Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

KRATKA PRIČA

Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji je volio klasike

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Vozim se po ne znam koji put u Uberu. Sjedam u auto s uzdahom i ruku punih vrećica s knjigama. Vozač, koji je očito u aplikaciji vidio kako se zovem, pita me po kome sam dobila ime. Inače ne volim previše razgovarati za vrijeme vožnje, a i ovakve intimizacije na osnovu osobnog imena su mi strane i ne volim ih, ali u tonu kojim mi se ovaj vozač obratio osjetila se neka toplina, prirodnost i nimalo loša ili negativna neposrednost koja me je nagnala da se s njim upustim u konverzaciju.

Da nije, kaže on, po ‘Alisi u zemlji čudesa’. Tu smo se čak malo nasmijali i došli do toga čime se bavim. ‘Ja vam u zadnje vrijeme slabo čitam. Zanemario sam tu aktivnost…’, prizna on meni, ali odmah i doda: ‘Prije sam, međutim, bio veliki čitač!’

Dva klasika: ‘Zločin i kazna’ te ‘Goli i mrtvi’, ostali su mu, kaže, u najboljem sjećanju, pa mene upita koja bih dva romana ja izdvojila kao neke koji su mi onako, baš u srcu… Nisam stigla ni odgovoriti, a on je već ispalio da je još jedan roman na njega ostavio dubok dojam:
‘Onaj iz Južne Amerike s pregršt likova i s ludim obratima.’
‘Sto godina samoće?’, upitam ga oprezno.
‘Ma da! Kako ste znali?’, podviknu oduševljeno.

Ja mu kažem da je upravo ‘Sto godina samoće’ moj najdraži roman, ali i ‘Buddenbrookovi’ Thomasa Manna. Volim – povjerim mu se jer je divno pričati o knjigama s nekim tko dijeli slične emocije o onome čitamo – i Zweiga! Učinilo mi se da je od sreće što čuje za tog austrijskog književnika koji je postao svjetski poznat po svojim stilistički briljantno psihologijski analiziranim esejima, novelama, biografijama i romanima, skoro promašio skretanje na koje ga je navigacija upozoravala.

‘Znam da je malo klišej za taksiste, ali kako sam ja Uberovac, a ne klasičan taksist koji po cijele dane igra šah na stajalištu…’, rekao je dok je ipak ispravno i na vrijeme skretao: ‘Mogu vam bez i malo srama reći da sam njegovu ‘Šahovsku novelu’ iz ’41. čitao više od deset puta’.

‘Šah je tamo ionako samo metafora!’, poentirao je snažno. Nakon toga prešli smo na žene književnice i, između ostalog, dotaknuli se Pearl S. Buck. ‘Vi imate taj “angel touch”‘, kaže on meni, ‘osjeća se da baš poput nje volite ono što radite i ja bih se sada najradije s vama vozio satima i pričao o knjigama”. Želja je, nisam mu priznala jer sam ipak malo žurila na svoje krajnje odredište, bila obostrana.

Na kraju mi je morao obećati da će se vratiti knjigama i da će svaki dan čitanju posvetiti barem 15 minuta, ali uvjerena sam da će to u njegovom slučaju biti još puno više. Uvjerena sam da će ponovno postati veliki čitatelj kakav je očito nekoć zaista i bio, a ja sam – sva sretna što sam ga malo pogurala u pravom smjeru – dodijelila najveću peticu dodijeljenu nekom Uberovom vozaču do sada.

Prati S1 i na našim društvenim profilima:

Facebook Instagram YouTube
Više s weba