Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji je migrirao u Hrvatsku

U ovoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite na kontakt@super1.hr.

*

Sjela sam u taksi nakon posla pa malo ostala zbunjena jer sam shvatila da vozač ne govori hrvatski. Pitala sam ga kako je i kakva je gužva u gradu, a zapravo sam ga htjela pitati odakle je i što radi u Hrvatskoj.

Kratko mi je odgovorio pa je uslijedila tišina. Nisam mogla ne pitati. Nakon par minuta sam ga pitala odakle je i koliko dugo radi. Malo se uvrijedio na moje pitanje, barem je tako izgledalo, a onda mi je ispričao kako dolazi iz daleke zemlje u kojoj više nije mogao živjeti. Pitam ga o čemu se radi pa mi govori kako je zbog rata odlučio da je najbolja opcija da se preseli s obitelji. Ima dvije djevojčice, jednu od šest, drugu od pet godina i znao da je da njima treba pružiti bolji život, a to nije mogao u rodnoj zemlji.

Tada mi je ispričao kako mu je život izgledao prije, kako se svakog dana bojao za svoj život, ali najviše za živote svoje obitelji. Znao je da ga čeka težak put i prilagodba gdje god išli, ali sada su ovdje već tri godine i jako su dobro naučili jezik. Kaže i kako su otišli na vrijeme jer je njegovo selo sada potpuno razoreno. Nema više obitelji, barem koliko zna. Priča mi i kako su prvo bili u azilu i da su im dragi ljudi tamo pomogli da nađu poslove i on i supruga. Sada su u iznajmljenom stanu.

Spomenuo je i kako su mnogi u Hrvatskoj i dalje jako skeptični prema njima i njihovoj boji kože i da mnogi misle da su Romi za koje baš i nemaju dobro mišljenje. Kći bi mu trebala iduće godine upisati školu pa se i oko toga brine jer zna koliko djeca mogu biti zlobna.

Završavamo razgovor tako da mu poželim svu sreću u životu, a on meni govori da se nada da nikada neću morati prolazit ništa slično ovome što su morali proći on i njegova obitelj.