pa me vratite u firmu?
– Može. Taman i ja odem onda kod staraca na kobasice na Trešnjevački plac.
– Ok, super.

Čim sam se vratila u automobil već se ponašao kao da smo super frendovi pa su samo nastavila pitanja.

– Gdje ćete na doček? – Gospodin sad već najnormalnije okreće teme.
– Ma doma, nije mi se ove godine dalo ništa planirati.
– Da, da… tako ću i ja. Izlasci su uvijek isti, bez obzira koji je povod.
– Slažem se.

Nakon toga je krenulo klasično razgovaranje o vremenu, gužvi i inim stvarima dok me nije pitao čime se bavim. Kad sam rekla da mi je posao snimanje i montaža, to mu se činilo zanimljivo.

– A vi se dugo bavite snimanjem?
– Ma ne baš, možda dvije godine kad se baš sve zbroji.
– A pa i to je dosta. Koliko se ta tehnologija mijenja. Sad bez mobitela ne mogu ni raditi. A prije smo znali po 30 brojeva telefona na pamet.
– Al ono što smo mi prošli u vojsci, to je baš životna škola. Što tamo vidiš, stvarno ne vidiš nigdje dalje.
– Vjerujem.

U zadnje vrijeme svi imaju potrebu komentirati kako mladi više ništa ne znaju i da im je cilj samo otići van. Tek tada sam saznala da se ovaj gospodin zapravo vratio iz vana i odlučio se za ovaj posao.

– Danas mladi sam gledaju u mobitele i misle da im je zadatak otići poslije škole van države. Nije ni to loše, ali nije nužno vani bolje. Pa i ja sam bio dvije godine u Madridu.
Vozio sam tamo kamion za jednog našeg čovjeka. I onda je došla kriza i on nije mogao baš plaćati, nije bilo posla. Mislim, rekao je on meni da ostanem, al vratio sam se tu, sredio stan malo s preostalim novcem. I onda sam počeo voziti taksi. I nije to loše. Isto nije dosadno.

– Drago mi je.
– Evo tu smo.
– Super. Doviđenja i dobar tek.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba