Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. U Beču me vozio Hrvat s emotivnom pričom

U ovoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite na kontakt@super1.hr.

*

Ovo se dogodilo u Beču prilikom turističkog posjeta. Suprug i ja smo htjeli ići u šetnju gradom, a prije toga na večeru u kvart na drugoj strani grada od one gdje nam je bio apartman. Prvo nam je uzelo 20 minuta da saznamo kako da dođemo tamo. To bi ukratko uključivalo dva presjedanja po javnom prijevozu pa kažem suprugu da nema šanse jer ćemo se izgubiti i uspijem ga nagovoriti na taksi.

On je na svoj mobitel skinuo aplikaciju Mytaxi, shvatio kako funkcionira i pozvao ga. Prije toga smo se još mučili da saznamo pa prepišemo adresu apartmana. Kaže taksi za 8 minuta pa izlazimo iz apartmana i gledamo uokolo da vidimo približava li nam se tko. Bili smo u kvartu u kojem je stalno bio neki muving pa su nas domaći malo čudno promatrali kad smo samo stajali na ulici i gledali uokolo. Shvatili smo i da ne znamo kako im taksiji uopće izgledaju.

Muž dobiva poziv, taksist mu krene na njemačkom govoriti kako treba doći do glavne ceste jer se on ne uvlači u kvartove. Dobro. Palimo mape na mobitelu i nadamo se da hodamo do glavne ceste. To traje skoro deset minuta. Dolazimo do raskrižja i nema nikoga. Suprug zove na broj koji ga je zvao, nitko se ne javlja. Nakon pola minute dobiva poziv od nekog drugog broja, opet je taksist i govori mu da nas vidi.

Tek onda ga i mi vidimo i sjedamo u auto. Muž sjeda naprijed, zamolila sam ga to zbog sigurnosti. Ponosno izgovaram ime ulice (uopće ne znam njemački) u koju idemo i on krene pričati kako to nije ono što smo napisali u aplikaciji. Sada kreće traženje gdje mi to trebamo ići.

Nakon guglanja restorana, adrese i dogovora s taksistom oko toga gdje idemo, napokon krenemo. I ja na svom mobitelu upalim mape i upute do lokacije. Radim to i u Zagrebu kad nisam sigurna gdje idem.

Prvo skretanje, krivo. Govorim mužu koji na njemačkom pita taksista o čemu se radi, on kaže je to prečac. U redu, vjerovat ćemo mu na riječ, ipak smo mi ovdje stranci. Iduće skretanje, opet krivo, doslovno u drugom smjeru grada. Pitam muža koji mi govori da sam paranoična pa ponovno provjeravam adresu. I dalje se, po mojoj navigaciji, vozimo krivo. Njegovu navigaciju ne vidimo. Ili ju nije imao upaljenu ili kod njih to ne moraju koristiti.

Nimalo mi se ne sviđa cijela situacija jer pratim da se krećemo u krivom smjeru. Dolazimo do nekog kvarta s jako uskim ulicama i taksist se krene uvlačiti unutra. Mene je kvart podsjetio na naš Kozari bok, puno malih, uskih uličica između kuća i u ovom slučaju zgrada.

Dolazimo do neke velike stambene zgrade i on gasi auto. Govori suprugu nešto i izlazi van. Pitam ga o čemu se radi i kaže da mu je taksist rekao da mora nešto obaviti. I tako stoji on pored auta i puši cigaretu (što je rijetkost za vidjeti ovdje, da netko na ulici puši) pa se nagne u auto, nešto kaže i ode u tu zgradu. Kaže suprug da mu je rekao da će odmah biti nazad, da se mi sigurno ne žurimo. Jako sam ljuta jer smo po mojoj procjeni već odavno mogli biti na lokaciji. Vraća se taksist nakon manje od deset minuta, iznerviran i krene voziti.

Sada pratimo navigaciju po mojim uputama, malo mi je lakše. Krenem mužu govoriti neka mu objasni da nećemo platiti to što je on išao nešto obaviti nego samo ovaj dio puta koji nas stvarno vozi na lokaciju. Malo postanem glasna i derem se, a onda odjednom taksist počne pričati na hrvatskom.

– Ma dobro doć’ ćeš do tog restorana, ‘aj prestani pilat.

Ostanem u šoku, gledam i ne vjerujem. Počnem se derati na njega da nije normalan, a on nam onda ispriča o čemu se zapravo radi. Ovo što je morao obaviti bio je posjet kćeri jer je prije par godina nekoj Austrijanki napravio dijete i od onda je tu, radi i nešto malo zarađuje da bi mogao davati novac kćeri. Mora ju posjetiti barem jednom tjedno, a ona ne želi biti s njim i onda to tako izgleda. Kaže da se i dalje trudi jer želi odnos s kćeri, ali mu ova ne da. U međuvremenu zapnemo u gužvi pa vožnja traje 15 minuta duže nego što bi trebala i uspijemo čuti cijelu priču. Kaže i kako nam je pričao na njemačkom jer mu se nije dalo objašnjavati dodatno što radi, a i prvo je mislio da smo stranci pa tek kasnije čuo naš jezik. Ja mu se ispričavam i razgovaram s njim pa nam ispriča malo o kćeri.

Napokon, nakon više od 45 minuta od početka putovanja stižemo do restorana. Suprug mu plaća i pozdravljamo se. Izlazimo iz taksija i shvatimo da je restoran zatvoren.