Nekad je nužno odabrati stranu
KRATKA PRIČA

Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji ne razgovara s putnicima

U ovoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite na kontakt@super1.hr.

*

Ulazim u taksi i pričam na mobitel, pomalo nervozna i živčana, dok taksist čeka da mu se obratim i kažem adresu na koju idemo.

Sjedi ravno, ne gleda prema iza i samo čeka. Kažem adresu pa još dvije tri minute nastavim razgovor preko mobitela.

– Jeste vi čuli ovo?

– Oprostite gospodična, nisam slušao.

– Aha, ma, blesavi ljudi.

Kažem očekivajući da će on krenuti izražavati vlastito mišljenje o tome, to uglavnom tako rade. U ovom trenutku mi je jednostavno trebalo da potpunom strancu ispričam svoju priču i da mi kaže da sam u pravu.

Tišina.

Gleda naprijed, vozi i šuti. Osjećam se malo krivo i čudno jer me ignorira pa pokušam započeti razgovor.

– Ima puno posla danas?

– U redu je.

Dobro, ovo je bilo kraće od očekivanog.

– Lijepo je vrijeme ovih dana, zar ne?

– Bome je.

To je to? Stvarno? Ne da mi sve ovo mira i odlučim ga pitati zašto me ignorira i smetam li mu.

– Ma ne gospodična, samo sam u svim ovim godinama ovog posla naučio da je nekad bolje šutjeti i uopće ne reagirati. Može se dogoditi da samo tako postaneš dio nečije priče, a zapravo nemaš veze s time.

Zaintrigiralo me ovo pa ga molim da objasni.

– Volio sam ja prije tako pričati sa svima koje sam vozio, upoznavati i žene i muškarce, a i slušati razne događaje kroz koje prolaze. Uvijek je to bilo bezazleno dok jednom, baš zato kaj sam slušao i komentirao, nisam postao svjedok na sudu.

– Molim? Pa kako?

– A kako, ženskicu sam pokupio svu uplakanu i, normalno, pitao ju kaj se desilo. Ispričala mi je kak’ je imala prometnu, ali da nije zvala policiju jer nije bila velika prometna i da sad ide po tatu pa da odu po auto. Naravno da sam joj ponudio da joj pomognem nekako, pa sam joj davao savjete kako da se ponaša kad se takve stvari dogode, da ima osiguranje i slično. A i ispričao sam joj kak se može malo izvuč’ da manje plati štetu. Vozio sam ju do nekog stana kod Kvatrića i neki tip ju je dočekao u autu, rekao bi da joj nije tata, i odveo dalje. Nakon dva dana sam dobio poziv od direktora da sam pozvan na sud.

Ta cura je zapravo bježala s mjesta nesreće, a osoba koju je udarila zapisala je moje tablice i broj auta. I tak sam vam ja završil’ na sudu jer sam se miješal u tuđe poslove.