Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Super1.hr nedavno je unaprijedio svoja pravila o privatnosti i korištenju takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa.

KRATKA PRIČA

Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Mene je vozio bivši fotograf Glasa Koncila

U novoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite.

*

Gužva u gradu, a ja sa sobom nosim torbu, šal, kapu, rukavice i fotić oko vrata. Čim sam ušla u automobil taksist počinje razgovarati sa mnom, a ja ga slušam sa pola uha, a na pola skrolam po Instagramu. Krene me ispitivati gdje radim, kako sam tu stigla i sva ostala slična pitanja. Generalno cijenim kad me nitko ništa ne pita, ali hajde, odlučim mu odgovoriti.

Nije puno prošlo pa se dotakao i toga što nosim fotić oko vrata.

– A inače fotkaš ili? Mislim jesi fotograf ili si novinar? Ne razumijem sad ništa.

– Novinarka sam, ali povremeno i fotografiram ako treba za nešto. – odgovaram i očekujem da će me pustiti na miru.

– Joj znate, ja sam vam se prije baš bavio fotografijom. Ali ti su dani iza mene.

Okej, sad me zaintrigirao pa ga pitam da mi malo priča o tome.

– Bilo vam je to davnih 70-ih i 80-ih. Tada stvari nisu bile kao danas, puno je toga bilo drugačije. Ja sam imao, što, oko 25 godina, kao vi sada i bio sam pun života. Prvo sam završio srednju i nakon toga odlučio da neću ići na faks, ali kao ajde, bavit ću se nečim pametnim i dobrim. Dosta brzo me počela interesirati fotografija pa sam se našao u tome.

– Jeste li radili kao fotograf negdje ili ste ovako samo za svoju dušu?

– Radio sam bome, radio pošteno. U to vrijeme, kako dolazim iz manjeg grada, bilo je puno posla za fotografe. Nije to bilo kao danas, da svi imaju fotiće na mobitelima i sve moguće profile na internetu. Ja sam tada imao svoj mali Canon i fotkao okolo. Nije puno prošlo kad sam se zaposlio kao fotograf za Glas Koncila.

– Glas Koncila, kao vjerski časopis?

– Da, da. Ja sam vam za njih fotkao pa sam išao na razne mise, događaje i otvorenja. Tako sam bio na predstavljanjima knjiga, koncila, otvaranjima novih crkava, svugdje su me slali. Nakon toga sam radio i za još par vjerskih časopisa, dobro su me plaćali.

– A inače ste vjernik pa ste zato radili za njih ili?

– A i ne baš, ali volio sam taj posao. Znate ono kako je to bilo sa tim starim fotoaparatima. Nema tu da vidite kako je slika ispala pa birate koja vam je najbolja. Samo jednu opališ i to je to, il je dobra ili nisi dobar fotograf. Tako se sjećam i svoje najbolje fotke. Inače sam najviše volio slikati crno bijelo. Sa sobom sam uvijek nosio običan fotić i jedan u kojem mi je bio samo crno bijeli film.

– Koja vam je najdraža fotka, neka za koju ste nagrađivani ili?

– Ma kakvi, baš suprotno. Nju sam napravio u potpuno slučajnom trenutku. Slikao sam neku crkvu za naslovnicu, a vani je bio snijeg preko koljena. Bilo je užasno hladno, a ja sam se borio da uhvatim pravi kadar. Kako nisam gledao, poskliznuo sam se i pao u snijeg toliko dubok da me cijelog prevalio. Morali su me izvlačiti. No, baš u trenutku pada sam opalio odličnu fotku koja mi je dan danas najdraža.

– Bavite li se još uvijek fotografijom?

– Ma ne. Odustao sam od toga jer sam jednom prilikom putovao nazad u Hrvatsku sa svom svojom opremom i baš sve su mi ukrali. Sa sobom sam imao nekoliko fotoaparata, rasvjetu, ma sve. Ironije li, uz mene je bila i vreća s novcima koje sam prevozio nazad u Hrvatsku. Kako mi se čini, tko god je to od mene ukrao, znao je točno što nosim, ali srećom, ne gdje. Tako su mi uzeli svu opremu i nakon toga više nisam imao želju za fotografiranjem i od svega sam jednostavno – odustao.

Više s weba