Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Vozio me taksist koji baš voli cajke

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Kišni je dan i odvratno vrijeme. Čekam na taksi već preko 20 minuta i lagano ludim. Idem od posla do Avenue Malla, a 16:30 sati je. Jasno mi je da im dugo treba, gužva je. Trudim se biti razumna.

Stiže taksist i zapravo ih dvoje sjedi naprijed. Ulazim i govorim kud idem, a vozač suvozaču odgovara “J***no! Idemo si taman popit’ kavicu pa ćemo lijepo ščilat.” Ignoriram i krenem tipkati po mobitelu.

Ni ne izlazimo iz kvarta, a on skoro pokupi pješaka na zebri. To naravno nije sve, već otvara prozor i krene vrištati na njega, psovati mu i govori mu kako je on kriv i da neka pazi ubuduće. Pomišljam samo kako želim čim prije stići do odredišta. Zatvara prozor i krene se hvaliti kolegi “Vi’š kak sam ga lijepo upozoril’.” Uopće nemam riječi i pokušavam ignorirati.

Kako je vani sve mokro, on odluči da je totalno zabavno zalijevati ljude na ulici pa se vozi skroz uz rub da ih pošprica. Ja tek nakon druge situacije shvatim što radi pa mu kažem da neka prestane i jel normalan. On se ni ne okrene iza, već samo kaže “Da, da gospođo.” Potpuno posprdno i smije se prema kolegi. Već lagano ludim, a u gradu je gužvetina i ova vožnja već sada predugo traje.

Nakon nekoliko kilometara odluči biti još bahatiji pa pojača glazbu bez da me pita smeta li mi to možda. Sve bi to možda i bilo okej, da se ne radi o cajkama. Već ludim.

“Oprostite, može li to malo tiše?”

“Joj pa tebi danas baš sve nekak’ smeta” kaže i smanjuje zvuk za možda dva posto. Očito je odlučio da je i okej da mi sada govori ‘ti’.

I dalje je gužva, i dalje sam nervozna. Zvoni mi mobitel i zamolim ga da ugasi radio pa ga vidim kako okreće očima. Dok se ja javljam zvoni mobitel i njemu pa se javlja dok vozi, naravno, ne handsfree. Brzo prekidam svoj poziv pa čujem njega kako radi neke dogovore pa mi se učini da naručuje drogu od osobe s druge strane. Ne znam što da mislim i nadam se da sam u krivu pa samo zurim kroz prozor.

Završava poziv pa on i suvozač veselo trljaju rukama i govore kako će ovo biti dobra večer, imaju sve “kaj im treba za brutalnu noć”.

Nakon najdužih 34 minute stižemo do Avenue Malla. Plaćam dok razmišljam kako najradije ne bi platila, a on me bez pardona pita da zar mu neću ostaviti niti kune ‘bakše’ Samo se nasmijem na glas i izletim iz auta.

Pamtim broj vozila, zovem taksi službu i žalim se.