Svatko ima barem jednu nevjerojatnu priču iz taksija. Ja sam ostavila svu prtljagu u taksiju i otišla

U ovoj rubrici donosimo vam istinite kratke priče o nevjerojatnim susretima u taksijima diljem Hrvatske i svijeta

Nekako ne sumnjamo da imate priče iz taksija koje pamtite. Samo mi ih imamo mali milijun. Kako ih svako malo zavrtimo na kavama, zaključile smo da bi ih mogle prenositi i ovdje. Ako imate i vi koju, slobodno nam je pošaljite na kontakt@super1.hr.

*

Budim se vrlo rano, pakiram stvari koje nosim sa sobom do kraja i zovem taksi. Kofere ostavljam u gepeku i na putu do aerodroma se sjetim da sam još neke stvari zaboravila. Nema veze. S taksistom pričam o gužvi pa me ispituje kuda putujem. Idem u Francusku na work and travel. Moram mu objasniti o čemu se radi, nije čuo za to, malo je stariji čovjek. Zvuči mu sve to super dok mu pričam o tome gdje ću živjeti i što ću raditi. Stižemo do aerodroma za 20-ak minuta, još uvijek smo u nekoj priči pa izlazim i krećem prema check-inu s jednim koferom u ruci i torbom na ramenu.

Hodam ja tako već par minuta i tek tada me udari kao grom iz vedra neba – NEMAM SVE KOFERE SA SOBOM! Oblije me znoj i shvatim da nemam pojma kako ću doći do taksista i da je već sve gotovo, da neću stići na avion, da ću morati ponovno plaćati… Brzo krenem zvati taksi službu s čijim sam taksistom putovala pa se javljaju tek nakon nekoliko minuta.

Ljuta sam i luda, na sebe naravno. Pitaju me kako se vozač zvao i znam li tablice. Naravno da ne znam. Na kraju uspijevaju doći do informacije tko me vozio pa mi kažu da će ga hitno kontaktirati. Nervozna sam i plače mi se jer je ovaj put baš užasno krenuo.

Zovu me nakon sedam minuta i govore mi kako su ga kontaktirali, ali da je sada negdje na putu prema Svetom Duhu i to sa strankom. Užasno se naljutim i govorim im neka mu kažu da se vrati pod hitno ili da mi daju njegov broj. Naravno da mi to ne rade, ali mi kažu kako su mu zadali vožnju i objasnili o čemu se radi pa će doći. Uz to, naplatit će mi to kao da me vozio sa Svetog Duha do aerodroma. Odlično, još mi to treba.

Idućih pola sata sam bila toliko nervozna dok sam ga čekala i čovjek napokon dolazi. Skroz miran i staložen izlazi iz auta i krene vaditi kofere. Smije se kako ih on ne bi nikad ukrao i pita me kako se nisam sjetila da ih nisam uzela iz auta. Uopće nemam volje razgovarati, ali hajde, malo me smiri njegov lagani ton. Izvadimo sve kofere, provjeri još jednom jesam li sve uzela i kaže da mi neće naplatiti jer će reći da je bila njegova, a ne moja greška. Zahvalim mu i od sreće zagrlim, što je bilo dosta čudno, pa krenem na check-in, ovaj put sa svim svojim stvarima.